Stefan Pejović: Evo kako smo postali volonteri

Krajem ljeta 2015. godine sarajevski novinar i aktivista Stefan Pejović spremao se sa suprugom za Pulu, na koncert Davida Gilmoura. Jedan od najvećih autora rock muzike dolazi u susjedstvo i takva se prilika ne propušta. Istovremeno, televizijske informativne emisije preplavljene su izvještajima o sirijskim izbjeglicama koje su preko Turske i Grčke počele pristizati prvo u Makedoniju, zatim u Srbiju, a onda i u Hrvatsku. Ti dramatični izvještaji i ti mučni prizori ljudske patnje bili su za većinu savjesnog svijeta - i ostali sve do danas - tema mjeseca, godine, decenije.

 

„Gilmour je Gilmour, neprevaziđen, ali on neće ispaštati ako ove novce preusmjerimo i potrošimo ih na izbjeglice. A njima će biti dragocjeno.“ 

 

Tako je počela avantura koja traje sve do danas. Stefan je sa suprugom Oljom i sedmogodišnjom kćerkom Margitom otišao u Beograd, gdje su njih troje dane provodili s izbjeglicama iz Sirije, Iraka, Afganistana, kupujući im za one nesuđene Gilmourove novce sve što je ljudima u bjekstvu potrebno: hranu, odjeću, vodu, lijekove, higijenske potrepštine, čak i igračke. 

 

„Olja i ja zaključili smo kako bi bilo nemoralno da potrošimo toliki novac na zabavu – da, to je ipak zabava! – dok ljudi goli i bosi hodaju Balkanom i prolaze nam na 100 km od grada. Bili smo u pravu.“

 

I tako je počelo. 

 

Danas je ovaj mladi čovjek dio iskusnog i dobro uigranog tima kojeg još čine Sadžida Tulić, Tim Clancy i Jim Marshall. Oni su već nekoliko puta bili u Grčkoj, Makedoniji, Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji. Tamo odnose novac prikupljen na najrazličitije načine. Njihovi prijatelji s Facebooka i iz stvarnog života također učestvuju u akciji koja ne prestaje, a najživopisniji način ove pozitivne propagande i poziva na solidarnost vjerovatno je onaj kojem je pribjegla sarajevska novinarka Alma Abdagić.

 

Ona je istrčala maraton i prodala sve pretrčane kilometere, svaki po 100 maraka. Pošto je zainteresiranih bilo više nego kilometara, Alma je na kraju prodala i zagrijavanje. 

 

 

Taj i na druge načine prikupljeni novac Stefan i ekipa odnijeli su na teren i za njega kupili sve što se moglo kupiti a da treba Sirijcima, Libijcima Kurdima, Iračanima, Afganistancima... Stefan se za ovaj pothvat pripremao sistematski prateći informacije i emisije posvećene izbjeglicama, upoznajući tako njihov svijet, patnju, običaje, probleme i potrebe. To što je prethodno naučio, a kasnije vidio i čuo na terenu, učvrstilo ga je u uvjerenju da je kupovina karata za onaj Gilmourov koncert – uspješno propala. 

 

„Sirijci su obrazovani, učtivi i ponosni ljudi. Njihova tragedija vam postane jasnija kada shvatite da je srednji stalež sve izgubio. U Beogradu i Sarajevu možete čuti mnogo nesnosnih stereotipa, poput onog da 'oni imaju mobitele i novce, šta sada hoće'. Da li mobiteli i novac umanjuju tragediju izbjeglica? Svima predlažem da umjesto toga pokušaju razumjeti kolika je nevolja, i ništa drugo, natjerala nekoga da napusti dom i odluči se za put s neizvjesnim ishodom. Oni sedmicama, nekada možda i mjesecima, idu preko Turske, Grčke, Makedonije, Srbije, Hrvatske, Mađarske ili Slovenije, tražeći zemlje koje će ih primiti...“

 

Stefan dalje opisuje strašne uvjete u kojima izbjeglice pokušavaju proći balkanske zemlje:

 

„Oni nemaju torbe, stvari nose u cekerima i kesama. Dakle,većina ih je na bijeg primorana, to nije bila planirana akcija. Danima nose istu garderobu, drugu nemaju. Kada im neko nešto pokloni, iznošenu odjeću bacaju, a tijelo brišu vlažnim maramicama, jer se nemaju gdje okupati. Stara se odjeća spaljuje pošto je toliko iznošena i prljava da se s njom ništa ne može učiniti.“

 

Stefan je s porodicom u Beogradu proveo nekoliko dana. To vrijeme intenzivno su radili, kupujući i dijeleći pelene, uloške, jakne, majice, cipele, vodu, banane. Tome treba dodati i 100 litara mlijeka, 100 konzervi sardina, 100 eurokrema i isto toliko hljebova. Na kraju prvog susreta s izbjeglicama shvatio je da ovakav angažman mora poduzimati ozbiljnije i češće. 

 

„Kao što sam shvatio i da me taj svijet osvojio i da ću, dok je god ove krize, biti uključen u volontiranje i pomaganje. Zašto? Pa zato što mogu!“

 

 

To je bio početak septembra. U drugoj polovini istog mjeseca izbjeglička kriza doseže vrhunac na granici Srbije i Hrvatske. Stefan s ekipom ponovo kreće u akciju. Ovaj put cilj su sjeveroistočna Hrvatska i njena, s izuzetkom Vukovara, do tada uglavnom nepoznata mjesta: Bapska, Opatovac, Spačva, Strašinci, Vrbanja... 

 

„Sve je drugačije nego u Beogradu; mase ljudi umotanih u dronjke, deke i prevelike ili premale jakne, prelaze iz Srbije u Hrvatsku. Ovaj put napravili smo ozbiljnije pripreme. Putem socijalnih mreža, desetine, možda i stotine ljudi davali su novac i podršku našoj ekipi. Sakupili smo petocifrenu svotu novca, iznajmili kombi, napravili mini-istraživanje terena i krenuli na put. U Hrvatsku smo krenuli kako bismo podijelili bajramluke, jer se tih dana obilježavao Kurban-bajram, veliki muslimanski praznik.“

 

Metodologija dijeljenja pomoći nije jednostavna i potrebno je nešto iskustva da bi se naučila: „Trpali smo eure u koverte, stavljali ih po džepovima i razmišljali kako ćemo dijeliti novac tako da nas masa ne provali, a da opet podijelimo što je više moguće. U teoriji, to možda i ne zvuči teško, ali u praksi je ozbiljan logistički problem. Čim se primijeti da nešto dijelite, nastaje haos.“

 

Jedan od većih volonterskih izazova za njih je predstavljala ta prva noć na terenu. Dobili su informaciju kako se u Strašincima, napuštenom graničnom prelazu, pojavilo oko 3.000 izbjeglica, koje su autoprevoznici iz Srbije doslovno istovarili i onda otišli.

 

„Bili smo prvi, nakon policije, na licu mjesta, te koristili akreditacije i urođenu balkansku snalažljivost da se prikupi što više informacija. Lokalni su se stanovnici okupljali, kiša je padala, izbjeglice nismo mogli vidjeti jer su bili u šumi, 500 metara dalje. Tu će i prenoćiti. Jutro nakon ponovo smo prvi na terenu, prije medija. Nas četvoro i dva voda specijalne hrvatske policije, vrhunski obučene i profesionalne, ali iznad svega ljudske jedinice. Dijelimo banane, vodu i hurme. Ljudi izlaze iz autobusa promrzli, nakon noći provedene u šumi. Ima i slučajeva trovanja gljivama. Dijelimo i bajramluke, 50 eura po glavi, ili više, ako je veća porodica. Dijelimo i cigarete. Znate, ljudi su ljudi, a to što su trenutno nigdje ne znači da više nisu ono što su bili – obični, dobri, normalni.“

 

Tog dana u pomoć im dolazi 15 makedonskih Albanaca koji žive u Austriji. Svi su članovi muslimanskih udruženja, govore jezik koji se nekad zvao srpskohrvatski i, što je najvažnije, tu su da pomognu. „Vade somune, sir, salamu, prave sendviče i dijele ih gladnim ljudima. Tu su i banane, jabuke, mrkve, narandže... A onda slijedi čudo improvizirane prehrane:  ogromna šerpa s 2.000 porcija gulaša. Podgriju ga i krenu od vagona do vagona. U roku od sat vremena svi su siti: izbjeglice, policija, volonteri, psi, lokalna djeca i kondukteri. Prvi voz odlazi, ljudi mašu, prave srca od prstiju, neki se smiju, neki plaze jezik...“ 

 

U mjesečniku Prizma, u tekstu posvećenom ovim volonterskim aktivnostima, Stefan pojašnjava sopstveno raspoloženje:

 

„Tu sam shvatio da čovjek, u takvim situacijama, uroni u neko drugačije, lebdeće stanje i zapravo samo fizički izvršava nešto što čuje ili dobije od neke puno dublje, jače sile. To bih, mirne duše, mogao nazvati Bogom. Pomažući, čovjek je zaista samo alatka u nekim većim, jačim rukama.“ 

 

U ovom razgovoru ne može se izbjeći ni akcija tokom koje su uspjeli spojiti razdvojenu porodicu. 

 

„Nakon cijelog dana pregovora iz Spačve smo u Opatovac prevezli porodicu koja se razdvojila. U kampu su bila djeca s ujakom, a s nama otac, majka i njena sestra. Srednja klasa iz Alepa. Slastičari, vlasnici tri radnje i jednog butika. Sve pretvoreno u prah i pepeo. Kažu da su plaćali svima – pobunjenicima, Asadu i IS-u – da ih puste da pređu granice u Siriji. Zatim Turska, pa brod do Grčke, Makedonija, Srbija i sad su tu, u Spačvi. I mi smo bili srećni s njima, kada smo pomogli da se spoje.“

 

 

Kada su bili najefikasniji? 

 

„Srbija je u jednom trenutku isporučila na teritoriju Hrvatske, tih 3.000 ljudi. Strašinci su zaboravljeno mjesto puno minskih polja, malogranični prelaz koji nije u funkciji 20 godna. I tu je njih 3.000 prespavalo u šumi. Neki su se potrovali gljivama, srećom ne smrtno, neki su se razboljeli i Hrvati jednostavno nisu znali šta da rade. Srećom, ima ta specijalna jedinica hrvatskog MUP-a, to su zaista super ljudi. Sada smo mi gledali kako da im priđemo, jer ne možeš bahnuti tek tako, ono dobar dan, kako ste, mi bi nešto da podijelimo. Na terenu je sve malo komplikovanije. I onda nešto lijevo, desno, 'Treba li vam prevodilac', pa 'Kako ste danas', pa 'Hoćete li bananu...' Na kraju su nas pustili da radimo svoj posao pa smo, kako je ko izlazio iz autobusa, ljudima davali kabanice, banane i vodu. To je sve što smo u tom trenutku imali. Niko nije pripremljen kada se na malom prostoru neočekivano pojavi 3.000 izbjeglica. Vodu ne možeš naći. Sve je u okolini pokupovao lokalni ratni vojni invalid. I podijelio.“

 

 

Zanimljivu priču Stefan ima i o ponašanju policije. Tu bez razmišljanja izdvaja pripadnike hrvatskih specijalnih jedinica. 

 

„Moram reći da je sve ovo vrijeme Hrvatska specijalna policija bila sjajna. Ne samo zato što su u svakom trenutku djelovali profesionalno, nego što su neprestano iskakali iz te profesionalne uloge i ponašali se kao ljudi. Sretali smo ih nekoliko, donose tamo bombone i sendviče, dijele to što imaju i onda nailaze na klasične volonterske probleme. Čim počneš nešto dijeliti, oko tebe se okupi tristo ljudi. Prvo moraš naučiti kako se to radi...“

 

„S druge strane, kada sam bio s drugaricom iz Evropskog parlamenta, prešli smo cijelu tu teritoriju od Grčke do Slavonskog Broda, i policija je uglavnom bila korektna. Ne znam je li to maska, jer je riječ o evropskim parlamentarcima, ali sumnjam, jer ti vidiš na njima taj ljudski odnos. Sve su to mahom pristojni ljudi. U Srbiji također. Sve one ružne i teške priče koje ste vjerovatno čuli, ja ne želim demantovati, zaista na terenu ima svega. Ali te su priče izolovani slučajevi koji ne mogu i ne smiju baciti ljagu na činjenicu da je 470.000 ljudi prošlo kroz, recimo, jedno malo Preševo. Čuli ste da je u Minhenu gradonačelnik proglasio crveni alarm, insistirao da se ograniči priliv izbjeglica zato što bavarska infrastruktura ne može podnijeti toliki broj novih ljudi. A ako je 470.000  registrovanih izbjeglica prošlo kroz Preševo, onda je sama ta činjenica dokaz koliko se dobrog posla uradilo. Pa sve i da ima ružnih slučajeva, a ne sumnjam da ponegdje ima, oni su zanemarljivi.“

 

Uglavnom je u intervjuima pogrešno od sagovornika tražiti poruke onima koji će čitati, ali ovaj razgovor je izuzetak. Stefan bi se najradije obratio vršnjacima:

 

„Ne mislim nikome držati pridike, niti moralizirati. Moramo razumjeti da ne može svako biti volonter. Ali barem neka ljudi razmisle. Ako nemate novca, nek se sakupi vas šest, odvojite tih 20 ili 30 maraka koje biste u dvije ili tri noći potrošli po kafanama, natočite benzina, za ostatak kupite vode i hrane i krenite. I vidjet ćete koliko će to značiti tim ljudima tamo, ali i vama. Kao što je naš prijatelj Tošo iz Šamca uradio. Kaže, 'Ljudi, meni je kuća poplavljena, nema ništa, ali i meni su drugi pomagali, pa je sada na meni red.' Znači bitne su i ruke, ima resursa, gore je sve to ok, ali treba raditi, pomagati. Tim ljudima mnogo znači kada vide nekoga ko im pruža podršku.“ 

 

Kada se jednom krene, onda je sve lakše. Stefan kaže: 

 

„Nemojte se zamarati političkim relacijama i sukobima. Ko je protiv ISIL-a, šta radi Amerika, a šta Rusija. Takva razmišljanja uvijek završe deprimirajućim zaključkom: ma ko će oko svega ovoga deverati. Ne treba tako gledati. Nije bitno šta se dešava i ko je kriv, nego da ti možeš nešto učiniti. A svako od nas može nešto.“