Bolest nije kraj: Udruženje iz Bosanskog Petrovca koje vraća nadu

Tekst su napisale: Elma Terzić i Dušica Ćulibrk, Radio Bosanski Petrovac

U sretnim trenucima svi su tu, ali u teškim ostaju samo oni koji istinski brinu, oni što dijele tugu, donose mir, razumijevanje i osmijeh. Tada emotivna podrška može biti razlika između sloma i snage da krenemo dalje.

U Bosanskom Petrovcu je evidentirano 90-ak osoba oboljelih od karcinoma. Ova opština u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, prema popisu, ima oko 6.000 stanovnika i suočava se sa brojnim izazovima, uključujući i ograničen pristup zdravstvenim i socijalnim uslugama. Većina stanovništva živi od poljoprivrede, šumarstva i manjih privatnih biznisa, dok se mladi ljudi često iseljavaju u potrazi za boljim prilikama.

U opštini ne postoji centar za mentalno zdravlje, pa tako oboljeli od karcinoma nemaju profesionalnu psihološku podršku u lokalnoj zajednici. U tim okolnostima, Udruženje „Nada“ predstavlja jedinu organizaciju kojoj se oboljeli mogu obratiti za takav vid podrške.

Udruženje okuplja osobe koje prolaze ili su već prošle kroz vlastitu borbu s ovom bolešću i koje su spremne pružiti riječ ohrabrenja, savjet i empatiju onima kojima je to najpotrebnije. Za mnoge, upravo ta ljudska blizina i razumijevanje predstavljaju ključan dio nošenja s dijagnozom i liječenjem.

Korisnici Udruženja kažu da se ovdje život mijenja osmijehom, razgovorom i rukom podrške. „Nada“ okuplja one koje znaju šta znači strah, bol i borba, ali i kako se iz toga rađa snaga, toplina i hrabrost. Osnovana je prošle godine, od kada i formalno djeluje, dok rad žena okupljenih oko istog ili sličnog problema počinje u neformalnom smislu još puno prije.

Stigma – 'nevidljiva' prepreka

Za Garu Porčić udruženje je novi početak.

 „Presretna sam što je 'Nada' zaživjela. Lakše je kad pružimo ruku jedni drugima, kad damo riječ utjehe. To puno znači i ja to osjećam već petu godinu na sebi“, počinje Gara svoju priču.

Nju je 2020. godine pozvala sadašnja predsjednica „Nade“ Dušanka Šobot da uradi mamografiju. Otišla je bez brige, ali su se nalazi pokazali lošim.

„Ona me gleda i odjednom joj krenuše suze. Ja sam to prihvatila, ali nisam znala zašto se to dešava meni“, prisjeća se Gara.

Pored zdravstvenih problema sa kojima se oboljeli susreću, najčešće se upliće i stigma, koja otežava sam proces izlječenja, ali i život uopšteno.

Ona se smatra dodatnim teretom na bolest. Ukoliko pripadnici zajednice pokazuju stigmu prema onkološkom pacijentu, mogu smatrati da je on manje vrijedan i produktivan član društva, te ga svjesno ili nesvjesno isključivati iz društvenih događaja.

„Vremenom, osoba koja živi u zajednici koja je stigmatizira može razvijati samostigmatizaciju, odnosno, može sebe početi smatrati manje vrijednom, sposobnom“, ističe psihologinja Elma Hadžić, iz Centra za mentalno zdravlje Ključ.

Gara je jaka žena, koja se sa svojim zdravstvenim problemima nosi stoički, ali kaže da joj je puno lakše uz druženje u Udruženju, uz razgovor, ali i pomaganje onima kojima je pomoć potrebna. Kaže da se sa stigmom ne susreće samo lično, već i sa drugim oboljelim ženama.

„Nisam nikad sakrila svoju bolest, ali ima toga, i u našem narodu stvara veliki problem. Najjednostavniji način je pustiti da ide sve svojim tokom. Pa Bože moj, pojadaj se nekome, evo tu smo, za razgovor, uživo, telefonski“, ističe.

Navodi da oboljeli nekada izbjegavaju kontakt i potpuno se povlače u sebe. Komunikacija je teška i prilikom kućnih posjeta.

„Imamo slučajeva u našem društvu, gdje neće da nam se na telefon jave, šaljem joj poruke neće da odgovori. Jednostavno, ona se zatvorila, ne želi pomoć. Išle smo nekoliko puta u obilazak, nosili pakete, ali kad dođeš pred vrata, jako je teška komunikacija“, priča Gara.

Elma Hadžić kaže da bolesni ne smiju sebe vidjeti kao bespomoćne žrtve, već kao preživjele koji kroz izazove rastu i pomažu sebi i drugima.

„Osoba koja je bolesna ne iskorištava svoje pune potencijale, već ulazi u poziciju žrtve. A žrtva je žrtva jer je bespomoćna. Stoga je potrebno raditi na tome da onkološki pacijenti na sebe ne gledaju kao na žrtve, već kao na preživjele i da im patnja služi kao oblast za dalji rast. I vrlo je bitno da pomognu drugima i sebi i da žive u skladu sa svojim vrijednostima“, ističe Elma Hadžić.

Gara u potpunosti živi ovaj savjet i na taj način pomaže sebi i drugima, do kojih je i dalje teško doći.

„Često nam obećaju da će doći na sastanke, ali ne dođu. Veliki je problem te stigme. Radimo na tome da se to prevaziđe, ali kod nekih je to jako teško. Ja znam kroz šta sam prošla. Ima tih slučajeva, ali je bitno da se izdignemo iz toga, ja pomaganjem drugom olakšavam sebi, zajedno sa Dušankom pomažemo našim ženama“, objašnjava Gara.

Od lične borbe do zajedničke misije

Prije nego se udruženje formalno registrovalo, grupa građana okupljala se 18 godina. Dušanka Šobot, direktorica i osnivačica Udruženja „Nada“, ističe da je njihov rad u udruženju isključivo human, te da ih veže samo ljudskost i pomaganje drugima.

Njen motiv u osnivanju Udruženja bio je ličan, ali i univerzalan.

„Jedan od najvećih motiva bio je moj otac, koji je imao tešku bolest. Zaklela sam se da ću zajedno sa mojim ženama napraviti ovo udruženje i pomoći svakom čovjeku koji je onkološki bolesnik“, sa suzama u očima prisjeća se Dušanka.

„Nada“ danas okuplja članice iz svih sfera života: domaćice, medicinske radnice, žene iz ruralnog ali i gradskog jezgra. Zahvaljujući mreži saradnje sa brojnim organizacijama iz Bihaća, Banje Luke, Glamoča i šire, „Nada“ pruža zdravstvenu njegu, palijativnu pomoć, psihosocijalnu pomoć i humanitarne akcije.

„Nekako se ta mreža počela širiti. Mi smo održali skupštinu i žene su jednoglasno odabrale mene kao direktora organizacije, da predstavljam udruženje i radimo projekte. Pošto smo mi i prvo udruženje u BiH koje u svom statutu ima zdravstvenu njegu, imamo sve usluge koje su potrebne onkološkom bolesniku, psihoseansu i razgovore podrške. Imamo naše volontere koji aktivno rade na terenu. Donose lijekove, obavljaju kućne poslove, pružaju podršku oboljelim, ali i starijem stanovništvu“, ističe Dušanka.

Članice kažu da su najviše ponosne na to što su jedna drugoj oslonac. Ističu kako ih ta međusobna podrška čini jačima i motiviranijima za zajedničke izazove. Kroz druženje grade povjerenje koje im pomaže da prevaziđu sve prepreke i rastu kao tim.

„Pridružila sam se udruženju zbog druženja, ali i da pomognem. Mnogo mi znači što sam članica, 22 godine se liječim. Ima velikog smisla postojanje udruženja i naše druženje“, ističe Dobrila koja se 22 godine bori sa bolešću pozitivnom energijom, a uz to je medicinska sestra u penziji.

Udruženje „Nada“ nije samo krug žena, ono je i mreža saradnje sa stručnjacima i institucijama.

„Mi smo saradnju sa Udruženjem 'Nada' počeli još dok su bili neformalna grupa. Organizujemo razne radionice, likovne, kreativne, pletenje, kao i psihosocijalnu podršku, gdje razmjenjujemo iskustva, a sve u svrhu boljeg života za onkološke pacijente“, kaže Mirza Tešnjak, direktor Centra za socijalni rad Bosanski Petrovac.

Podsjeća i da radionice koje se održavaju u prostorijama Centra imaju različite oblike, od edukativnih i kreativnih do psihosocijalnih.

„Na početku je dolazio manji broj osoba, a kasnije sve više. Ljudi osjete da tu pripadaju, i to im mijenja život u jednom pozitivnom smjeru“, pojašnjava direktor Tešnjak.

Snaga koja pokreće zajednicu

Psihologinja Marija Brčin Dukić ističe da su ove žene inspiracija i za njih kao stručnjake u ovoj oblasti.

„Imamo članicu koja se bolešću nosi više od 20 godina i koja je svima nama vjetar u leđa. To je dokaz da bolest ne mora biti kraj, nego put transformacije“, ističe Marija.

Rad sa osobama koje su na putu liječenja vrlo je emotivan, kako za njih same, tako i za stručnjake koji razgovaraju sa njima, ali i za članove porodica.

„Imamo žene koje ne samo da se bore sa bolešću, već i ohrabruju članove porodice. Nije lako, ali zadovoljstvo je pomoći i olakšati im na tom putu“, ističe psihologinja Dukić Brčin.

Elma Hadžić dodaje da žene nisu samo pacijentice.

„One su majke, supruge, prijateljice. Dijagnoza donosi šok, ali kroz razgovore i edukaciju pokazujemo da je moguće nastaviti život“, pojašnjava.

Članice Udruženja neumorno rade kako bi pružile podršku i pomoć. Njihov angažman nadilazi formalne obaveze, jer svakodnevno preuzimaju odgovornosti koje bolesni ne mogu sami ispuniti.

„Prošle godine smo imale više od 3.000 izlazaka na teren. Za nas je pomoć kada bolesniku dođete u kuću, shvatite njegove realne potrebe i patnju sa kojom se susreće, a to se ne može izlaskom na samo sat vremena. Sve što ne može uraditi bolesna osoba, mi preuzimamo na sebe. Plaćamo račune, kupujemo lijekove, odvozimo, dovozimo, lična higijena… Jednostavno, sve što jedna osoba ne može sama”, ističe Šobot.

Nisi sama, poruka koja spašava

Ipak, suočavaju se s ozbiljnim materijalnim izazovima koji im otežavaju rad i pružanje adekvatne podrške. Nedostatak prostorija i vlastitog vozila značajno ograničava njihove mogućnosti i efikasnost. Uprkos svim teškoćama, članice ostaju posvećene svojoj misiji i nadaju se boljoj podršci zajednice i institucija.

„Problema u Udruženju ima i to je većinom materijalne prirode. Mi smo jedini grad koji nema svoje prostorije, dnevni centar gdje bi ljudi sjeli, popili kafu. To je problem. Ne možemo reći da Centar za socijalni rad Bosanski Petrovac ne izlazi u susret, ali to je samo privremeno. Isto tako, vozilo nam je potrebno. Do sada sam isključivo svoj automobil koristila za odlazak do bolesnih osoba. Ne da ga zaslužujemo, nego smo ga odavno zaslužili”, dodaje Šobot.

Ove žene ne pitaju za naciju, vjeru ni stranačku knjižicu. One pitaju: „Šta ti treba?“ Hrana, lijekovi, topla riječ, prevoz, pomoć u kući? Njihove ruke peru, njeguju, nose, voze, grle. Njihovo prisustvo znači da bolest, ipak, nije kraj.

„Ponosni smo što naši onkološki pacijenti imaju podršku i u budžetu opštine gdje postoji ekonomski kod za izuzetnu novčanu pomoć koju oboljele osobe ostvaruju putem Centra za socijalni rad Bosanski Petrovac. U našem Domu zdravlja imamo dobru saradnju, kao i sa Centrom za socijalni rad ali nama je potrebno trajno rješenje, dnevni centar i prevozno sredstvo u vidu terenskog vozila”, naglašava Šobot.

U srcu brojnih humanih priča

U Bosanskom Petrovcu je organizovana akcija koja je pokazala koliko zajedništvo može promijeniti živote. Medicinska asocijacija BIMA je stigla u Bosanski Petrovac, a Udruženje „Nada“ bilo je u srcu i ove humane priče, kao inicijator i glavna spona između ideje i njene realizacije.

BIMA okuplja medicinske radnike i entuzijaste koji su spremni pomoći dobrovoljnim ulaganjem svoga znanja i vremena. Poznata je po svojim „karavanama dobra“, medicinskoj akciji kada se u jednom danu u manjim lokalnim zajednicama organizuju brojni, besplatni specijalistički pregledi. Takav jedan dan je na inicijativu Udruženja „Nada“ realizovan u Bosanskom Petrovcu.

„Ne može se opisati koliko sam bila sretna tog dana. Počele smo plakati, ali radost i nada su nadvladale sve. Bilo je to okupljanje velikog broja doktora specijalista, gdje je za jedan dan u Bosanskom Petrovcu pregledano oko 1.200 ljudi. Taj dan je spašen i jedan život i opravdan sav naš trud“, prisjeća se Dušanka Šobot.

Ističe nesebičnu podršku Medžlisa islamske zajednice Bosanski Petrovac i Eparhije bihaćko-petrovačke, kao i OŠ „Ahmet Hromadžić“ u čijim prostorijama se realizovala ova velika akcija, Opštine Bosanski Petrovac, dokazujući još jednom da se zajedništvo i suživot u Bosanskom Petrovcu živi.

„Tolika ljubav, empatija i energija sve nas je ujedinila. BIMA je taj dan opravdala sav trud našeg Udruženja i naše lokalne zajednice. Tolika pozitivna energija i osjećaj zajedništva ostaju u srcima mnogih“, dodaje Dušanka.

Također, Dušanka priča da je putem Udruženja „Nada“, ali i dok su bili neformalna grupa, zajedno za svojim ženama organizovala preko 250 pregleda mamografom, ističući posebno žene u ruralnim sredinama. Stigma i prepreke su se pokazivale kada su ženama na selu muževi branili pregled iz neznanja, ali su pristajali nakon razgovora sa članicama Udruženja „Nada“.

„Kad su vidjeli šta je učinjeno, svijest se počela mijenjati. Žene koje su se izliječile dovode druge žene koje su u stanju potrebe za podrškom. Pored žena dolaze i muškarci, u manjem broju, ali tu su. Svim dobrim ljudima, ljudima kojima je potrebna pomoć, koji žele pomoći su otvorena vrata, uz napomenu da smo nestranačka i nevladina organizacija, i da u našem udruženju nema nikakvih podjela“, kaže Dušanka.

Hadžera je članica Udruženja i žena čije riječi odražavaju snagu, suosjećanje i duboko razumijevanje borbe kroz koju prolaze žene suočene s bolešću. Ona ne govori samo o iskustvu već prenosi snagu zajedništva i poruku nade.

„Ujedinjeni u borbi u vjeri u ljubavi, sjetimo se koliko je važna svaka ruka podrške, svaki osmijeh, svaka ispružena ruka koja kaže: 'Nisi sama'. Udruženje žena 'Nada' nije samo organizacija, ono je svjetionik hrabrosti za sve one žene koje su se suočile sa neizvjesnošću bolesti. Ono je dom u kojem vlada toplina, gdje su suze i osmijeh dio iste borbe, gdje svaka žena postaje simbol neustrašivosti i upornosti.

Ove žene nisu samo borci, one su heroine, svaka priča ispričana u krugu ovog Udruženja nosi težinu bola ali i neizmjernu snagu života. One znaju šta znači padati i ustajati, šta znači gledati strah u oči i reći mu: 'Ne dam ti moć nad mojim životom'“, ističe Hadžera.

Priču je pripremio Radio Bosanski Petrovac kroz projekat 'Saradnja za rješenja: mediji, civilno društvo i mladi za inkluzivnije lokalne politike' u saradnji sa Mediacentrom Sarajevo, uz podršku Ministarstva vanjskih poslova Njemačke putem ifa (Institut für Auslandsbeziehungen) i zivik programa finansiranja.

Priča je emitovana na programu Radija Bosanski Petrovac 22. oktobra 2025. Prenosimo je u formatu prilagođenom portalu.