Protesti u BiH: Ne postoji čarobni štapić

 

 

 

Dugo godina sam radio sa djecom pod rizikom i socijalno ugroženim ljudima u ruralnim područjima opštine Prijedor. To što sam danas – moji stavovi, aktivizam, lični doživljaj sebe, u velikoj mjeri se oblikovano pod utjecajem tog rada. 

 

''Ta'' djeca, na primjer, čiji su roditelji izbjeglice, dugo nisu mogli da dobiju pasoš zbog greške u zakonu (situacija je na kraju riješena uz pomoć jedne novinarke). 

 

Kola hitne pomoći ne mogu doći u Ljubiju, jer postoji samo jedno vozilo Hitne u Prijedoru. Zbog toga se desilo da je žena nađena mrtva u svom stanu, nakon tri dana. U stanu nije bilo ni mrvice hljeba, niti kakve hrane. Ipak, medicinski tehničar vam objašnjava da bi bilo zaista strašno kada bi se desilo nešto nekoj bitnijoj ličnosti u gradu, a vozilo hitne pomoći u Ljubiji.

 

I opet dilema sa okusom žuči. Da li je gore to što on zaista smatra da je jedan ljudski život vrijedniji od drugog, ili zastrašujući legitimitet sa kojim on to izgovara, kao da je najnormalnija stvar na svijetu?

 

Godišnje, 40% svih krivičnih djela na području Ljubije počini nekolicina maloljetnika. Osjećaj razočarenja i frustracije nije dovoljno važan da bi se nadležne institucije osvrnule na ovu djecu. 

Da li više boli što smo dopustili da se nađemo u ovakvoj situaciji, ili nas boli potpuna nezainteresovanost institucija da se uhvate u koštac sa ovim problemima, izuzimajući nekolicinu stručnih radnika i radnica kojima su ruke uglavnom potpuno svezane?

 

Nije tu pitanje nestručnosti i nezainteresovanosti pojedinaca/ki. To je pitanje sistemskih grešaka i propusta, na koje se pokušava reagovati kroz proteste. 

 

Evo pojednostavljene šeme: direktor Centra za socijalni rad je postavljen kao politički kadar, bez razmišljanja o njegovoj sposobnosti ili tome kako će i šta on uraditi na poboljšanju sistema socijalne zaštite u Prijedoru, što se direktno odražava i na  krajnje korisnike ove institucije. 

 

Pokušaj ''dijaloga'' i ''saradnje'' sa ovako postavljenim sistemom je unaprijed osuđen na propast, i tome svjedočimo zadnjih 20 godina. Pritisak je jedino što će pokrenuti stvari. 

 

Natjerati političare da shvate da nisu jedini koji mogu rušiti i postavljati vlade u ovoj zemlji. 

 

Shvatiti da izbori nisu jedina opcija za političke promjene i iskazivanje političkog mišljenja. 

 

I zato je bitno protestvovati, javno prozivati i kritikovati.  

 

Za mene, nije upitno da li treba reagovati na ovakvu društvenu situaciju, samo je pitanje kako. Ne postoji čarobni štapić. Svako i svaka od nas mora reagovati, jer niko neće uraditi posao za nas.  

 

Jedna od klljučnih stvari u ovom procesu je i uvažavanje svake osobe,  ma šta mislili o njoj ili njemu i koliko god to bilo teško. Lično sam bio suočen sa takvom situacijom prije neki dan. Dok je nas 50-ak stajalo pred zgradom opštine Prijedor protestvujući, na nekoliko desetina metara su se počele okupljati grupice građana i građanki, ali ne pokazujući znake spremnosti da nam se pridruže. 

 

Kada smo ih pozvali da nam priđu, jedan od njih je prokimentarisao da nas je premalo i da smo neaktivni. U mojoj glavi je to odjeknulo kao bomba, na momenat sam imao potrebu da mu učinim nešto nažao, ošamarim, pljunem ili uvrijedim. 

 

Kasnije sam razmišljao o tome, i bilo mi je žao zbog takve emotivne reakcije. On zaslužuje podršku i podsticaj, a ne uvrede. Ne samo zarad očuvanja njegovog ličnog dostojanstva, već  zbog toga što smo sapatnici, bića koja životare u istim društvenim okolnostima iz kojih možemo izaći samo zajedno, jedan sa drugim. I zbog toga ću ga opet zamoliti da nam se pridruži, jer ne može drugačije. 

 

Idemo, možemo. Samo solidarno i samo naprijed. Polako i strpljivo, korak po korak, i moći ćemo se bar nečim ponositi pred budućim generacijama.