Djetinjstvo na pauzi: Putovanje ostavlja nesagledive posljedice

„Avganistan sam napustio jer tamo ljudi nemaju sigurnosti. Svi koji su prošli ovaj put i koji sada putuju, su prisiljeni na to. Ne postoje drugi razlozi“, objašnjava nam Ahmed dok zaklanjamo oči od dima.

 

Razgovaramo pod najlonom koji je razapet preko četiri motke. Oko nas pada kiša. Blato je posvuda. Između nas gori nekoliko drva. Sušimo mokru odjeću i grijemo promrzle prste.

 

„Uopšte nisam mogao da zamislim da će biti ovako. Nisam mogao da zamislim da ću da spavam i živim ispod jednog šatora. Sad sam prisiljen da ovdje boravim“, iskren je.

 

Kada je krenuo na put nije mogao ni da zamisli da će biti zaglavljen u blatu Velike Kladuše.

 

„Mnogo je teško. Ja sam neko ko je ostao u neznanju. Ne znam šta je porodica i šta to znači. Kako biti dio porodice. Volio bih da vidim ponovo svoju porodicu, ali je to nemoguće“, govori kratko.

 

Oči su mu crvene. Peku ga zbog dima. Ako se udalji, smrznuće se.

 

Pod susjednim najlonom nekoliko porodica jede gulaš sa rižom. Obrok su im donijeli lokalni stanovnici. Nude i nas. Prilazimo, ali samo da se ugrijemo. Dječiji prstići su sve bliži vatri. Dok razgovaramo sa jednim muškarcem, djevojka nas posmatra. Želi da snimimo njenu izjavu. Ali unutar šatora, da ostali ne čuju.

 

Ulazimo zajedno sa njom. Četvoro nas je. Čučimo jedni iza drugih dok nam objašnjava da u ova dva kvadrata spava njih šestoro. I jedna beba.

 

„Moja mama do jutra sjedi jer nema mjesta. Samo sjedi i grli moju sestru“, objašnjava nam.

 

Kaže da je potpišemo kao Marian. Dolazi iz Avganistana i ima 18 godina. Kad je bila beba, njeni roditelji su krenuli za Iran. Prije nekoliko mjeseci, odlučili su da pokušaju doći do Evrope. Ona je najstarija od petoro djece.

 

„Mi ovdje dolazimo sa hiljadu nada i želja. Primorani smo ići ovim putem. Mi znamo kakvi su ovo uslovi pa opet dolazimo ovamo. Mnogo je teško“, opisuje nam to što i sami vidimo.

 

Na njenom licu se uskoro pojavljuju suze. Djeluje kao da smo prve osobe kojima govori te stvari.

 

„Ja sam se zaista mnogo umorila. Od života, od toga da budem najsnažnija od svih. Umorna sam od toga da budem jaka. Ne mogu to reći svojim roditeljima, od svega sam umorna“, iskrena je.

 

Ide u školu. Tu priliku nema Melisa (9) iz Irana, koja trenutno živi u napuštenoj kući u blizini Velike Kladuše. Tu je sa roditeljima i braćom. U kući boravi još nekoliko porodica. Sada bi trebalo da bude četvrti razred osnovne škole, ali nijedan dan nije provela na nastavi. Četiri godine je na putu i nigdje nije imala mogućnost da se školuje.

 

„Nedostaju mi moji prijatelji. Nedostaje mi igra i moje igračke. Ne mogu da se čujem sa njima jer nemam njihov broj. Napisala bih im da sam ih jako poželjela i da mi nedostaju. Da bih jako željela da opet dođem tu i da se igram sa njima“, navodi ona.

 

Voljela bi da postane doktorica. Do tada, proganjaju je loši snovi.

 

„Kad spavate sami u šumi, čujete zvukove koji se ponavljaju i stalno su tu. Te zvukove nikad neću zaboraviti. Zbog šuma i mraka uvijek sanjam neke loše snove. Strašne snove. Uvijek sanjam kako smo se izgubili u šumi. Mračno je i sve je strašno. Želim da idem što prije iz ove zemlje, da imamo dobar život“, govori.

 

 

Pored samog smještaja, djeci koja borave u zvaničnim kampovima u Bosni i Hercegovini obezbijeđene su i druge usluge. Između ostalog, psihološka pomoć zbog trauma koje neka od djece imaju. Djeci koja žive van kampova, po napuštenim kućama i šumama, nije osigurano ništa od toga.

 

„Ono što moramo imati na umu je činjenica da su to djeca u pokretu. Obezbijediti neku kontinuiranu i stalnu podršku je veoma teško, s obzirom na to da se djeca kreću. Mijenjaju kampove ili područja. To je najveći problem sa kojom se suočavamo, obezbijediti kontinuitet same podrške“, govori nam Almir Štrkljević iz organizacije Save the children.

 

Djeca koja putuju sa porodicom nemaju predstavu o tome što se dešava oko njih. Roditelji dijele samo pojedine informacije, poput krajnje destinacije.

 

„To znači da su djeca svjesna da su oni na nekom putu, ali sami detalji onoga što se dešava oko njih zavisi od njihovog uzrasta, same komunikacije unutar porodice, koliko se te informacije dijele i tako“, govori Štrkljević.

 

 

Ne putuju sva djeca sa svojim porodicama. Neka od njih su na put krenula sa prijateljima, rođacima, komšijama. Upravo ona su i najranjivija. Uglavnom se radi o najstarijoj djeci u porodici, koja su poslata na put kako bi pronašla bolji život za sebe, ali i kako bi kasnije slala pomoć svojoj porodici. Ipak, njih niko ne priprema za ono što ih čeka.

 

„Djeca ne raspolažu informacijama kojima bi trebalo, u onom trenutku kada krenu na put. Uglavnom su to informacije koje dobiju od ljudi koji se već nalaze na destinacijama ili ljudi sa kojima putuju. U većini slučajeva djeca nisu svjesna svih opasnosti sa kojima će se susresti ili se mogu susresti, s obzirom na to da sam put nije organizovan i planiran na način da se takve opasnosti mogu predvidjeti“, govori nam Štrkljević.

 

U publikaciji „Borba za preživljavanje (Struggling to survive)“, organizacije Save the children, navodi se da roditelji imaju jaku ulogu u donošenju odluka o putovanju, posebno kada se radi o djeci mlađoj od 15 godina. Ona često ne žele da putuju, ali ne mogu da se suprotstave roditeljima. Dešavalo se da sama djeca kažu da ne bi ni krenuli na put da su znali šta će im se dešavati.

 

„Djeca imaju ambivalentan stav prema putovanju. Iako su prijavili teške uslove, strah i opasnosti, osjećali su se jako ponosno u situacijama kada su preuzeli kontrolu i oslonili se na sopstvene snage i sposobnosti. Uključujući i situacije kada su zaradili novac ili kad su prebrodili prepreku, poput preživljavanja u šumi kada se grupa razdvoji od krijumčara“, navedeno je u istraživanju.

 

Neka od njih tokom putovanja budu regrutovana od strane krijumčara, koji ih često tuku i seksualno iskorištavaju. Kako ne bi bila odvedena u kampove i na taj način odvojena od grupe, djeca obično govore da su starija nego što zaista jesu. Boravak u improvizovanim kampovima i napuštenim objektima je za njih vrlo rizičan. Na tim mjestima živi i nekoliko stotina ljudi, većinom muškaraca. Da bi dijete bilo ugroženo, dovoljno je da samo jedna osoba bude nasilna.

 

„Djeca su svjesna da se nasilje dešava. Nedostatak je, da se omoguće mehanizmi da dijete može prijaviti sve ono što se njemu na tom putu dešava“, smatra Štrkljević.

 

Prilikom njihovog samostalnog putovanja, djeca sa sobom nemaju mnogo stvari, ali ni novca. Često su prinuđena da rade u fabrikama tekstila ili u poljoprivredi kada bi zaradili novac za put do naredne zemlje.

 

„Ja se uvijek vraćam na ono dijete je dijete. Bez obzira gdje se nalazilo, gdje je rođeno… Djeca žele normalan život, žele igru, žele prijatelje, žele slobodu prije svega. Nedostatak bilo čega ovoga ostaviće pečat na tom djetetu i odstupaće od normalnog djetinjstva. Kakve će posljedice putovanje imati na njegovo djetinjstvo i kasnije život, ja iskreno ne mogu dati odgovor. Ali, iz iskustva koje imam, znam da svako odstupanje od normalnog definitivno ostavlja trag na odraslom čovjeku, a da ne govorim na djeci. Neka djeca možda koja su jako mala sada, možda i neće, ali definitivno djeca koja su u školskoj dobi, djeca koja lagano sazrijevaju na tom putu, da će to ostaviti pečat na njihov dalji život“, ističe Štrkljević.

 

Sve dok ne dođu do željene destinacije i riješe svoj pravni status, njihovo djetinjstvo je na pauzi. Igra, sloboda, školovanje. Sve je na čekanju. Odgođeno. Ne zna se do kada. Pojedina djeca na putu i odrastu. Potpuno izgube dio svog života koji bi trebalo da im bude najbezbrižniji. Neki od njih kažu kako imaju osjećaj da im je djetinjstvo ukradeno.