Sjećanja na stradale žrtve Sanske doline bolna, a zločini nekažnjeni

Porodice žrtava i bivši logoraši iz Sanske doline nezadovljne su procesuiranjem odgovornih za zločine u Sanskom Mostu, dok upozoravaju da ni mjesta stradanja i zatočenja nakon 30 godina od rata nisu obilježena.

Zerina Talić Kurić, Sanjanka je koja danas živi u Bihaću. Smrt je izbjegla zahvaljujući činjenici da je svoje rodno mjesto zbog studija napustila prije početka rata. O smrti oca i brata saznala je od majke.

„Pitam se ko je prvi ubijen. Da li je moj otac Rasim gledao kako ubijaju mog brata a svog sina Besima, ili je Besim, koji je imao nepunih 16 godina, gledao kako prvo ubijaju našeg oca. I šta im je u tom trenutku prolazilo kroz glavu?“, govori Talić Kurić.

Kako se sve dešavalo tog kobnog 21. septembra 1995. godine djelimično, kaže, i ne želi da zna, jer posljednja spoznaja koju ima je ta da su ih ubijali kamom pod farovima autobusa na mjestu gdje se danas nalazi spomen-obilježje u Sasini sa imenima 62 Bošnjaka, dva Hrvata i jednom NN osobom. Većina njih su Talići, a Zerinin brat najmlađa je žrtva. Od njega joj je ostala sveska u koju je svakodnevno pisao o tamošnjim dešavanjima i strahu koji proživljava.

„Oni nisu ubili nikog zato što su mislili da je za nešto kriv. Oni su jednostavno povlačeći se ispred Petog korpusa iskoristili priliku tek da još nekog ubiju da bi se osigurali da je nas Bošnjaka, a u ovom slučaju i Hrvata, što manje na području koje su oni naumili prisvojiti. Ubijali su u bježanju, tek da se ubije“, smatra Talić Kurić.

Među ubijenima je i jedna žena - Munevera Alagić. Talić Kurić ju je poznavala. Ubijena je, kaže, jer potiče iz ugledne, priznate i bogate porodice, ali i zato što je nosila ime koje, kako navodi, počiniocima nije odgovaralo.

„Ovu masovnu grobnicu ovdje nije ni trebalo otkrivati“, kazao je tokom obilježavanja godišnjice od masakra 2024. godine velečasni Adolf Višaticki, upravitelj Župe Sasina, u kojoj danas u svega desetak kuća živi tek dvadesetak osoba.

„Kažu mi svjedoci, koji su u to vrijeme ovdje živjeli kao mladići i dječaci, a koji su nekim čudom opstali, da su tog jutra prolazili ovuda, a ova cesta bila je preplavljena krvlju. Bile su tu glave, dijelovi tijela, noge, ruke virile iz zemlje koja nije pokrila cijelo ljudsko mrtvo tijelo. Zločin je to na koji čovjek ne smije ni pomišljati, a kamoli učiniti“, rekao je Višaticki.

Prema riječima preživjelih članova porodica u Sasini, civile su ubili Arkanovci i domicilni Srbi. Dvojica preživjelih su, kao zaštićeni svjedoci, u više navrata svjedočili pred Haškim tribunalom. Danas su to starci sa narušenim zdravljem i pamćenjem. Jedan od njih je ranjen metkom u predjelu stomaka. Nakon strijeljanja je ipak uspio doći do bolnice u Sanskom Mostu gdje mu je pružena pomoć.

„Bilo je strašno, došao sam svijesti i konstatovao da sam okružen leševima. Imao sam snažne bolove u stomaku, ali sam nekako uspio prevaliti nekih pet, šest kilometara do bolnice. Nisam rekao gdje sam ranjen, jer sam se plašio da bi me mogli ubiti kao svjedoka zločina“, izjavio je zaštićeni svjedok.

Masovna grobnica u selu Sasina ekshumirana je neposredno nakon što je u Sanski Most došao Peti korpus Armije BiH, a tijela žrtava ukopana su na šehidskom mezarju Poljak-Šehovci. U presudi osuđenim bivšim rukovodiocima Službe državne bezbjednosti (SDB) Srbije Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću navodi se da je 1996. sa dva lokaliteta kod Sasine ekshumirano 65 tijela u civilnoj odjeći od kojih je jedna bila žena.

Apelaciono vijeće Haškog suda ih je za udruženi zločinački poduhvat u šest bh. općina osudilo na po 15 godina zatvora. Apelaciono vijeće pri tom je zauzelo stav da je finansiranje značajnog broja članova Srpske dobrovoljačke garde (SDG), u specifično vrijeme ubistava u Sanskom Mostu iz optužnice, predstavljalo krucijalnu pomoć sposobnosti SDG da provede operaciju u Sanskom Mostu septembra 1995. godine. Prema zaključcima Prvostepenog vijeća, ubistva iz optužnice u Sanskom Mostu predstavljala su namjernu, koordinisanu i kolektivnu akciju SDG tokom više dana. Prema mišljenju Apelacionog suda, Stanišić i Simatović su direktno odgovorni kroz pružanje pomoći počiniocima ovih zločina. Upravo ova presuda dokazuje umiješanost Srbije u rat na području Bosne i Hercegovine (BiH).

Niko od direktnih počinilaca do danas nije odgovarao.

Prijedorčanka Zumreta Talić udajom je u selo Šehovci kod Sanskog Mosta došla 1985. godine. U ovom mjestu ostala je i kad je počeo rat. Tada nije znala da će joj ubiti muža, niti kakva sudbina čeka nju i njihovo dvoje maloljetne djece.

„Mi smo svi u Šehovcima živjeli u 'logoru' od 1992. do 1995. Normalno, nije svako mogao da ostane niti da izađe. Mi smo silom prilika ostali - takva nam je bila sudbina. Te 1995. godine su narod, koji je ostao te tri, četiri godine ovdje, iz svih sela, sa svih strana Sanskog Mosta, kamionima dovezli u Šehovce. Dvadesetog septembra su nas sve istjerali iz kuća i stacionirali na ledini kod srušene džamije, a 21. septembra u predvečerje pokupili su sve muškarce, strpali ih u autobus i odvezli. Ja sam svom mužu željela dodati jaknu, a jedan od vojnika mi je opsovao i rekao da mu neće trebati“, prisjeća se. 

O sudbini svoga supruga Sulejmana Talića, koji je tada imao svega 32 godine, i o ostalim odvedenim, Talić je saznala tek nakon što je Armija BiH preuzela Sanski Most. Jedan imenjak njenog muža znao je da su svi ubijeni, ali do tada o tome nije smio govoriti. Nisu mu vjerovali ni kad je rekao, sve dok se 1996. grupa muškaraca nije uputila prema Sasini gdje su primijetili razvučene posmrtne ostatke tijela.

„Oni koje ne mogu nazvati vojskom, jer to pravi vojnici ne rade, prilikom bježanja pred Petim korpusom nisu dovoljno zemljom prekrili ubijene žrtve, pa su ih u tih deset mjeseci i u zimskom periodu dodatno rastrgale divlje životinje. Naši nisu mogli potpuno prići tom mjestu, jer je u Sasini bila linija razgraničenja pa su se obratili civilnim i vojnim vlastima i uz pomoć SFOR-a ili UNPROFOR-a, ne sjećam se, dobila se dozvola za pristup. Tada je otkrivena masovna grobnica“, opisuje Talić.

Prema njenim riječima, nakon bolnog saznanja se većina očeva i majki razboljelo i od tuge prerano umrlo. Ne očekuje pravdu na ovom, već, kako kaže, na onom svijetu.

„Svi ćemo pred Boga“, kaže.

Sadmiru Alibegoviću su u Sanskom Mostu ubijeni otac i brat, a u Prijedoru daleko veći broj rođaka. Nekadašnji logoraš, danas predsjednik Saveza logoraša Unsko-sanskog kantona (USK), podsjeća da za ovaj i druge zločine na ovom području mnogi do danas nisu odgovarali.

Nedaleko od zgrade Općine Sanski Most, na koju je tih ratnih devedesetih godina izvršen prvi napad nalazi se spomen-obilježje i ploča sa imenima 785 ubijenih osoba. Alibegović navodi da je toliko civila ubijeno a da pravosudnih rezultata nema. Dodaje kako svjedoci umiru, vrijeme prolazi, a interesovanje tužilaštva je, naglašava, skoro pa nikakvo. Ipak se nada da će počinioci jednog dana izići pred lice pravde.

Brojni su oni koji na području Sanskog Mosta još uvijek traže i čekaju da im neko otkrije gdje su posmrtni ostaci njihovih najdražih. U Lušci Palanci postoje ostaci nekadašnje Muzej-biblioteke „Simo Miljuš“. Nakon maja 1992. godine pretvoren je u logor u koji je svakodnevno dovođeno 30 do 40 osoba sa područja Sanskog Mosta, Bosanske Krupe, Bihaća, ali i Prijedora. Prema podacima sa spomen-ploče u centru grada od zadobijenih batina u ovom objektu ubijeno je pet logoraša. Za ovaj, i zločine u još nekoliko mjesnih zajednica, jedini je pred sudom u Beogradu odgovarao Milorad Jovanović kojem je izrečena ukupna zatvorska kazna od devet godina.  

Mirela Islamčević, rođena Dervišević, traga za svojim ocem Dedom. Još se nada da će pronaći bar dio njegovih posmrtnih ostataka kako bi ga, kaže, dostojno sahranila i kako bi i njena porodica pronašla bar mali smiraj. Vjeruje da oni koji su se vratili u Lušci Palanku znaju gdje su ubijene žrtve ali da ne žele govoriti.

„Ja sam tada imala četiri godine. Previše je bolno i nikome takvo što ne treba poželjeti, jer kad tako mali izgubite roditelja, vi ustvari ne znate ništa. Ja živim od sjećanja i priča i ponosna sam na to što svi govore da je bio divan čovjek. Nažalost, zvao se Dedo i morao je biti ubijen. Dok ga ne nađemo, dolazićemo ovdje u Lušci Palanku, pred ovaj oronuli objekt i to smatrati njegovom vječnom kućom“, govori.

Logora, a nekadašnjeg muzeja „Simo Miljuš“, dobro se sjeća Senad Kugić iz sela Modra. Među prvima je taj od ukupno devet logora koje je prošao. Tu je boravio sa mještanima svoga i sela Zenkovići, Dubovik, Arapuša te drugih. Tukli su ga, kako priča, toliko da mu je iz usta, nosa, sa čela tekla krv. Svjedočio je trenutku kada je od zadobijenih udaraca preminuo Mujo Kugić. Njegovo ime danas, zajedno sa još šest drugih osoba, nalazi se i na spomen-ploči na ulazu u selo Modra. Kugić zaključuje kako je njegovo selo stradalo u svakom ratu i kaže kako su Bošnjaci oduvijek bili naivni.

„Ja sam bio naivan, jer nikada nikome nisam zlo učinio, a da jesam možda bih bio u šumi, a ne kod kuće. Kada su došli po mene, rekli su kako su uhvatili 'zelene beretke'. Samo je ime smetalo“, ispričao je.

Iz Udruženja logoraša Sanski Most navode da je tokom čitavog ratnog perioda Sanski Most bio veliki logor sa oko 20 mjesta zatočenja i mučenja nesrpskog stanovništva. Objekti nisu birani, jer su među njima škole, hoteli, fabrike. Mnogima je poznat zločin počinjen nad 12 Bošnjaka zatočenih u tadašnjoj tvornici keramičkih pločica „Sana-Keram“  i to samo dan prije oslobođenja Sanskog Mosta - 9. oktobra 1995. godine. U Sasini su pronađene žrtve masakra koje su dovođene iz Šehovaca, ali i ostalih mjesta zatočenja, poput kotlovnice hotela „Sanus“. Nažalost, mnoga ta mjesta danas, zbog nemara, privatizacije ili drugih razloga, nisu adekvatno označena kao nekadašnja mučilišta i mjesta stradanja.

Pred Haškim tribunalom zbog zločina u Sanskom Mostu osuđen je vojni, policijski i politički vrh Republike Srpske, među kojima su Ratko Mladić, Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Radoslav Brđanin, te Mićo Stanišić i Stojan Župljanin.