Siguran stan za novi početak
Naizgled prosječna zgrada, koja se ni po čemu ne razlikuje od ostalih koje vidimo na ulicama Jajca. Penjemo se stepenicama i zaustavljamo pred jednim vratima. Do tada nismo toliko razmišljali šta zapravo jedna vrata mogu da predstavljaju. Za nekoga ulaz i dobrodošlicu, za nekoga prepreku i distancu. U ovom slučaju, ona su sigurnost. Odvajanje od onoga što se desilo i stvaranje novog mikrosvijeta. Mogućnosti da se krene ispočetka.
Piše: Vanja Stokić
Foto i video: Jasmin Brutus
Infografike: Alen Fukelj
Stan u kome boravimo ima otprilike 40 kvadrata. Dnevna soba je istovremeno i spavaća. U njoj su dva kauča, ormar i komoda. Sav namještaj djeluje nov. Cijeli dojam jedino kvari parket, koji je dotrajao i pomjera se zajedno sa našim koracima. Na ormaru je nova posteljina, još uvijek zapakovana. Čeka naredne osobe koja će da ugrije i pomogne njihov lakši san. Prostorija pored, kupatilo. Maleno i dotrajalo, ali funkcionalno. Ista situacija je i u kuhinji. Skroman namještaj i nekoliko reklamnih vrećica, sa novim navlakama za posteljinu. Donacija lokalne kompanije. U samom hodniku nailazimo na šporet na drva, izvor toplote za žene i djecu koje ovdje borave. Odmah do njega, alarm povezan direktno sa policijom. Iako na prvi pogled ne izgleda kao stan kome je obezbjeđenje potrebno, jer ovdje nema ničeg vrijednog za ukrasti, pa čak ni televizora, jasno nam je da alarm nije tu zbog imovine već isključivo zbog žena iz Jajca koje su u ovom stanu našle bezbjedno mjesto, bježeći od nasilja u sopstvenoj porodici. Trideset dvije žene su sa svojom djecom boravile u ovom stanu tokom posljednjih 13 godina, kada je registrovano 187 slučajeva nasilja u porodici u ovom gradu. Ne možemo da kažemo da su živjele, jer on nije predviđen za to. U njemu mogu da budu najviše dva mjeseca a do sada je najduži boravak bio dvije sedmice. Iako većina žena koje prijave nasilje ne napusti nasilnika, niti porodični dom, gotovo polovina onih koje su se sklonile u sigurni stan je odlučilo da se razvede i započne novi život. Iz Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Srednjobosanskog kantona kažu da do sada nasilnici nisu pokušavali da uđu u ovaj stan.
Mala opština sa velikom misijom
Jajce je mala opština u Bosni i Hercegovini (BiH), sa godišnjim budžetom od dvadesetak miliona KM, u kojoj živi 27.000 ljudi. Međutim, to je ne sprječava da već 13 godina finansira stanove u kojima žrtve nasilja mogu besplatno da žive. Naime, stan u kome se nalazimo se zvanično zove Prihvatni centar za žrtve nasilja nasilja u porodici i ovdje žrtve zajedno sa svojom djecom mogu da borave do dva mjeseca. Ukoliko nakon toga odluče da se ne vrate u svoju zajednicu, na raspolaganju imaju druge opštinske stanove u Jajcu, koje mogu da koriste bez naknade sve dok imaju potrebu za njima. Tako su već nekoliko godina u ovim stanovima smještene tri žene.
„U odnosu na ono koliko to znači našim ljudima, taj trošak je zanemariv. Ovdje se samo radi o postavljanju prioriteta i osjećaju za neke kategorije i njihove potrebe. Vrlo je važno da žrtve nasilja znaju da postoji neko rješenje za njih i da ne trebaju da trpe nikakvo nasilje“, ističe načelnik Jajca, Edin Hozan.
Dodaje da je jako važno da opštine imaju stambeni prostor na raspolaganju, koji mogu da koriste u ovakvim slučajevima.
„Kada nema nade da će se negde naći krov nad glavom, ovi socijalni stanovi dođu kao spas i vrate nadu ljudima. Siguran sam da ohrabruje činjenica da će lokalna zajednica ipak imati osjećaj za njih i da će im izaći na neki način u susret, pomoći im, naći neko rešenje, dati podršku“, ističe načelnik.
Prihvatni centar je trenutno prazan. Socijalna radnica Sanja Pačavar objašnjava da je prije 13 godina, Centar za socijalni rad pokrenuo inicijativu da se jedan opštinski stan pretvori u Prihvatni centar za žrtve nasilja u porodici.
„Stan je bio potpuno devastiran. Mi smo uradili projekat i uputili ga prema Njemačkoj ambasadi. Tim sredstvima smo obnovili stan i kupili namještaj. U funkciju je pušten 2011. godine“, pojašnjava ona.
Prije toga, kada bi se desilo nasilje u porodici i žrtva bi morala odmah da napusti svoju kuću, Centar za socijalni rad bi je smjestio u hotel jer u Srednjobosanskom kantonu ne postoji sigurna kuća. Troškove je snosila Opština Jajce. Nakon više takvih situacija, shvatili su da im je potrebno bolje rješenje.
„To nam je bilo dosta skuplje. Postojala je potreba za smještajem koji je vam non stop na raspolaganju, u koji biste mogli smještati žrtve na neko vrijeme. Imamo žrtava koje stvarno nemaju gdje. Roditelji ih neće ili nemaju roditelje. Najčešće su to žene koje nisu nikad radile, koje su domaćice“, prisjeća se Sanja Pačavar, te dodaje da je ovaj stan samo prelazno rješenje.
Zaposliti kadar u Prihvatnom centru
Tokom boravka u Prihvatnom centru, žene i djeca moraju da poštuju nekoliko pravila. Prvo je da ne smiju nikoga da dovode u njega. Kretanje im nije ograničeno, mogu da slobodno napuštaju stan kad to žele. Jedna od njihovih obaveza jeste čišćenje i održavanje higijene tokom boravka. Međutim, žrtvama nisu dovoljni samo zidovi unutar kojih će se skloniti. Tokom boravka u stanu, ženi i njenoj djeci potrebna je hrana i sredstva za higijenu, što Centar za socijalni rad takođe obezbjeđuje. Potrebne su i određene usluge koje su dostupne žrtvama koje borave u sigurnim kućama, poput rada sa psihoterapeutom.
„Nemamo uposlen kadar. U Centru za socijalni rad imamo pripravnice, psihologe, defektologa. Imamo kadra, ali nemamo konkretno zaposlenog u Prihvatnom centru. Potrebna nam je i jedna žena koja bi radila na smještaju, koja bi bila s njima za vrijeme smještaja. To nam je najveći nedostatak“, pojašnjava Sanja Pačavar.
Socijalne radnice svakodnevno obilaze žene tokom njihovog boravka u ovom stanu, ali ne budu konstantno sa njima. Žrtve mogu da traže dodatne usluge, poput psihoterapije ali, kako navodi Sanja Pačavar, to nije uradila nijedna od 32 žene koje su bile smještene u Prihvatnom centru. Osamnaest njih, odnosno 56 odsto, odlučilo je da se vrati u svoju zajednicu, osobi koja je bila nasilna prema njima. Sa druge strane, u sigurnim kućama je stručno osoblje 24 sata dnevno uz žene koje borave u tom smještaju. Kako nam objašnjavaju iz Udruženja građana Medica, koje vodi Sigurnu kuću u Zenici, žrtvama je osigurana kompletna logistička podrška. Da bi se žrtva u potpunosti oporavila, njoj je potreban cijeli niz usluga, ali i stručno osoblje koje će da prati njeno stanje i njene reakcije, kako bi se odmah reagovalo na njene potrebe. Same žene nekada ne znaju da prepoznaju šta im je potrebno, jer se nalaze u stanju šoka, zbog čega je velika odgovornost upravo na stručnom osoblju koje radi s njima.
„Individualni i grupni psihosocijalni rad, savjetovanje, okupaciona terapija, pomoć u obrazovanju djece... To je niz usluga koje doprinose oporavku i rehabilitacije žene. Pored tog osnovnog sigurnog smještaja i krova nad glavom, u momentu kad se prijavi nasilje u porodici, potrebna je dalja podrška i krizne i psihološke i medicinske intervencije. A kasnije dugoročne i kontinuirane psihosocijalne intervencije koje će imati za cilj oporavak žrtve, jačanje njenog samopouzdanja, osjećaja sigurnosti, koji je preduslov za sav dalji rad i osjećaj povjerenja u sistem i zaštitu koja joj se nudi“, pojašnjava nam Lejla Heremić, socijalna pedagoginja i porodična savjetnica koja radi u direktnoj asistenciji žrtvama nasilja koje su smještene u Sigurnoj kući u Zenici.
Ohrabrivati žrtvu da govori o potrebama
Ona podsjeća da žrtve nasilja često razvijaju različite posljedice, poput straha da će ih nasilnik pronaći ili pojačanu anksioznost i rastrojenost, kada se stalno osvrću oko sebe, reaguju na svaki zvuk i dolazak nepoznatih osoba.
„Sve to pojačava njihovu traumatologiju. Kada vi imate osobe koje su prisutne uz žrtvu nasilja, možete pravovremeno reagovati u cilju njihove stabilizacije. Korisnicama nekad kapaciteti nisu dovoljno razvijeni da same traže neke usluge, zato je potreban stručni tim koji će prepoznavati i ohrabrivati žrtvu nasilja da govori o svojim potrebama. One nisu imale priliku da govore o svojim potrebama i svaki put kada bi govorile, doživljavale su nasilje u porodici. Kada posmatramo iz tog ugla, stručni rad ide u prilog tome da ih ohrabrujemo, da su ovaj put sigurne da govore o svojim potrebama, da neće imati posljedice ukoliko kažu da im nešto treba. Naša prisutnost im daje sigurnost, vremenom se ohrabruju da isto to zatraže“, ističe Lejla Heremić.
U sigurnim kućama su pravila dosta stroža nego u prihvatnim centrima, pa je tako iz sigurnosnih razloga zabranjeno korištenje mobilnih telefona i ograničeni su samostalni izlasci, što za neke od korisnica predstavlja poteškoće prilikom privikavanja na ovaj vid smještaja.
Protokol za sve institucije
Nakon uspostave Prihvatnog centra u Jajcu, na nivou opštine je potpisan Protokol intervencija u slučajevima nasilja u porodici. Potpisnici su Centar za socijalni rad Jajce, Općina Jajce, Policijska uprava Jajce, Policijska stanica Jajce, Dom zdravlja Jajce i Općinski sud Bugojno. Jasno je definisano šta koja institucija radi kada se nasilje desi.
„Svi su uvijek dostupni, možda je to prednost manjih sredina, dostupan je uvijek i sudija. Tako da smo stalno u nekoj komunikaciji“, ističe Sanja Pačavar.
Protokol obavezuje Centar za socijalni rad da žrtvama omogući medicinsku, socijalno-pravnu i psihološku podršku i pomoć, ukoliko bude potrebe za tim. On takođe predviđa da Prihvatni centar mogu da koriste žrtve nasilja u porodici, sa svojom djecom, koje su u akutnoj psiho-emotivnoj krizi i nemaju podršku svoje okoline.
„Stručni tim Centra za socijalni rad procjenjuje potrebe žrtve i odlučuje da li će da bude smještena u stan. To se odmah dešava, kad se desi nasilje, telefonski se čujemo i to riješimo“, govori Sanja Pačavar.
U Prihvatni centar nije moguće primiti žrtve nasilja koje su ranije napustile Prihvatni centar ili Sigurnu kuću zbog kršenja kućnog reda. Takođe, ovdje ne mogu da borave osobe čije je ponašanje problematično, koje su ovisne o alkoholu ili narkoticima, imaju psihijatrijske dijagnoze ili im je potreban ljekarski tretman zbog njihovog teškog zdravstvenog stanja. Protokol ne određuje gdje se smještaju ove osobe, a tokom rada Prihvatnog centra nije bilo slučajeva koje spadaju u ovu kategoriju.
Novi početak, bez podsjećanja na nasilje
Bitan dio borbe protiv nasilja nad ženama u Jajcu je psihijatar Ismar Halilović s kojim se srećemo u njegovoj ordinaciji u Centru za mentalno zdravlje gdje radi posljednjih osam godina. U njegovu ordinaciju smo došli samo 10 minuta nakon prvog telefonskog kontakta. Čim smo mu rekli koju temu obrađujemo, nije se dvoumio. Nasilje je oblast koju dobro poznaje i rado govori o svom radu sa žrtvama i nasilnicima.
„Mi sad imamo slučajeve gdje traže pomoć, psihološku pomoć i psihijatrijsku, i bez izrečenih zaštitnih mjera. Idu u realizaciju rastave veze ili braka. Ima vam tu raznih oblika nasilja, i kod bračnih drugova, ima unutar same porodice“, govori nam.
Pojašnjava nam je da žrtvama često teško da započnu novi život u kući gdje se desilo nasilje, jer im to okruženje budi traume. Nijedna od njegovih klijentica nije boravila u Prihvatnom centru, ali iz višegodišnjeg iskustva govori da su žrtve najčešće te koje traže napuštanje kuće ili stana u kojoj su živjele sa nasilnikom, iako je po Zakonu nasilnik taj koji napušta zajednicu. Ipak, posljednjih godina se situacija mijenja.
„Manji broj njih se odlučuje da ostane u domaćinstvu gdje se i počinilo nasilje. To sad malo pripada nekako i običajima, i kulturi, i naslijeđu. Najčešće se žrtva odlučuje da se jednostavno skloni pa odlazi kod bliske rodbine, prijatelja ili nekoga. Ne želi uopšte da se zna za takvu lošu dinamiku. Jednostavno su žrtve tražile bijeg od te situacije i, što kažu, spašavale svoju glavu. Ali evo, u zadnje vrijeme vidimo da taj porast, da žrtva nasilja ostaje u domaćinstvu u kojem je do sad bila, a da sud izriče mjere za počinitelja nasilja“, podsjeća Ismar Halilović.
Mapa sa nepotpunim podacima o sigurnim stanovima u BiH
Uz smještaj moraju doći i usluge
Žrtve nasilja u porodici su najčešće žene različite životne dobi, kao i njihova djeca. Nasilnici su najčešće muškarci. Zbog neinformisanosti, ekonomske zavisnosti, neizvjesnosti, ali i stida, žene odlučuju da nastave svoj život u nasilnom okruženju. Upravo zbog toga je važno postojanje sigurnih kuća i prihvatnih centara, koji žrtvama mogu biti podstrek da nastave svoj život bez nasilja.
„Bez obzira da li je to sigurna kuća ili stan, to je nešto što treba da postoji u zajednici i da je dostupno 24h. Samo saznanje da u jednom gradu ima takav stan, svakako može ohrabriti žrtve nasilja da ipak razmišljaju u pogledu da neće ostati same na ulici ako prijave nasilje jer se ne mogu vratiti kući, kako to obično biva“, naglašava Lejla Heremić.
Prihvatni centar kao individualni i sigurna kuća kao kolektivni smještaj imaju svoje prednosti i nedostatke. Ne može se reći šta je bolje za žrtvu nasilja jer sve zavisi od konkretnog slučaja, kao i kapaciteta i potrebe žrtve.
„Svakako da je žrtvi nasilja nakon doživljenog traumatičnog iskustva, kao što je nasilje u porodici, treba jedan prostor, mir i stabilnost kako bi se ona povezala s trenutnim mjestom gdje boravi i razvila osjećaj sigurnosti“, ističe Lejla Heremić, dodajući da u grupnom smještaju žene vide da nisu same, da su i ostale žene doživjele nasilje i pokrenule određene postupke kako bi se zaštitile od nasilnika.
Kada se razmišlja o zaštiti žrtava nasilja, najčešća greška je fokusiranje samo na mjesto gdje će da bude smještena. Iako je to izuzetno važno, ne smiju se zaboraviti i ostale vrste podrške i pomoći koje su potrebne žrtvama. Da bi se one oporavile od nasilja koje se desilo i traume koju su dobile, institucije se moraju udružiti da žrtvama i njihovoj djeci omoguće sve usluge koje su im potrebe, od medicinskih pa do obrazovnih i pravnih. Takođe, neohodno je podržati žrtvu nakon što napusti sigurnu kuću ili prihvatni centar, kako bi se ponovo integrisala u društvo i imala razvijene resurse za samostalan život bez nasilja.
