Priča jedne Valentine

Piše: 
Sara Marinković, Vanja Sekulić, Marko Glišić i Andreja Golub
Podijeli ovaj članak: 
Život Valentine Halilović razlikovao se od života drugih Roma, najviše zahvaljujući njenim roditeljima.
 
„Živjela sam  u petočlanoj porodici u kojoj se redovno išlo  u školu, učiilo... Imali smo sve što i druga djeca“, sjeća se Valentina, danas medicinska sestra u hitnoj službi Doma zdravlja u Gradišci.
 
Rođena je u  u Dubravama blizu Gradiške gdje i sada živi. Bila je odlična učenica kako u osnovnoj tako i u srednjoj školi i kaže da se tokom  svog obrazovanja nije suočavala sa neprihvatanjem od strane drugova i sredine  zbog toga što je Romkinja. Pohađala je Osnovnu školu „Sveti Sava“ u Dubravama , a Srednju medicinsku u Gradišci.
 
Valentina, sa osmjehom na licu, priča o svojim roditeljima, bratu i sestri. Dok radi, kreće se spretno i veoma dobro poznaje posao u hitnoj službi. Voli da pomaže ljudima i zbog toga je i završila medicinsku školu. Poslije završene srednje škole  stažirala je u Domu zdravlja u Gradišci pola godine i u bolnici isto toliko. Nije dugo čekala na posao.
 
Ona kaže da tokom školovanja, a i pri zaposlenju nije osjetila da  postoji diskriminacija  prema manjinama u BiH. Zna ona da se do posla teško dolazi, ali je posao dobila baš zato što je Romkinja i što je u BiH nacionalna manjina.
 
Ona posjećuje lokalno Udruženje Roma koje im pomaže pri zapošljavanju. Predsjednik tog udruženja Saša Mašić kaže  kako u Gradišci živi  oko 1.500 Roma. „Od toga su zaposlena 42 Roma.“
 
Valentina nije zaboravila da pohvali svoje radne kolege koji su je dobro prihvatili i strpljivo je uvodili  u posao medicinske sestre. Sve su joj pokazali od vođenja protokola,prijema pacijenata, previjanja, kao i svih drugih poslova vezanih za hitnu službu. Zahvalna je i ljudima iz ustanove u kojoj radi jer je od njih dobila i stan u kojem sada živi sa svojim momkom.
 
 
Valentina Halilović
 
Ističe da je rad u noćnim smjenama mnogo teži od onog preko dana  zbog različitih situacija i bolesnika. Tu se čovjek susreće sa različitim pacijentima, od onih u alkoholisanom stanju, prebijenih u tučama, unesrećenih u saobraćajnim nezgodama  do pacijenata koji su oboljeli od različitih bolesti. Ona ipak kaže da to sve rado obavlja jer voli to što radi.
 
„Ja sam Romkinja i  ponosna sam na to. Ostvarila  sam svoj san. Završila sam školu i zaposlila se što je  kod nas Roma rijedak slučaj. To se posebno odnosi na  žene koje se veoma mlade udaju i imaju djecu. Ja nisam željela  tako da živim. Htjela sam da završim školu, zaposlim se i onda zasnujem porodicu. Svoju djecu ću odgajati tako da redovno idu u školu, da završe i fakultet ako im budem mogla priuštiti, a nadam se da hoću. Pričaću im da je u životu najvažnije imati cilj  jer ja sam ga imala i ostvarila. I dalje ću raditi na svom stručnom usavršavanju i pokazaću da Romi, ukoliko žele, mogu da ostvare svoje snove i mogu biti poštovani kao i svi drugi narodi'', zaključuje Valentina.
 
Svjesna je ona da nije napravila čudo. “Ja sa svojim zaposlenjem ne mogu reći da sam doslovno promijenila nešto što se tiče odnosa prema Romima , ali moja priča utiče na druge zato što je istinita. Svojim trudom i zalaganjem sam završila školu i zaposlila se. Pri tome sam  stekla  puno prijatelja, kolega koji me poštuju, imam poštovanje djece u svojoj mahali koja idu redovno u školu i to je za mene ostvarenje jednog lijepog sna”, kaže Valentina. ''Ja sam sebe prihvatila već odavno, a  i drugi ljudi su takođe. Suvišno je više o ovome govoriti. Ne nerviram se nikad što mi ljudi prilaze kao Romkinji , kao da je to nešto čudno, meni je sve to simpatično”, završava ona. 
 
 
 
Autori i autorice teksta su učenicie osnovne škole 'Kozarska djeca' iz Gradiške. Tekst je nastao u okviru kampanje 'Različitosti u mojoj lokalnoj zajednici', koju zajedno sprovode Mediacentar Sarajevo i Step by Step, uz podršku USAID BIH. Zahvaljujemo se nastavnici Miroslavi Vasić na pomoći i saradnji. 
 
Ostavite komentar