Sloboda izbora ne garantuje nužno dobar ishod

 

 

Osobe sa invaliditetom često nisu u prilici da mogu birati. Nekome ko nije osoba sa invaliditetom gotovo je nezamislivo da ne bi mogao imati izbora u situacijama koje se čine banalnim.

 

Na primjer, ako koristite invalidska kolica, nećete moći napamet birati gdje bi voljeli izaći na kafu, već će taj izbor biti unaprijed sužen na nekolicinu lokala koji imaju pristupačan ulaz, kretanje i tek nekoliko mjesta koja imaju pristupačan toalet.

 

Roditelji djece sa invaliditetom ne mogu baš birati u koju će školu ići njihova djeca, već će to zavisiti (bez obzira na zakonsku obavezu inkluzije u obrazovanju) od dobre volje škole da primi djecu sa invaliditetom.  Veliki sportski događaj je u vašem gradu, ali za vas nema pristupa jer nije prilagođen za osobe sa invaliditetom.

 

Čak i kada se radi o ključnim, životnim potrebama, bez kojih se ne mogu kretati, funkcionisati, raditi, kada se radi o strogo individualnim potrebama, osobe sa invaliditetom nemaju izbor.

 

Pomagala (u zakonodavstu “ortopedska”, trebalo bi da se zovu “funkcionalna” jer nisu samo pomagala za invaliditet ortopedije) se nabavljaju putem javnih nabavki u organizaciji za to definisanih nivoa vlasti.  U suštini to znači “što jeftinije, to bolje”, jer takva su pravila za javne nabavke, a ne postoje ni standard kvaliteta pomagala, kao ni kriteriji za njihovo dodjeljivanje. I način izdvajanja za funkcionalna pomagala, dakle osiguravanje sredstava za njih, ne postoji.

 

U Alternativnom izvještaju o primjeni Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom Ujedinjenih nacija, koju su pripremile same osobe sa invaliditetom na osnovu stručnih analiza i istraživanja, postoje lični iskazi o problemima sa pomagalima:

 

„Kolica su pravljena, prilagođena baš za mene. Sve su to bila kolica slabog kvaliteta, koja pucaju u roku od godinu dana, a ja imam pravo na četiri godine kolica. Tako da sam se morao snalaziti uvijek za druga kolica.“ (muškarac, Bijeljina, dob 18-25)

 

„Invalid sam sa ortopedskim pomagalom. Tamo je propisano da imam pravo svake četiri godine na ortopedske cipele. Nemoguće je da cipele budu četiri godine... Ko ih može nositi četiri godine, nek izvoli. Ja sam po tom pitanju išao, žalio se i dobio odbijenicu.“(muškarac, Doboj, dob 41-55)

 

''Kolica su jako loša. Ovo su ona od 800 maraka. To su ta, izgleda, najjeftinija. Ali to su ta na koja imamo pravo, jer su ona tako projektovana. Ko ih je radio nije vjerovatno iskusan što se tiče ovog ili nije zainteresovan. Jer ovdje nema ničeg gdje bi se moglo uhvatiti rukom. Ovo ako se poleti, ode sve.” (žena, Tuzla, dob 56-70) 

 

 

Ovakvo riješenje bi, na prvi pogled, osobama sa invaliditetom jednim dijelom vraćalo dignitet i dostojanstvo da o osnovnim životnim potrebama sami donose odluku. Dakle, od države bi dobijali novac za nabavku ortopedskih pomagala u skladu sa standardima i kriterijima. Oni bi sami imali izbor, ne samo pomagala, već i proizvođača, tj. nabavljača. Međutim, iza takve moguće dobre strane ovog predloženog riješenja, krije se mnoštvo veoma realnih rizika.

 

Dobijati sredstva za funkcionalna pomagala značilo bi da neke osobe sa invaliditetom, koje sebi to mogu priuštiti, imaju izbor da na sredstva dobijena za tu namjenu dodaju svoja sredstva te sebi nabave i kvalitetnija pomagala od onih propisanih zakonom. Naravno, to zvuči dobro ako ste u prilici da izdvajate dodatna sredstva, što nije slučaj za mnoge građane i građanke u BiH, a posebno ne za osobe sa invaliditetom. Time bi se napravio dodatni jaz između osoba sa invaliditetom, koji ionako već postoji po drugim linijama, kao što su uzrok i vrsta invaliditeta.

 

Da li bi takav proces nabavke, tj. individualna nabavka, poskupio cijenu funkcinalnih pomagala? Da li se nabavkom veće količine pomagala dobija i povoljnija cijena, a natjecanjem kroz javnu nabavku cijena snižava? Postoji mogućnost da bi pojedinačnom kupovinom pomagala osobe sa invaliditetom za isti novac dobile puno manje od onog što se može nabaviti u kupovini na veliko javnom nabavkom. Već postoje problemi sa procjenom stvarnih cijena funkcionalnih pomagala, kao što je navedeno iz direktnog iskustva jednog ispitanika Alternativnog izvještaja:

 

„Iz ličnog iskustva mogu ovako reći: svaka vlada, ili države ili kantona, odredi neku cifru za ortopedska pomagala. E sad, lista ortopedskih pomagala po zakonu u FBiH stoji veoma dobro i, prema mom mišljenju, prilično je dobra. Međutim, liste se razlikuju od kantona do kantona - koji kanton ima para pravi bolju listu. Ova naša kantonalna lista, prema mom mišljenju, blago rečeno, katastrofalna je i sramotna. Osoba s invaliditetom, kvadriplegičar kao ja, ima jednom za života, kada govorimo u brojevima, otprilike nekih 1.200 maraka za kolica. Znači jednom dobiju to i više nemaju pravo. Od tih 1.200 maraka ne možete ništa. Jedna elektromotorna kolica otprilike koštaju od 4.000 do 10.000 maraka, a ti dobiješ 1.200 maraka pa se snalazi.“ (muškarac, Tuzla, dob 26-40) 

 

Mnoge osobe sa invaliditetom donose odluke za sebe u svakodnevnom životu, međutim postoje neke osobe sa intelektualnim invaliditetom, kao i djeca sa invaliditetom za koje se svakodnevno brine neko drugi, te u njihovo ime donosi odluke. Koliko možemo biti sigurni da će ta sredstva, kada dođu na sto jedne porodice već osiromašene invaliditetom, zaista biti upotrebljena za funkcionalna pomagala? Pogotovo ako znamo da živimo u zemlji u kojoj je u nekim mjestima imati dijete sa invaliditetom i dalje tabu, pa se takva djeca otkrivaju zapuštena i bez adekvatne podrške, zatvorena u svojim domovima.

 

Izdvajanja iz budžeta za osobe sa invaliditetom su daleko od stvarnih potreba. U “rezanjima” budžeta prvi na udaru su uvijek direktni novčani transferi i to oni namijenjeni osobama sa invaliditetom. U najcrnjem scenariju to znači da ukidanje ili privremeno smanjenje budžeta za neka eventualna buduća direktna novčana davanja za funkcionalna pomagala može dovesti do toga da osobe sa invaliditetom ostanu bez kolica, bez bijelog štapa, bez pelena, itd. Dakle, da ostanu zatvoreni u svojim domovima bez mogućnosti da imaju normalan svakodnevni život: da idu u školu, do prodavnice...

 

Dodatak za tuđu njegu i pomoć u porodicama osoba sa invaliditetom se već koristi kao dodatni izvor sredstava za preživaljanje. Nije ni čudo, jer preko milion stanovnika-ica Bosne i Hercegovine danas živi ispod apsolutne linije siromaštva (četveročlana porodica ima mjesečno 569KM ili manje). 

 

U takvom bosanskohercegovačkom kontekstu, mogućnost samostalnog izbora funkcionalnog pomagala čija cijena bi bila unaprijed utvrđena od strane vlasti, mogla bi biti barem mač sa dvije oštrice, ako ne i istinska katastrofa.  Stoga bi navedenu inicijativu trebalo dobro analizirati, iskoristiti postojeće metode analize isplativosti i učinikovitosti, a posebno analize eventualne koristi i štete koju bi takve promjene imale na svakodnevni život svih osoba sa invaliditetom.