Nova jagma za Afriku (drugi dio)
Svjetski pokret za razvoj (World Development Movement) načinio je seriju infografika koje prikazuju paralele između europskog kolonijalizma i uzurpacija u režiji multinacionalnih korporacija na afričkom kontinentu. Predstavljamo dva objavljena feljtona sa portalaThis is Africa u kojima se ispituju dinamike koje stoje iza ove savremene igre prijestolja. Prvi dio feljtona možete pročitati ovdje.
U Europi, kolonijalizam je bio lukavo predstavljan kao benevolentna pojava.
Organizacije čiji nazivi zvuče kao nazivi dobrotvornih društava osnivane su s ciljem da služe kao paravan za pljačku afričkih prirodnih resursa. A razvojni projekti u vidu željeznice i parobroda, koji su na afričke obale stigli pomoću kapitala iz novih europskih financijskih centara, prikazivani su kao velikodušno dijeljenje novih tehnologija, i to dok su omogućavali pristup jeftinim sirovinama kojima je hranjena industrijska revolucija.
Mape koje prikazuju željezničke pruge koje su izgradili kolonizatori kako bi povezali unutrašnjost afričkog kontinenta s lukama razotkrivaju proces izvlačenja koji su omogućili ti razvojni projekti.
Na primjer, pruga izgrađena pod nadzorom Britanaca korištena je za prijevoz pamuka sa velikih plantaža u središnjem Sudanu u Port Sudan, odakle je izvožen u Europu za potrebe proizvodnje odjeće i kućanskih potrepština. Na drugom kraju kontinenta, resursi, uključujući kafu, bakar i ugljen, prevoženi su iz dijelova Zambije i luka na rijeci Kongo u Angoli.
Danas se odvija sličan proces. Trenutno se uspostavlja niz ‘koridora poljoprivrednog rasta’, što je ideja koju je 2008. prvi spomenuo divovski međunarodni proizvođač gnojiva Yara. Svrha tih projekata, koji se trenutno uglavnom provode u Mozambiku i Tanzaniji, jest da se omogući proizvodnja i transport poljoprivrednih proizvoda u velike luke iz kojih će biti izvezeni.
Jedan od projekata, koridor Beira, naslanja se na postojeće željezničke rute iz kolonijalnog perioda. Pošto povezuje Demokratsku Republiku Kongo, Malavi, Zambiju i Zimbabve s lukom Beira u Mozambiku, privukao je podršku europskih donatora, uključujući Ujedinjeno Kraljevstvo, Nizozemsku i Norvešku, te multinacionalnih kompanija kao što su Sun Biofuels (poznata po neuspjelom projektu proizvodnje biogoriva u Tanzaniji) i Rio Tinto.
Nije nikakvo iznenađenje što ovi žele dio kolača – kada bude završen, koridor će im omogućiti izvlačenje afričkog uglja i usjeva za proizvodnju biogoriva kojima će snabdijevati bogata izvozna tržišta. Ogromni proizvođač đubriva Yara je partner u projektu, i vjerovatno će profitirati na novostvorenim prilikama za uvoz i prodaju gnojiva u Africi. Ove godine u luci Beira otvara se novi terminal za gnojivo.
Planirani koridori pravdaju se postojanjem velikih neiskorištenih ili nedovoljno iskorištenih površina koje se mogu iskoristiti za poljoprivrednu proizvodnju naveliko. No, većina te zemlje se zapravo već koristi za proizvodnju hrane, uglavnom za potrebe lokalnog stanovništva. A oni koji je koriste pružaju otpor.
U Mozambiku, članovi Nacionalnog saveza malih farmera Mozambika (UNAC – União Nacional dos Camponeses de Moçambique) izražavaju žestoko protivljenje ProSavana koridoru. Godine 2012. objavili su saopćenje u kojem osuđuju inicijativu, a nedavno su pokrenuli nacionalnu kampanju protiv projekta. Mali poljoprivredni proizvođači i razvojne grupe također su kritizirali projekat koridora za poljoprivredni rast u južnoj Tanzaniji (SAGCOT).
Prijevod sa engelskog jezika Mirzah Purić. Originalni tekst na engleskom jeziku možete pogledati ovdje.
