Priča o Anti Šimiću

Prve sindikalne organizacije u BiH organizovane su još daleke 1905. godine i predstavljale su prvi organizovani pokret radnika i radnica koji se borio za pravednije društvo. Sindikati su se borili za ukidanje izrabljivanja na radnom mjestu i humanije uslove rada. Iako su sindikati u BiH prolazili kroz uspone i padove, ovako organizovani sindikati bili su nezavisni od političkog utjecaja i bili su isključivo radničke organizacije. Bili su mjesto radničkog otpora.

 

Čiji su danas bosanskohercegovački sindikati? Zašto Savez samostalnih sindikata BiH ne podrži svoje radnike i pozove ih da izađu na proteste i istraju u borbi za svoja prava? Gdje je bio Ismet Bajramović dok su radnici tražili svoja prava?

 

Ovo su samo neka od pitanja koja muče radnike, ali ih očito nemaju kome uputiti. I dok nam sa web stranice SSSBiH poručuju da današnji sindikat slijedi časnu tradiciji sindikata osnovanih 1905. godine, najnovija dešavanja u ovoj instituciji ne idu ni najmanje u prilog ovoj tvrdnji. Savez je - po ko zna koji put - ostavio radnike/ce na cjedilu.

 

Kad već govorimo o sindikalnoj tradiciji, onda kažimo da Sindikat jeste nastavio utabanim stazama svojih prethodnika, ali ne onim s početka 20. stoljeća, već onim nakon Drugog svjetskog rata. Tada je Sindikat obnovljen tj. ponovo formiran pod ingerencijom Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije.  Koliko je takav sindikat (ispolitiziran) koji je do kraja ostao pod partijskom kontrolom neučinkovit za radnike i njihova prava, najbolje se vidjelo u posljednjoj deceniji Jugoslavije.

 

Predsjednik SSSBiH se od početka radničkih protesta niti jednom nije uživo obratio radnicima i radnicama koji svakodnevno izlaze na proteste. Na sjednici Glavnog odbora SSSBiH održanoj 11.02. je rečeno da podržavaju legitimne radničke zahtjeve, te da očekuju da politički subjekti preuzmu odgovornost i ponude rješenje.

 

Iz  Službe za informisanje SSSBiH su rekli da je Bajramović bolovao od laringitisa, te se valjda zbog toga nije uspio obratiti radnicima i radnicama, da je bio na bolovanju prije demonstracija, da se vratio na posao, ali da je zauzet pripremama za Kongres (razgovor obavljen 18.februara).

 

I dok su radnici protestovali, Bajramović je još jednom izabran na čelo SSSBiH. Za Bajramovića je glasao 71 delegat od ukupno 123. Predsjednik je nakon pobjede izjavio da će mnogo više raditi sa radnicima na terenu, te je obećao da će zahtjevi radnika biti ispunjeni.

 

Proteste nije ni spomenuo. Umjesto toga je rekao da će skrenuti pažnju na nepoštivanje prava radnika, samo nije rekao kako.

 

Jedna od rijetkih predsjednica granskih sindikata koju ovih dana viđamo u javnosti je Mersiha Beširović. Ova predsjednica Saveza radnika trgovine i uslužnih djelatnosti uvijek je uz svoje radnike. Ističe da je nečuveno da se Bajramović niti jednom nije obratio radnicima/cama. 

 

Predsjednik SSSBiH Ismet Bajramović je nedavno u intervjuu za ''Novi plamen'' objasnio svoju viziju sindikata. Bajramović je rekao da u skladu Statutom, Savez mora biti politički nezavisan, te da kao takav nema nikakvu moć.  Politički nezavisan sindikat je beskorisan, poručio je predsjednik, jer ga političari ne shvataju ozbiljno.

 

I umjesto da Bajramović, kao što bi se i očekivalo od predsjednika SSSBiH, ukaže na činjenicu da je sam SSSBiH politička snaga, on traga za lijevom partijom u BiH, ali ga buni što je Ustavom dozvoljeno koaliranje svakog sa svakim, pa mu nije baš najjasnije ima li te vražije ljevice u BiH. Spas za sindikate je koaliranje sa lijevim partijama, ali iako zbunjen pitanjem ljevice i desnice u BiH, naglašava da je najjača lijeva partija u FBiH niko drugi do - SDP.

 

Savez samostalnih sindikata nije mjesto radničkog otpora. Ovakav Savez je beskorisan i ne štiti svoje radnike. Prisjetimo se samo komičnog potpisivanja Protokola o saradnji Saveza i strankama SDA, SDP, HSP i NSRZB, čije su raskidanje granski predsjednici nekoliko puta tražili, što se naravno nije desilo.  Možda je Bajramović u svim ovim strankama pronašao tu dugo traženu ljevicu.

 

Jedan od Bajramovićevih protivkandidata, bio je  predsjednik Sindikata policije KS Nedžib Džozo, koji je nakon nove Bajramovićeve pobjede izjavio  da je u posljednje četiri godine  ideja sindikalizma izdana potpisivanjem Platforme  sa političkim strankama, te da su pojedini su sindikati i rukovodstvo otišli pod suknju tim partijama koje su dirigovale kako sindikati treba da rade. 

 

Da li ovakav Sindikat uopšte služi radnicima ili je sam sebi svrha, kako navode iz Sindikata radnika trgovine i uslužnih djelatnosti BiH?

 

Za kraj, vratimo se malo u prošla vremena. U vremena onog Sindikata čiji je sadašnji Savez samostalnih sindikata istinski nasljednik. A koji nema veze sa onim iz 1905. godine.

 

Ante Šimić, radnik iz Zenice, bio je delegiran da na VI Kongresu Saveza sindikalista  BiH govori u ime 21.255 radnika/ca  Željezare Zenica i radne organizacije PREMIZ. Šimić se žalio na propuste u sprovođenju ekonomskih mjera, govorio je o stvarnoj ulozi i zadacima Sindikata, kao i o nezakonitom bogaćenju u društvenom sektoru, o raznim privilegijama pojedinaca i društvenim nepravdama.  Godina je 1982., a sve veće raslojavanje tadašnjeg jugoslovenskog društva stvara sve dublji jaz između radničke klase i vladajuće garniture. Šimić prenosi priče radnika koji su ljetovali u Neumu i vidjeli kako  pojedini rukovodioci helikopterima dolaze do svojih vikendica.

 

I dok su radnici i radnice  stiskali ruku Šimiću i pozdravljali njegov potez, rukovodeće strukture, očekivano, nisu dijelile njihovo mišljenje. Nedugo nakon toga, Šimić je pod pritiskom pojedinaca i raznih centara moći završio na psihijatrijskom tretmanu. Od političkih centara moći jedino je bila strašnija šutnja svih radnika u čije je ime Šimić tada govorio. Šimićevim uništenjem,  uništeni su i svi radnici. Šimić te 1982. , a radnici nepunu deceniju nakon toga.