Prva međunarodna konferencija o diskriminaciji

Četiri godine su prošle od usvajanja Zakona o zabrani diskriminacije u BiH. Da li se, i koliko efikasno, zakon primjenjuje – ključno je pitanje o kome se raspravljalo na jučerašnjoj međunarodnoj konferenciji o diskriminaciji.
Piše: 
diskriminacija.ba, foto: diskriminacija.ba
Podijeli ovaj članak: 

Udruženje Vaša prava, partnerska organizacija AD programa, do sada je zaprimila 43 tužbe na osnovu diskriminacije. Od početka AD programa (2011.) do danas, pravosnažna presuda doneta je u 3 predmeta. U dva predmeta je diskriminacija pravosnažno presuđena - u slučaju Jane Martine Katović  i slučaju malodobnog E.B. koji se ticao diskriminacije u obrazovanju na osnovu invaliditeta. U jednom slučaju, tužba je odbačena kao neosnovana.  Najčešće, prijavljeni slučajevi se odnose na oblast zaposlenja i radnog prava, obrazovanja, zdravstva. Također, kao posebno ranjive grupe u društvu izdvajaju se Romi, LGBTIQ osobe i osobe sa invaliditetom. Problem mobinga i seksualnog zlostavljanja je također vrlo pristuan. 

''Statistika je zaista poražavajuća'', rekla je Adrijana Hanušić, ekspertica za ljudska prava i jedna od panelistica na konferenciji, i autorica izvještaja Sudska zaštita od diskriminacije u BiH''Zakonske prepreke efikasnijoj zaštiti se prije svega odnose na rokove koji su propisani zakonom - rok za prijavu slučaja je godinu dana od kada se desio, a u okviru njega rok od tri mjeseca od dana saznanja za diskriminaciju. Poređenja radi, u BiH opšti zastarni rokovi za naknadu štete su znatno povoljniji i iznose 3, odnosno 5 godina. Takvo rješenje apsolutno nije u skladu sa EU standardima, kao ni praksom u regiji. Mora se shvatiti da je potrebno vrijeme da osoba prepozna da je žrtva diskriminacije, i dok postane bude spreman/a da krene u ovaj težak proces - često se desi da je, u momentu kada je individua spremna, rok za podnošenje tužbe odavno protekao. Ovaj rok mora biti ili znatno duži, ili se u potpunost ukinuti specifičan rok za zaštitu od diskriminacije, kao što je to učinjeno u našim susjednim zemljama.''

Dalje, većina žrtava diskriminacije dolazi iz marginalizovanih grupacija, samim tim i sredstva potrebna za pokrivanje troškova suđenja su velika, i često obeshrabrujuća. Nepoznavanje Zakona i njegovih mehanizama među samim građanima/kama je također veliki problem u njegovoj primjeni. No, čini se da Zakon ne poznaju najbolje ni predstavnicie pravosudne zajednice. Iako zakon omogućava ''trećoj strani'' da podnese tužbu na osnovu diskriminacije (nevladinoj organizaciji, ili grupi građana/ki) ona se često ne prepoznaje kao ''legitimna'' u očima suda.  Tako je tužba udruženja ''Vaša prava'' na osnovu sagregacije u školama (slučaj ''2 škole pod 1 krovom'') odbačena pred sudom u Travniku, jer je procjenjeno da ''Vaša prava'' nemaju legitimaciju u ovom slučaju dok je ista tužba prihvaćena pred kantonalnim sudom HNK, i presuđena pozitivno prvostepenom presudom u korist tužitelja.

Dalje, trajanje sudskih procesa je predugo. Hanušić navodi primjer općinskog suda u Sarajevu u jednom predmetu ''Vaših prava'': godinu dana je bilo potrebno da se tužba vrati tužitelju na uređenje; dodatnih 9 mjeseci za donošenje odluke o prebacivanju slučaja općinskom sudu u Tuzli, koji ni nakon godinu dana još uvijek nije pokrenuo proces!


 

No, kako Hanušić navodi, najveći problem je oskudna sudska praksa – postupci se ne pokreću. Pored nepoznavanja Zakona i njegovih mehanizama, problem je, naglašava Fedra Idžaković iz partnerske organizacije AD programa, Prava za sve, i u tome što je nejasna razlika između kršenja prava i diskriminacije. 'Puno je slučajeva kršenja prava u oblasti rada i radnih odnosa. Neisplaćivanje ličnog dohotka, prekovremeni rad, neuplaćivanje doprinosa i slično. No, to nije diskriminacija, već kršenje Zakona o radu. O diskriminaciji govorimo onda kada ste stavljeni u nejednak položaj u odnosu na druge zbog svog invaliditeta, etničkog ili nacionalnog porijekla, religijske pripadnosti, seksualne orijentacije, spola, i slično'', objašnjava Idžaković. ''Također, važno je napomenuti postojanje sistemske diskriminacije koja postoji u zakonima. Primjer su tri kategorije invalida koje se određene zakonima i koje se različito tretiraju. Mi moramo shvatiti da to što su one zakonski određene, ne znači da nisu diskriminatorne'', kaže ona.

Kako bi se diskriminacija bolje i jasnije predstavila građankama i građanima BiH, partnerske organizacije AD programa, ICVA i Prava za sve, izdale su Vodič za građane i građanke o tome kako prepoznati diskriminaciju i kako reagovati kada se mi, ili neko u našoj okolini, nađe u toj situaciji.

Strah i nepovjerenje

Ozbiljan problem u implementaciji Zakona o zabrani diskriminacije, koji je prisutan i u drugim zemljama Evrope i regije, jeste i viktimizacija žrtava diskriminacije, odnosno njihov strah od prijavljivanja i kontinuirane diskriminacije. 'Javnost je često antagonistički raspoložena prema žrtvama diskriminacije, posebno jer su to obično pripadnicie marginalizovanih/manjinskih grupa u društvu'', objašnjava Maxim Fertschman, predstavnik OSF Justice inicijative i jedan od panelista. ''Jedan od slučajeva na kojima smo radili je i slučaj sagregacije djece u jednoj osnovnoj školi u Njemačkoj. Naime, roditelji djece imigrantskog (turskog) porijekla su primjetili da se njihova djeca smještaju u odvojena odeljenja od njemačke djece. Pokrenut je slučaj, koji je presuđen u njihovu korist. No, tek onda su nastali problemi. U mješovitim odeljenjima ova djeca su trpela nasilje, mobing od strane nastavnika i to je išlo do te mjere da su roditelji odlučili da ih ispišu iz škole. Zbog traume, naravno nisu željeli da ponovo pokreću sudski proces. Mislim da ovaj slučaj jasno ukazuje na potrebu da se, prije nego što se uopšte upuste u sudski proces, žrtvama diskriminacije omogući  zaštita i podrška od samog početka, i tu je uloga nevladinog sektora od presudnog značaja,'' navodi on.

Uloga nevladinih organizacija u antidiskriminacijskom sudskom potupku je također analizirana i predstavljena u izvještaju Borisa Topića, jednog od paneliste i pravnog savjetnika Evropskog suda za ljudska prava. Neke od preporuka su da se nevladinim organizacijama omogući da zastupaju žrtve diskriminacije, kao i da im se omogući učešće u postupku u svojstvu ''prijatelja suda''.

Na kraju, ne treba zaboraviti da je zakon materija koju definiše – i mijenja – sama sudska praksa. 'U tom smislu, uvijek se može ići i korak dalje,'' napomenuo je tokom svog izlaganja Goran Selenec, zamjenik Pravibraniteljice za ravnopravnost spolova Republike Hrvatske. ''Sud u Luksemburgu vrlo hrabro širi koncept diskriminacije tako što, na primjer, drži poslodavca odgovornim za negativne učinke njegovog (ili njenog) postupanja na određenu društvenu skupinu, koje je mogao da predvidi, a nije ništa učinio po tom pitanju'', napominje Selenec.

Ostavite komentar