Carolin Emcke: Možemo se ponovo roditi tako što ćemo se uključiti u svijet
Ne svi, ali mnogi koji su ovdje stajali prije mene, nisu govorili sami za sebe kao individue, već i kao osobe koje negdje pripadaju. Smještali su se u određenu vjeru ili iskustvo, u istoriju jedne zemlje ili način života i reflektovali o tome šta znači govoriti kao kineski disident, nigerijski autor, musliman, kao Jevrejka, ovdje, u Pavlovoj crkvi, u ovoj zemlji, s ovom istorijom.
Za one koji su mogli da govore ovdje gore, s ovom perspektivom, to je često značilo da pričaju iz posebne perspektive i o posebnoj perspektivi. Priznanje su dobili zato što su se zauzimali za univerzalno „mi“, a ipak govorili kao pripadnici ugnjetavane grupe, marginalizovane vjere, ozlijeđenog kraja. To je itekako važno, jer nipošto nije izvjesno šta znači biti pripadnik ili negdje spadati.
Moderna hebrejska reč za „pripadnost“ – šajah /shayach/ – prvobitno potiče iz aramejskog, selila iz jednog jezika u drugi da bi potom, o ironije, stvorila oznaku za "pripadnost". Riječ "šajah" ne ukazuje ni na šta drugo. Za razliku od većine drugih pojmova u hebrejskom, ona u sebi ne krije udio nečeg drugog. Pripada samoj sebi, takoreći. Označiti nešto kao šajah znači da je to relevantno, primjereno, važno. To bi bio lijep trag: ubrajajući se u one koji pripadaju nekoj vjeri ili zajednici, znači da sam relevantna za tu zajednicu, u njoj slovim za važan element.
O pripadnosti se, međutim, može razmišljati i u drugom pravcu: ne samo da sam ja važna za zajednicu, već je i vjera meni važna. Biti jevrejske, katoličke ili muslimanske vjeroispovijesti, to nešto znači. To strukturira moje mišljenje, navike, moju svakodnevicu. Davanje milostinje je nešto što čine jedni, kao što molitva za stolom ili paljenje svijeća spada u običaje drugih.
U njemačkom jeziku pojam "spadati, pripadati" ima višestruku primjenu: a) biti nečiji posjed, ali i b) biti dio neke cjeline, ubrajati se u nešto, kao i c) „pripadati“ kao nešto što je odgovarajuće na određenom mjestu i d) biti neophodan za nešto.
Da li sam, ako sam pobožna, u posjedu vjere? Je li religioznost nešto što mi pripada? Ili je vjera nešto što se potvrđuje u razmiricama i posredstvom njih? Šta dakle znači „pripadati“ kad je riječ o vjeri? Da li moja vjera pripada meni ili ja pripadam onom u šta vjerujem?
Time još nismo ni dotakli pitanje da li je ta pripadnost nešto o čemu se svjesno može odlučivati. Inicijalni trenutak nečije pripadnosti crkvi ili zajednici može se utvrditi putem dotičnih datih obreda prihvatanja u tu zajednicu. No, otkad vjera pripada jednoj osobi odnosno predstavlja dio nje, to nije lišeno višeznačnosti.
Zar me Bahove pasije i kantate nisu već prožele i formirale iznutra prije nego što sam uopšte znala za vjeru i vjeroispovijest? Zar mi to nije bio dio mene, odnosno zar to nije već stvorilo pretpostavku za onu koja je trebalo da postanem prije nego što sam uopšte mogla da se proglasim pripadnicom bilo koje zajednice?
Riječ "pripadnost", dakle, ne poznaje nijanse. Ona sugeriše osjećaj jedinstva. Kao da nam je uvijek jednako važno da li smo jevrejske, protestantske ili muslimanske vjeroispovijesti. Kao da je svuda isti osjećaj biti Kurd/inja, Poljak/inja ili Palestinac/ka. Kao da to u različitim situacijama nije jezgrovito i tipično na posve različite načine. Na pitanje šta za njega znači to što je musliman, moj prijatelj, režiser Nurkan Erpulat, jednom prilikom je odgovorio: "To zavisi od konteksta".
Katkad se argentinsko porijeklo naročito jasno ispoljava u radosnom pogledu na blistavi ljubičasti cvijet žakarande. Ponekad je ono, međutim, osobito eksplicitno daleko odatle, u Berlinu, kada helikopter nad gradom ne nagovještava vojni puč, već samo saobraćajnu gužvu i refleksnom strahu je potom potrebno neko vrijeme da se povuče.
Neki vlastito jevrejstvo osjećaju naročito kada uživaju u slatkom ukusu jabuka s medom za Roš Hašanu.(1) Za druge, nasuprot tome, ono je naročito osjetno kada sjede u Pavlovoj crkvi i moraju da slušaju govor u kome se jeziva patnja njihovih vlastitih srodnika u zločinu čovječanstva što ga se do dana današnjeg valja sjećati, izvitoperuje u puku "moralnu toljagu". Ne mogu da stojim na ovom mjestu a da se ne prisjetim jezivo bolnog trenutka u istoriji ove nagrade i to ne samo za Ignatza Bubisa.
Da li je pripadnost, dakle, nešto što zasija u suživotu sa drugima ili nešto što se pojavljuje kada čovjek kao pojedinac ispadne iz zajednice? Zato što se jevrejska perspektiva, kao jedna od onih koje pripadaju ovom društvu, jednostavno isključuje. Da li je pripadnost dakle povezana sa srećom ili tugom? Da li pripada onaj koji je prepoznat kao pripadnik i da li drugačije pripada onaj kome se to priznanje uskraćuje?
Kome, dakle, pripada ta pripadnost – sebi samom ili drugima? Da li ona postoji samo u jednom obliku ili se javlja u više različitih formi? I prije svega: koliko konteksta i veza u tom smislu može biti relevantno? Koliko presjeka skupova kojima odgovaram, i od kojih se kao individua sastojim, postoji?
Ja sam homoseksualna i kada danas ovdje govorim, to mogu samo iz perspektive tog iskustva: dakle ne samo, ali upravo i kao neko za koga je relevantno biti lezbejka, gej, biseksualna, inter*, trans* ili kvir. To nije nešto što se bira, ali jeste nešto što bih, kada bih imala izbor, izabrala da budem ponovo. Ne zato što to predstavlja nešto bolje, već naprosto zato što me je učinilo srećnom.
Kada sam se prvi put zaljubila u ženu, iskreno rečeno nisam slutila da je sa tim povezana nekakva pripadnost. Tada sam još mislila da je kako i koga volim individualno pitanje koje prije svega odlikuje moj život i da to za druge, neznance ili čak državu, nije značajno. Voljeti i željeti nekoga, to mi se prevashodno činilo kao nekakvo činjenje ili praksa, ne identitet.
Izrazito je čudnovato iskustvo da je nešto tako lično drugima u toj mjeri važno da zahtijevaju miješanje u naše živote i hoće da nam odreknu prava ili dostojanstvo. Kao da je način na koji volimo drugima značajniji nego nama samima, kao da naša ljubav i naša tijela ne pripadaju nama već onima koji ih odbijaju ili patologizuju. U tome se krije određena ironija: kao da naša seksualnost definiše našu pripadnost manje nego njihova. Ponekad mi se ta situacija čini vrlo sličnom onoj u kojoj se neprijatelji islama bave pokrivanjem glave. Kao da njima nošenje marame znači više nego onima koji je odista i samorazumljivo nose zato što su sami donijeli tu odluku.
Na taj način se formira krug u koji smo uključeni mi koji nešto drugačije volimo i unekoliko drugačije izgledamo; u taj krug spadamo potpuno neovisno o tome u kojim odnosno među kojim krugovima se inače krećemo; potpuno je svejedno šta nas inače još odlikuje ili razlikuje; posve bez obzira koje nam sposobnosti ili nesposobnosti, potrebe ili svojstva možda mnogo više znače. Tako se povezuje nešto što nas čini srećnim, nešto što nam se čini lijepim, ili takođe primjerenim, sa nečim što nas povrjeđuje i čini ranjenim. Zato što nam i dalje, svakog dana, valja isporučivati razloge da tu i ovdje ne pripadamo samo polovično, već u potpunosti. Kao da za ljudskost postoji gornja granica.
Čudnovato je to iskustvo:
Smijemo da pišemo knjige koje se predaju u školama, ali bi naša ljubav u školskim udžbenicima trebalo da bude nešto što se, kako to vide neki roditelji, u najboljem slučaju "toleriše" a nipošto "poštuje"?
Smijemo da držimo govore u Pavlovoj crkvi, ali da se vjenčavamo i usvajamo djecu ne smijemo?
Ponekad se pitam čije se dostojansvo ruinira: naše, dakle onih koji se proglašavaju nepripadajućima, ili dostojanstvo onih što hoće da nam ospore prava koja nam pripadaju?
Ljudska prava nisu igra potiranja. Niko ne gubi svoja prava ako su ona svima zajamčena. Ljudska prava su neupitna. Ona ne mogu i ne moraju da se zasluže. Ne postoje uslovi koji se moraju ispuniti da bi neko bio priznat i zaštićen kao čovjek. Naklonost ili nenaklonost, odobravanje individualnih životnih koncepata, društvenih praksi ili vjerskih uvjerenja, ili prezir prema njima, ne smiju biti od značaja. To je, uostalom, srž liberalnog, otvorenog, sekularnog društva.
Različitost nije dovoljan razlog za izopštavanje.
Sličnost nije nužna pretpostavka za osnovna prava.
To je sjajno, jer to znači da ne moramo da se volimo. Ne moramo čak ni da se razumijemo po pitanju predstava o tome šta za nas znači dobar život. Možemo jedni druge smatrati čudnovatim, neobičnim, staromodnim, pomodnim, malograđanima ili uvrnutim.
Iskoristiću formulaciju unekoliko odveć nekonvencionalnu za prilike Pavlove crkve: Ja navijam za Borusiju Dortmund. I eto, imam malo manje razumijevanja za to kako čovjek može da navija za Šalke. Pa ipak ne bih nikad došla na ideju da Šalkeovim navijačima oduzmem pravo na slobodno okupljanje.
"Različitost propada pretvarajući se u neravnopravnost" napisao je Cvetan Todorov jednom prilikom, "jednakost u identitet"(2). To je društvena patologija našeg vremena, ono što nas dijeli i raspoređuje, sortira u identitetu i razlici, prema pojmovima i boji kože, po porijeklu i vjeri, seksualnosti i tjelesnosti, ne bi li time pravdala izopštavanje i nasilje.
Zbog toga su oni koji su ovdje stajali prije mene, i poput mene govorili o tom čudnovatom iskustvu pripadnosti nepripadnosti, ipak naglašavali i jedno i drugo: individualnu raznolikost i normativnu jednakost.
Slobodu da unekoliko drugačije vjerujete, izgledate, volite, da potičete iz ugroženog ili ozlijeđenog kraja; bol gorkog iskustva nasilja jednog određenog „mi“ i želja da se pisanjem nadiđu upravo sve te pripadnosti, da se kodovi i krugovi dovedu u pitanje i otvore, perspektive umnogostruče i uvijek i iznova brani univerzalno "mi".
III.
U Evropi trenutno hara klima fanatizma i nasilja. Pseudoreligiozni i nacionalistički dogmatici propagiraju učenje o "homogenom narodu", o "pravoj" religiji, "prvobitnoj" tradiciji, "prirodnoj" porodici i "autentičnoj" naciji. Uvlače pojmove kojima jedne treba izopštiti a druge uključiti. Proizvoljno dijele i raspoređuju ko smije da pripada tom klubu a ko ne.
Negira se sve što je dinamično, sve raznoliko u vlastitim kulturnim odnosnima i kontekstima. Poriče se sve individualno neponovljivo, sve ono što nas čini ljudima, ali i onima koji negdje pripadaju, poriče se – naše polemike, naša povredivost, ali i naše predstave o sreći. Sortiramo se prema identitetu i razlici, pakujemo u kolektive, sve živahne, nježne, protivrječne pripadnosti uprošćavaju se i otupljuju.
Možda ne stoje sami na ulici i šire strah i trepet, ti populisti i fanatici čistote; možda ne bacaju nužno sami zapaljive materije na prebivališta izbjeglih, ne trgaju sami hidžab muslimanskim ženama ili kipu jevreskim muškarcima s glave, možda nisu lično u lovu na poljske ili rumunske Evropljanke, ne napadaju lično crne Nijemce – ne mrze i ne povređuju nužno oni sami. Oni dopuštaju da se mrzi.
Oni opskrbljuju diskurs obrascima sačinjenim od resentimana i predrasuda, proizvode rasističko plasiranje proizvoda, – sve male, prljave pojmove i slike kojima se stigmatizuje i obezvrjeđuje – angažuju sve perceptivne obrasce uz pomoć kojih se ljudi ponižavaju i napadaju.
Taj izopštavajući fanatizam ne šteti samo onima što ih je odabrao za žrtve, već svima koji žele da žive u otvorenom, demokratskom društvu. Dogma homogenog, čistog, rasnog(3), sužava svijet. Ona sužava prostor u kome možemo misliti i vidjeti jedni druge. Jedne čini vidljivim, druge nevidljivim. Jedne opskrbljuje etiketama i asocijacijama koje ih čine vrijednim, druge pak potcjenjuje. Ograničava predstave u kojima jedni drugima pripisujemo mogućnosti i šanse. No, nedostatak sposobnosti da se neke stvari zamisle i nedostatak empatije jesu moćni suparnici slobode i pravde.
To je upravo ono što fanatici i populisti čistote žele: hoće da nam oduzmu analitičku otvorenost i uživljavanje u raznolikost. Hoće da unifikuju paralelno postojanje odnosa koji nam pripadaju i gdje mi spadamo, to zajedništvo i vrevu vjeroispovijesti, porijekla, praksi i navika, tjelesnosti i seksualnosti.
Hoće da nas pobijele, kao da ustavni patriotizam i demokratski humanizam ne postoje. Hoće da iskrivljeno tumače pasoše kao isprave unutarnjeg ustrojstva samo da bi nas iskoristili jedne protiv drugih. Ima tu nečeg grotesknog: ovo društvo je decenijama poricalo svoj useljenički karakter, decenijama su migrantkinje i migranti, njihova djeca i unuci, smatrani "tuđincima", ne građankama i građanima, decenijama su tretirani kao da ovdje ne pripadaju ovdje, kao da ne mogu da budu ništa drugo do Turci, a sada im se prebacije da nisu dovoljno Nijemci i to što posjeduju drugi pasoš?
Porodica moje majke se prije rata iselila u Argentinu. Svi u njenoj familiji su u različitim periodima posjedovali različite pasoše, katkad argentinski, nekad njemački, ponekad oba. Ja sam ih sačuvala: pasoš mog dede koji mi je poklonio ujak, i pasoš moje majke. Moja sestričina Emilia, koja je danas ovdje i čija su sva braća i sestre rođene u Sjedinjenim Američkim Državama, takođe ima i američki pasoš. Svi su govorili više jezika i danas to čine. Da li nacionalisti zaista misle da je neko u mojoj familiji bio manje demokratski orijentisan, da je, dakle, zbog toga imao manje poštovanja za slobodu pojedinca i zaštitu ljudskog dostojanstva? Da li oni stvarno misle da pasoš govori nešto o sopstvenom gnušanju prema brutalizaciji i spremnosti da se demokratski angažuje za otvoreno društvo i to svejedno gdje?
Pretpostavljam da svi koji su jednom bili protjerani, svi koji poznaju bijeg ili makar samo migraciju, svi što se osjećaju kod kuće na različitim mjestima po svijetu; svi koje muči nostalgija za domom ili dalekim krajevima; svi što vole različite nijanse ironije i humora koji se smjenjuju i miješaju kad čovjek mijenja jezik; svi koji se sjećaju dječjih pjesama što ih naredna generacija više ne poznaje; svi koji su doživjeli lomove nasilja i rata; svi kojima je strah od terora i represije ušao pod kožu; pretpostavljam, dakle, da svi oni ipak znaju šta znači vrijednost stabilnih institucija pravne države i otvorene demokratije. Možda čak i unekoliko više od onih koji još nikad nisu morali da strahuju od toga da ih izgube.
Oni hoće da nas zastraše, fanatici, svojom mržnjom i svojim nasiljem, ne bismo li izgubili svoju orijentaciju i svoj jezik. Da bismo u svoj toj smetenosti preuzeli njihove pojmove, njihove pogrešno postavljene suprotnosti, konstruisane druge, ili makar samo njihov nivo. Uništavaju javni diskurs svojim sujevjerjem, teorijama zavjere i tom čudnom kombinacijom samosažaljenja i brutalnosti. Šire strah i trepet i redukuju društveni prostor u kome se možemo susresti i artikulisati.
Oni hoće da se samo još Jevrejke i Jevreji brane od antisemitizma, da samo još gejevi protestuju protiv diskriminacije, hoće da se samo muslimani angažuju za slobodu vjeroispovijesti da bi potom mogli da ih denunciraju kao jevrejski ili gej "lobi" ili "paralelno društvo"; hoće da se još samo crnci suprotstavljaju rasizmu da bi mogli da ih oklevetaju, hoće da se samo feministkinje angažuju protiv mačizma i seksizma da bi mogli da ih devalviraju kao one "što nemaju smisao za humor".
Zapravo uopšte nije riječ o muslimanima ili izbjeglima ili ženama. Oni hoće da zastraše sve koji se zauzimaju za slobodu jedinstvenog, nekonvencionalnog individualnog.
Zbog toga se svi moraju osjećati p(r)ozvanim.
Zbog toga se odgovor na mržnju i prezir ne može jednostavno delegirati "politici". Za teror i nasilje jesu nadležna državna tužilaštva i istražne vlasti, ali za sve svakodnevne oblike omalovažavanja i poniženja, sve ozljede i smještanje u tobože homogene kolektive, to je u nadležnosti svih nas.
Šta možemo da učinimo?
"Govoreći i djelajući uključujemo se u svijet ljudi koji je postojao i prije nego što smo se u njemu rodili“" pisala je Hannah Arendt u Vita Activa, "i to uključivanje je poput ponovnog rođenja čime potvrđujemo puku činjenicu da smo rođeni takoreći preuzimajući na sebe odgovornost za to."(4)
Ne smijemo dozvoliti da postanemo nejaki i zanijemljeni. Možemo da govorimo i djelamo. Možemo da preuzmemo odgovornost na sebe. A to znači: govoreći i čineći možemo da intervenišemo u ovom sve brutalnijem svijetu.
Za to je potrebno samo povjerenje u ono što nas odlikuje kao ljude: dar da započinjemo. Možemo da odemo korak dalje i da nešto prekinemo. Možemo se ponovo roditi tako što ćemo se uključiti u svijet. Možemo da propitujemo ispravnost onoga što nam je ostavljeno u amanet, perkusijom možemo ispitati valjanost onoga što nam je dato – da li je dovoljno inkluzivno i slobodno ili nije.
Uvijek iznova možemo da počnemo kao individue, ali i kao društvo. Možemo iznova da slomimo okorjelost, rastočimo strukture koje nas skučavaju ili potčinjavaju, možemo da istupimo i skupa potražimo nove, druge oblike.
Možemo da počnemo iznova i da dalje pletemo stare priče poput niti što upliće ostatak vrpce što štrči iz tkanja; možemo da se nadovezujemo ili razvezujemo; možemo zajedno da ispredamo različite priče i pripovijedamo jednu drugu, otvoreniju, pa i tišu priču, onu u kojoj je svaka važna i svako važan.
To ne može samo od sebe. Za to su potrebni svi u civilnom društvu. Priču o demokratiji stvaraju svi. Demokratsku priču pripovijedaju svi. Ne samo pripovjedači i pripovjedačice kojima je to profesija. Tu je važan svako i svaka, stari i mladi ljudi, zaposleni i oni bez posla, više i manje obrazovani ljudi, dragqueens i pastori, preduzetnice i oficiri, penzionerke i studenti, svaka je važna i svako je važan da bi se ispričala priča u kojoj su svi p(r)ozvani i vidljivi. Za to se zalažu roditelji i njihovi roditelji, na tome rade vaspitači i nastavnice u vrtićima i školama, tu se računaju i policajke i socijalni radnici kao i vlasnice klubova i izbacivači. Toj demokratskoj priči jednog otvorenog, pluralnog „mi“ potrebne su slike i uzori u institucijama i vlastima isto koliko i u pozorištu i na filmu – da nam pokažu i da nas podsjete šta i ko možemo da budemo.
Ne smijemo samo tvrditi kako smo slobodno, sekularno, demokratsko društvo, već to moramo i da budemo.
Sloboda nije nešto što čovjek posjeduje, već nešto što čini.
Sekularizacija nije gotova stvar, već nedovršeni projekat.
Demokratija nije statična izvjesnost, već dinamična vježba u komunikaciji sa neizvjesnošću i kritikom.
Slobodno, demokratsko društvo je nešto što moramo da učimo. Uvijek i iznova. Time što slušamo jedni druge, što jedni o drugima razmišljamo. U zajedničnom govorenju i djelanju. U uzajamnom poštovanju raznolikih pripadnosti i individualnih neponovljivosti. I ne naposljetku, u uzajamnom priznavanju slabosti i opraštanju.
Je li to mukotrpno? Apsolutno. Da li će to dovesti do sukoba između različitih praksi i uvjerenja? Da, svakako. Da li će dotične vjerske odnose i sekularan osnovni poredak ponekad biti teško dovesti u pravičnu ravnotežu? Apsolutno. No zašto bi to i bilo lako izvodljivo?
Uvijek iznova možemo da počnemo.
Šta je za to potrebno?
Ne mnogo: malo stava, malo hrabrosti uz smjeh i ne naposljetku, spremnost da se promijeni perspektiva ne bi li se češće događalo da svi kažemo:
Vau. Ovako to dakle izgleda iz ove perspektive.
(1) Nova godina prema jevrejskom kalendaru. – Prim. prev.
(2) Todorov, Tzvetan: Die Eroberung Amerikas [Osvajanje Amerike]. Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main, 2008; str. 177. – Prim. prev.
(3) U originalu je upotrijebljen termin völkisch, što je riječ koja se prvobitno odnosila na „narodnjačko, ono što potiče iz naroda“ (Volk), pa i „nacionalno“, ali je tokom nacionalsocijalizma počeo da označava narod kao pripadnika određene rase, pozivajući se dakle na rasističku ideologiju. – Prim. prev
(4) Arendt, Hannah, Vita Activa oder Vom tätigen Leben. W. Kohlhammer, Stuttgart, 1960. Str. 165.
Tekst prevela: Hana Ćopić
Originalan tekst možete pronaći na ovom linku.
