Zašto se žene u BiH i dalje boje imovine na svoje ime

U Bosni i Hercegovini (BiH) žene imaju jednaka prava na imovinu, barem na papiru. U praksi, mnoge je se odriču. Ne zato što moraju, nego zato što vjeruju da tako treba.

To potvrđuje i dugogodišnje iskustvo Lane Jajčević, pravne savjetnice u Fondaciji Udružene žene iz Banje Luke, koja decenijama radi sa ženama žrtvama porodičnog nasilja.

Kroz savjetovalište ove fondacije prošlo je više od 10.000 žena.

“Žene kao da se boje imovine na svoje ime”, kaže Jajčević.

Iako ih savjetuje da bi bilo dobro za njih da prihvate imovinu i tokom razvoda i onu koju nasljeđuju od roditelja, jer im može biti ključna zaštita i sigurnost, mnoge žene to odbijaju. Zato, imovinu odmah prepisuju djeci ili je uopšte ne žele uknjižiti na svoje ime.

Jajčević navodi primjer žene koja je preživjela težak oblik nasilja, ali nije promijenila svoj odnos prema imovini.

“Čim je bilo govora da će naslijediti od roditelja imovinu, ona je, prije nego što je i naslijeđe bilo, pitala kako će djeci da ostavi”.

Preživjela je teški oblik nasilja, ali mišljenje nije promijenila.

“Suprug ju je na javnom mjestu toliko pretukao, ali kad je naslijedila od roditelja imovinu, ona je nju odmah prepisala svojoj djeci, a dvoje djece ima iz tog braka”, priča Jajčević.

„Njoj kao ništa ne treba, a živi kao podstanar u Banjoj Luci“.

Prema njenim riječima, žene često prepuštaju imovinu braći ili drugim članovima porodice, čak i kada su u lošijoj finansijskoj situaciji.

Među ženama prevladava stav, uočava Jajčević, da “imovina ne treba biti na njima“.

“Najčešće pitanje je: šta će ljudi reći. Još uvijek te tradicionalne vrijednosti koje se pogrešno njeguju i dalje našim ženama pokazuju put da one ne trebaju biti vlasnice imovine”, ističe ona.

Posebno zabrinjava to što, kako kaže, ni mlađe žene u urbanim sredinama nisu imune na ovakve obrasce ponašanja. Izuzetak su uglavnom obrazovanije žene.

Bratu sve, jer je žensko ‘tuđa kuća’

U anketi o temi porodičnog nasljeđivanja, iz njihovog ličnog iskustva, građanke iz raznih krajeva BiH potvrdile da su se odrekle imovine zbog tradicije i porodičnih očekivanja.

“Kod nas se više poštuju muškarci i kažu: bratu treba dati sve, a ženama ne treba, ona će se udati, tuđa kuća”, ukazuje na običaje Srebreničanka Merka Mustafić.

Ističe kako bi ona sada, nakon podjele imovine, drugačije postupila.

“Sada bih uzela, pa makar sobu da imam svoju, a ne sve braći dati”, kaže Mustafić.

Na svoju specifičnu porodičnu situaciju ukazala je Mevlida Jašarević, četrdesetsedmogodišnjakinja iz okoline Srebrenice. Ona i njene sestre su se odrekle imovine u korist muškog člana porodice.

“Sve smo poklonile bratiću, jer je on jedini naslijedio naše prezime. Jedini je ostao od muškaraca, jedini s prezimenom.”

Za neke, odricanje nije prošlo bez posljedica. Amina Buljubašić iz Zenice opisuje narušene porodične odnose zbog neriješenog nasljedstva.

“Proces nikad nije završen, a brat i sestra su me blokirali i ne razgovaramo, a također i okrenu glavu kada se sretnemo. Užas”, napisala je Amina u anketi.

Brat Sajme Mehmedović je sve naslijedio nakon smrti roditelja.

“Brat je naslijedio poslije majkine smrti jer smo oca izgubili '95., a nas četiri sestre smo bratu poklonile (imovinu)”.

One su, kaže Sajma, imale već stabilnost u svojim novim porodicama:

“Ponudu od brata smo imale, ako želimo, a mi nismo htjele, jer imamo hvala Bogu sve svoje porodice i dom”, napisala je Sajma. 

U Srebrenici, na istoku BiH, to je tradicija, kaže Muhiba Hadžibulić. 

“Kod nas je to tradicija, kako se ne bi pokvarili odnosi među nama”, ističe ona razlog što imovinu ostavljaju muškim članovima porodice.

Za većinu žena, napuštanje prava nasljeđivanja prije svega je moralna obaveza prema porodici, želja da se očuvaju dobri porodični odnosi, da se imovina ne dijeli na više dijelova, te porodični pritisak.

'Žene koje traže svoj dio često bivaju stigmatizovane kao pohlepne'

Samo 34 posto žena u Bosni i Hercegovini su vlasnice nepokretnosti, podaci su iz evidencije za nepokretnosti CILAP, provedenog s geodetskim upravama Republike Srpske i Federacije Bosne Hercegovine.

Te podatke u analizi “Zajednička imovina i nasljedstvo u Bosni i Hercegovini“, navodi Mirjana Miškić, profesorica Pravnog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci.

Razlozi leže u duboko ukorijenjenoj tradiciji prema kojoj se porodična imovina posmatra kao „muška”, odgovara Miškić na pitanje zašto je to tako.

Kćerke se često odriču nasljedstva u korist braće, nastavlja ona, kako bi očuvale dobre odnose u primarnoj porodici.

“Postoji uvjerenje da kćerka odlaskom u drugu kuću (udajom) biva zbrinuta, dok sin ostaje da održava porodično imanje i prezime i smatra se legitimnim nastavljačem porodičnog imena”, objašnjava.

Patrijarhalni obrasci u bh. društvu djeluju kroz stereotipne spolne uloge i rezultat su historijskog razvoja pravnog položaja žena, navodi Miškić.

“Obrazac u kojem muški potomak nasljeđuje sve datira još iz običajnog prava i prvobitnih zajednica, a zadržao se do danas kao nepisano pravilo koje često nadjačava moderna zakonska rješenja”, kaže profesorica banjalučkog Pravnog fakulteta.

Iako je odricanje dobrovoljno, vrlo je često rezultat prikrivenog društvenog pritiska, upozorava Miškić.

“Žene koje traže svoj dio često bivaju stigmatizovane kao pohlepne ili se suočavaju s prekidom kontakta s porodicom. Strah od osude okoline i gubitka emotivne podrške porodice, čini ovo odricanje tek uslovno 'dobrovoljnim'“.

To odricanje ima i svoje ekonomske posljedice, jer kako kaže Miškić, “odricanje direktno ugrožava ekonomsku nezavisnost“.

“Bez imovine na svom imenu, žene nemaju imovinu koja služi kao (zalog) za dobijanje bankovnih kredita za pokretanje samostalnog preduzetništva. Zavise od dobre volje supruga ili muških srodnika. Ostaju bez 'sigurnosti u slučaju razvoda ili smrti supružnika'“.

Izbor često nije stvarno slobodan

Profesorica Miškić objašnjava kako su u BiH običaji i dalje izuzetno jaki. Iako su zakoni o nasljeđivanju u oba bh. entiteta rodno neutralni i garantuju jednaka prava sinovima i kćerkama, kaže ona, u praksi se masovno koristi institut odricanja od nasljedstva, a uloga porodice i zajednice su uvijek primarni izvori pritiska.

“Porodica uči žensku djecu od malih nogu da imovina pripada braći. Kroz istoriju su vjerski zakoni (poput šerijatskog prava ili crkvenih pravila u prošlosti) imali različite tretmane muških i ženskih nasljednika, što je ostavilo dubok trag u kolektivnoj svijesti naroda u BiH”, ukazuje Miškić na suštinu problema i dodaje da lokalna zajednica održava normu “kroz ogovaranje i osudu žena koje uzimaju bratov dio“.

I Amila Ždralović, profesorica Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, smatra da žene prepuštaju imovinu pod uticajem društva i patrijarhalnih normi.

“Pojedinci i pojedinke se uče patrijarhalnim vrijednostima kroz čitave procese - ne kroz jedan čin, nego kroz čitave procese socijalizacije. I onda mi zapravo usvajamo one vrijednosti kao da su naše vlastite. Čak i onda kada nam se na prvu može činiti da je dobrovoljno, u principu nije”, ističe ona.

Jednaka prava na papiru, ne i u životu

Pitanje koje se nameće je kako onda osnažiti ženu da traži svoje zakonsko pravo, jer zakoni u BiH tretiraju nasljednike jednako, bez obzira na spol.

“U principu, pitanje je kako ćemo taj sociokulturalni kontekst razgrađivati”, kaže Ždralović.

Nema direktne konekcije, objašnjava ona, između rodnoosjetljivog jezika i žena u politici, na primjer, ali to sve, nastavlja Ždralović, “doprinosi razgrađivanju i dekonstruisanju patrijarhalnih sociokulturalnih obrazaca”. 

Zakon je jasan: u BiH žene i muškarci imaju jednaka prava na imovinu i nasljedstvo, ali dubok je jaz između zakona i stvarnog života.

U ime “mira u kući“, žene se odriču svojih prava i iz generacije u generaciju ostaju bez imovine i svoje ekonomske sigurnosti i nezavisnosti.

Članak je finansirala Evropska unija i regionalni projekt „SMART Balkans – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan“ koji implementiraju Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Centar za istraživanje i kreiranje politike (CRPM) i Institut za demokratiju i medijaciju (IDM) kojeg je finansijski podržalo norveško Ministarstvo vanjskih poslova.