Meho Ćatić: Kada napunim osamnaest, želim da idem odavde
Meho Ćatić iz Prozora ima 16 godina i pohađa drugi razred gimnazije. Zajedno sa svojim roditeljima i sestrom, vratio se u Prozor 2001. godine, nakon godina provedenih u izbjegličkom kampu u Jablanici.
Godinama su se trudili da žive normalno. Ali, u noći sa 20. na 21. decembra 2014., Mehu, njegovu rodicu Hatidžu i njenog momka, napala je grupa od 20 momaka hrvatske nacionalnosti. Sve ovo se dešavalo uz povike „UDRI BALIJU!'' Za Hatidžu i njenog momka, napad se relativno dobro završio. Za Mehu, nažalost nije. I danas pati od posljedica žestokog premlaćivanja - gubi svijest i koči mu se tijelo.
U stanu gdje živi porodica Ćatić se ne pale svjetla i zavesa je stalno navučena. Salih, Mešin otac, kaže da mu nakon napada smeta svjetlo. Mešina majka je odmah krenula da plače i prije nego što smo bilo šta pitali. Rekla je da nije dobro da Meho po ko zna koji put prolazi kroz čitavu priču, koju je već nekoliko puta ponovio. Zbog toga, najviše smo pričali sa Mešinim roditeljima, a Meša se povremeno uključivao u razgovor.
Njegov otac kaže da Meša rijetko izlazi i da se kod njeg a sve svodi na školu i dom. Te noći kada se sve dogodilo, Mešina majka je bila budna. U jednom momentu je čula urlike i uzvike „Udri Baliju“ i „Neće Balija hodati ovuda“. Nije znala o čemu se radi. Nešto kasnije je dobila poziv od kćerke i tako saznala šta se desilo.
Dan nakon napada, sve je prijavljeno policiji. Nekoliko osoba je pozvano na informativni razgovor, među kojima i Mijo Babić, koji je i započeo tuču. Po svemu sudeći, kako nam je Salih objasnio, ovo će završiti kao „remećenje javnog reda i mira“. Cijeli slučaj još uvijek prati Asocijacija za demokratske inicijative iz Sarajeva.
Zbog kontinuirano lošeg zdravstvenog stanja, Meho ne izlazi iz kuće, trudi se da bude redovan u školi. U svakom momentu neko mora biti uz njega. Porodica Ćatić ne vjeruje da će počinioci biti adekvatno kažnjeni.
Bez vizije za budućnost
Porodica Ćatić sada po drugi put pokušava da normalizuje život. Prvi put nakon izbjeglištva, a sada nakon napada na Mehu. Nažalost, njihov život je sada potpuno preokrenut. Ne znaju kako da se nose sa Mehinim zdravstvenim stanjem. „Bio je zdrav i nije nikada imao nikakvih problema. Nakon što su ga napali, ovo se stalno dešava“, govori kroz suze Mehina majka.
Majka je jedina zaposlena, otac, povremeno obavlja neke poslove. Stan im je u dijelu Prozora koji je naseljen većinskim hrvatskim stanovništvom. Kažu da nisu imali problema prije napada na Mehu, ali se u gradu osjeća podjela, barem kada se o poslu radi. Salih kaže da za Bošnjake nema baš mjesta u lokalnoj samoupravi i drugim općinskim institucijama. Možda u ponekoj privatnoj firmi, ali rijetko.
Meho je još jednom nakon napada sreo Miju Babića, koji ga je namjerno zakačio ramenom. Meho je samo nastavio svojim putem... Ništa se poslije toga nije dogodilo.
Kada se malo opustio, Meho je malo razgovarao sa nama. Pored gimnazije, uči da svira gitaru. Svoju budućnost ne vidi u Prozoru. „Kada napunim osamnaest, odoh ja odavde“, odlučan je. Svestan je da za njega tu nema mjesta. Poruka mu je jasno poslana te noći kada je napadnut.
