Društvo koje ne priznaje prošlost ne može graditi sigurnu budućnost

Više od tri decenije nakon rata u Bosni i Hercegovini (BiH) preživjeli i porodice žrtava svakodnevno se suočavaju sa negiranjem i relativizacijom ratnih zločina. Osjećajući se marginalizirano od institucija koje ne kažnjavaju negiranje i dovoljno efikasno ne procesuiraju ratne zločine, poručuju da su uznemireni i sve više zabrinuti. Eksperti za tranzicionu pravdu upozoravaju da je negiranje nastavak nasilja u simboličkom, društvenom i psihološkom obliku.

Šehida Abdurahmanović iz Pokreta "Majke enklava Srebrenica i Žepa" već skoro trideset godina živi s neizvjesnošću i bolom. Sjeća se kako je njenog muža vojska odvela sa kućnog praga, pada Srebrenice u julu 1995. i genocida, a nakon toga godina borbe za istinu i pravdu.

“Negiranje genocida je nama žrtvama ravno zločinu koji je počinjen 1995. Samim negiranjem činite zlo preživjelim, kao da nismo imali nikoga, kao da genocid nije počinjen”, navodi Abdurahmanović koja živi nedaleko od Potočara.

U njenom glasu nema gnjeva, ali ima duboke zabrinutosti jer je veličanje ratnih zločinaca i negiranje, te trenutna politička atmosfera vraćaju na početak rata.

“Ja imam osjećaj da oni to više negiraju zbog svojih budućih generacija”, kaže i dodaje da se nada boljim generacijama.

Njen sin, koji je preživio kolonu smrti iz Srebrenice tokom jula 1995., i kćerka, već odavno žive van BiH. Kaže da je jedva preživjela njihov odlazak, ali danas smatra da je to bila dobra stvar za njih.

“Mladi koji žive ovdje, pogotovo djeca na ovim prostorima osjećaju se kao ja što sam se osjećala 1992. Jer i ja sam tada bila sa svoje dvoje maloljetne djece, osjećala preveliki strah, neku zebnju, a evo to se osjeća nažalost i poslije toliko godina”, dodaje.

Negiranje zločina ne zadržava se na opasnim izjavama političkih lidera – ono prodire u svakodnevicu žrtava, navode sagovornici.

“Normalno da sve to ostavlja posljedice na mentalno zdravlje. Ne možeš biti ravnodušan da te ne vrati u one najteže momente. (...) Trebaju sud i tužilaštvo raditi punim intenzitetom, kažnjavati, velike kazne davati i samo na taj način možemo pobijediti ovo zlo”, smatra Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja "Žene žrtva rata", koja kaže da je članovi udruženja zovu zabrinuti zbog atmosfere straha i sve učestalijeg negiranja.

Ona navodi primjer načelnika Vlasenice Miroslava Kraljevića, optuženog za ratne zločine na području ovog grada, koji je nedavno javno veličao Radovana Karadžića i Ratka Mladića, doživotno osuđene za genocid i druge zločine u BiH.

Negiranje, veličanje i politička ravnodušnost u žrtvama bude strah – ne samo od ponavljanja prošlosti, već i od besmisla njihove borbe, kaže Hasečić. Smatra da institucije moraju djelovati bolje i aktivnije na kažnjavanju onih koji negiraju zločine.

Za negiranje i slavljenje ratnih zločinica pred Državnim sudom u toku je samo jedan postupak, protiv Vojina Pavlovića.

Margareta Blažević, nezavisna istraživačica u polju tranzicijske pravde smatra kako zločinci, osim inicijalnog fizičkog nasilja, nastavljaju ostvarivati svoje ciljeve u slučaju negiranja ili relativizacije. Tada se, kaže, ti ciljevi ostvaruju na psihološkom i kulturnom planu, kroz uskraćivanje prava žrtvama na sjećanje, istinu i priznanje proživljenog iskustva.

Posebno je, dodaje, to opasno kada se negacionistički narativ institucionalizira ili kada se žrtvama sistematski otežava da ostvare svoja prava na reparaciju, psihosocijalnu i medicinsku podršku, čime se odražava kultura nekažnjivosti u društvu.

„Društvo koje ne priznaje prošlost ne može graditi sigurnu budućnost. Dosljedna primjena zakona o zabrani negiranja ratnih zločina i razvoj mehanizama za brzo i nepristrasno procesuiranje tih slučajeva, bez obzira na identitet počinioca, jedini su način da se negacionizmu zaista suprotstavimo“, preporučuje Blažević.

Edin Ramulić svjedoči da u Prijedoru negiranje ratnih zločina dolazi iz političkih struktura, a uznemiravanje se stvori kada se prošiti kroz medije.

“Uvijek su to neki najviše pozicionirani političari i onda imamo najviše reakcija ustvari kroz taj eho, kroz te reakcije koje stvore uznemiravanje tih ljudi”, pojašnjava.

U njegovim riječima ima i određene rezerve prema medijskom ustupanju prostora negatorima.

“Postoje političke agende, kojima je to dio politika, na tome skupljaju glasove i čak možemo vidjeti u izbornim godinama toga ima više od strane političara i to se više forsira i kroz medije”, dodaje Ramulić.

U posljednjoj političkoj krizi koja je zahvatila BiH, tokom koje su u Republici Srpskoj usvojeni zakoni koji zabranjuju rad pravosudnih i policijskih institucija u ovom entitetu, Ramulić izražava i bojazan da bi institucionalna neefikasnost i zabrane mogli dodatno otežati rad na rasvjetljavanju sudbina nestalih i procesuiranju odgovornih.

“Imam otvoren strah da li će biti moguće da Institut za nestale osobe traži na prostorima cijele BiH. Da li će neko tražiti mog nestalog brata, koji se još uvijek vodi kao nestala osoba?”, pita se Ramulić.

Narativi poricanja i negiranja dodatno utječu na sigurnost i mentalno zdravlje preživjelih i njihov pristup pravdi. U Nevesinju, gdje predsjednica Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Aljonka Dželetović svakodnevno vodi bitku sa šutnjom institucija. I sama još uvijek traga za bratom koji je nestao tokom rata. Za nju negiranje zločina i institucionalna pasivnost imaju isti korijen - izostanak političke volje.

„Naravno da nas pogađa šutnja, zato što šutnjom ne dobijamo rješenje problema. Ono što se desilo nam je u interesu da što prije riješimo, a to ne možemo bez političke volje”, dodaje, kao i da se porodice ne mogu nositi sa traumama dok pravda nije zadovoljena.

Pravdu još uvijek čeka i Dijana Strujić iz Bugojna, koja traga za suprugom. Sudski postupak protiv osumnjičenih za nestanak njenog supruga traje, ali istinu još uvijek ne zna.

„Ako se ne sazna istina, presuda nam ništa ne znači, ako mi nećemo dobiti tačne informacije“, pojašnjava Strujić.

Iskustvo nekadašnjeg radnog mjesta u Institutu za nestale osobe BiH dodatno je učvrstilo njeno uvjerenje da žrtve sa svih strana moraju početi zajednički djelovati.

„Sve tri strane imamo istu priču i sa istim problemima se susrećemo. Tako da moramo početi raditi svi zajedno, da bismo saznali konačno istinu. Jer ovako jedni drugim sakrivati i ne pomagati, mislim da to nema smisla. Svi mi imamo istu bol, svaka žrtva je ista i svaki zločin je isti”, dodaje.

Sofija Todorović iz Inicijative mladih za ljudska prava u Srbiji upozorava na transgeneracijsku dimenziju traume i činjenicu da negiranje zločina i veličanje ratnih zločinaca višestruko devastira povjerenje građana i društava. Zbog toga u jedinstvu građana, aktivista i svih boraca za istinu vidi rješenje za odupiranje negacionističkim narativima.

“Mislim da je to zajedništvo najbolji odgovor na nešto ovakvo. I zapravo dodatno podsticanje povjerenja među grupacijama koje rade na zbližavanju ljudi. A pored toga mislim da je jednako učinkovito informisanje javnosti i problematizovanje loših praksi”, pojašnjava.

Negiranje se ne zaustavlja na teritoriji BiH, podsjeća Todorović kao i da negacionizam ima šire regionalne posljedice, da duboko utječe na društvo cijelog Zapadnog Balkana, a da korijene nalazi u političkoj manipulaciji. Zbog toga smatra da osim presuda moraju postojati i drugi mehanizmi za zadovoljenje pravde.

“Pravda predstavlja i svojevrstan osjećaj kod svih ljudi koji su pogođeni masovnim kršenjem ljudskih prava, da to što se njima desilo neće nikada nikom biti ponovljeno i da za to što se njima desilo postoji određeno kajanje i priznanje”, jasna je Todorović.

Borba protiv negacionizma nije samo borba za prošlost, već i borba za dostojanstvenu sadašnjost i sigurnu budućnost, smatraju sagovornici sa kojima smo razgovarali. Negiranje nije puka retorička figura, već nastavak nasilja drugim sredstvima, upozorava i Margareta Blažević.

“Negiranje kao oblik izravnog poricanja, relativizacije, pružanja podrške počiniteljima ili priznanja zločina, uz istovremeno negiranje stvarnog karaktera zločina, poput odbacivanja kvalifikacije genocida ili sistematskih zločina protiv čovječnosti, predstavlja završni korak u procesu njihove realizacije”, poručuje Blažević.