Smrt došljacima, sloboda građanima!

Oni su krivi što je nestao taj nadaleko čuveni i izvikani 'sarajevski duh', jer je prije sve bilo ljepše i bolje, a onda je došlo do masovnog useljavanja došljaka te se fina gradska raja osjeća k'o izbjeglice u rodnome gradu.

Oni su došli da nama uzmu poslove, da nam kontaminiraju grad, da nama – finim i uglađenim – demonstriraju svu raskoš papanluka i kiča i da nam pritom nametnu svoje trendove, koji su, najblaže kazano, primitivni.

Građanin je šokiran i nemoćan pred tom najezdom primitivizma. On ne prepoznaje više svoj rodni grad u koji je (moguće) došao i neko od njegovih predaka, međutim, prihvatio je pravila života u gradu. Neko je došao da uzme ono što njemu prirodno pripada.

S ovakvim stavovima nerijetko se suočavamo, kako u najobičnijim dnevnim razgovorima, tako i u medijskim tekstovima – o komentarima na internetu da i ne govorimo. Šokirani građani se dušebrižno zalažu za humano preseljenje pod sloganom ''Seljake vratiti u njihova sela'', jer to se više ne može podnijeti!

To bi nam valjda trebalo nametnuti zaključak da ljudi koji su rođeni u velikom ili većem gradu samim svojim rođenjem poznaju bonton, imaju sve manire i nevjerovatnu stilsku istančanost.

Građanina  u slobodno vrijeme viđamo u bibliotekama, arhivama, pozorištima ili, jednostavno, na klupi dok čita knjigu. Nasuprot njemu, primitivni došljak razvaljuje parkovsku klupu, ispija velike boce piva odlažući ih, a gdje drugo nego pored klupe. Naravno, kanta za smeće je tik do klupe.

Rođene Sarajlije se, ako je suditi prema svakodnevnim komentarima i izljevima bijesa mnogih,  raduju pozorišnim festivalima i rijetkim gostovanjima književnika, reditelja i drugih umjetnika kao djeca igračkama. Toliko su sretni zbog tih posjeta da se svako gostovanje ovih umjetnika, od planirana dva dana, produži na barem pet.

Došljaci kad ne smrde po tramvajima onda su obično u nekoj od folkoteka, gdje se uz nekoliko čašica viška bacaju pod noge silikonskim umjetnicama i pjevaju uglas i neartikulisano, jer tako su navikli da rade po svojim selima.

Oni su oni koji bodu po tramvajima, koji kradu po parkovima i presreću djecu i starce iza zgrada, otimaju im tašne i novac, jer je to, ako ćemo vjerovati građanstvu, običaj po selima i malim sredinama.

Male sredine su, ako krenemo od ovih interpretacija, primitivne, necivilizovane, neuredne i pune prestupnika. Da li je to tako, uvjerite se sami. Ljudi su svugdje isti. Zaokupljeni svojom svakodnevnicom i životnim problemima. I kao i u svakom selu, mjestu ili gradu, ljudi nisu nekakva homogena masa u kojoj su svi slični kao jaje jajetu.

Slušajući tu silnu zabrinutost građanina, dok viče kako mu oni uništavaju djedovinu, čovjeka prođe neka čudna jeza koja raste i sa žestinom komentara gradskih pravednika. Ima tu svega od onih koji se predstavljaju kao praunuci begova i sarajevskih prosvjetitelja i neimara, dok, pritom, u svojim komentarima prave iste one pravopisne greške za koje tvrde da su došle zajedno sa došljacima, do onih koji tvrde da to treba zatuči, mučiti, pregaziti, ili pak, onih koji su „humaniji“ pa predlažu seljacima i došljacima da se vrate u svoja sela i tamo oru njivu a da njihov grad ostave njima.

Slično kao što je predlagao i nedavno upokojeni otac nacije, Dobrica Ćosić, književnik, akademik i fašista po struci i zvanju, čuven po svojoj tezi o humanom preseljenju u kojoj se nacionalni otac zalagao da se stanovništvo preseli i razmjeni prema etničkoj pripadnosti.  Nisu li ovi zahtjevi, na koje nailazimo svakodnevno, zapravo isto što je (ne)ugledni akademik zahtijevao, samo na drugoj osnovi.

Kultur-rasizam, kojim obiluju ovi komentari i tvrdnje, najčešće se ogleda u mjerenju širine nečije lobanje ili pak nosa, što je naposlijetku artikulisano u onoj vrlo argumentovanoj rečenici Joj, vidi mu lobanje, vidi mu čeljusti. Građanin eugeničar.

Tim kultur-rasizmom, ljudi koji su rođeni u gradu su predstavljeni kao neka viša rasa, dok su došljaci, koji odudaraju tim svojim ponašanjem, uočljivi i zahvaljujući njihovim fizionomijama koje se ogledaju u oblicima lobanja, seljačkim facama i čudnim grimasama dok se trude izgovoriti samoglasnike na gradski način, a da pritom A, ne zvuči kao O.

Nađe se tu, da ne zaboravim, i neki učenjak da širu javnost obavijesti da se narod u Sarajevu uvijek dijelio na raju i na papke, te da biti papak nema veze sa mjestom rođenja, već sa stanjem duha. E, sad, nije baš poznato šta bi taj duh podrazumijevao.

Objašnjenje tog fenomena se, ako je suditi po komentarima,  ogleda u sjećanju na neka stara vremena kad su svi voljeli sve, niko nikoga nije pitao za ime, sve je bilo harmonično i bajkovito, dok nisu došli oni-došljaci. Ljudi su dolazili u Sarajevo oduvijek što uostalom potvrđuju i statističke knjige stanovništva Sarajeva. U njima vidimo i rast stanovništva u svakoj deceniji.

Ako već ljudi tepaju svom gradu da je metropola, onda bi trebali i znati šta se pod tim pojmom i podrazumijeva te da metropola mora imati i veliki broj stanovnika i biti otvorena za migracije, a ne ograđena srednjovjekovnim zidinama.

Žal za tim sretnijim vremenima obavezno traži krivca, nije kriv ni rat, koliko su krivi ti „neartikulisani“ useljenici koji su došli da pokvare harmoniju grada. Kada se diskusija zahukta, javi se i neki iskreni komentator koji će reći da su njegovi preci došli ovamo šezdestih ili sedamdesetih godina, ali da su odmah prihvatili pravila grada. Oni nisu kao nove pridošlice „donijeli pravila svog ponašanja.“

Njima se zamjera i to što su došli u ratu ovamo, bježeći od  silnog užasa, a to bi im se možda i oprostilo da su otišli sa prestankom rata. Ekonomski razlozi i potraga za boljim životom za građanina nije validan argument.

Iznervirani građani metropole najradije bi iselili sve što je iole drugačije od njih, pritom se zgražavajući svih oblika fašizma, jer su oni veliki protivnici i zakleti antifašisti koji nikada nisu pravili razliku među ljudima ma kojem narodu ili društvenom sloju pripadali.

Izlišno je nabrajati mjesta rođenja u kojima su se rodili i stasavali veliki umovi našeg društva u svim mogućim periodima. To je nešto sasvim drugo, odmahuju gradski čistunci i nastavljaju sa svojom pričom, ignorantski uzvikujući: „Ti mrziš ovaj grad.“

O čemu nam govore pogrdni nazivi kojima stari  i novi stanovnici Sarajeva časte jedni druge?  Od seljačina, opanaka, krkana, s jedne strane, do Sarajlijica, s druge strane, ne bi li ih tim deminutivom ponizili kao bezvrijedne ljude, koji od imetka imaju jedino Sarajevo upisano u rodnom listu. Oba primjera nam prikazuju ništa drugo do li mnogobrojne fobije, kako jednih tako i drugih. Taj sukob, takozvanog urbano-ruralnog, u kojem se jedni glorifikuju, a drugi demoniziraju, nije ništa drugo do pokušaj dehumanizacije suprotstavljene strane.

Za katastrofalnu društvenu situaciju uvijek se traži krivac, ali, ako ikako može, bez udubljivanja u ozbiljnije socio-ekonomske i druge teme. Krivac  treba imati određeni oblik, po mogućnosti da je od krvi i mesa, kako bi svi na njemu iskalili  nagomilane frustracije. Kamo sreće da su ljude iz gradskih sredina oblikovala mjesta njihovih rođenja, onda zasigurno ne bismo poznavali tipove ljudi kao što je, na primjer, također upokojeni vrhunski šekspirolog, profesor Filozofskog fakulteta, Nikola Koljević.

Na kraju ne zaboravimo da su u samom procesu industrijalizacije gradova veliku ulogu imali baš ljudi sa sela, oni su činili većinu radničke klase. Tako da priča o nekakvom posjedovanju  grada djeluje još smiješnije.

Također, u razvijenijim sredinama potreba za popunjavanjem radnih mjesta na različitim poslovima zahtijeva i novu radnu snagu, koja se dakako ne može preko noći stvoriti u gradu, već je potrebno da odnekud dođe.

S druge strane, u slučaju ratova, sukoba, elementarnih nepogoda bitno se mijenja i socio-ekonomska struktura, jer ljudi idu tamo gdje će imati bolje uslove za život. To nije bilo strano nikada ni Sarajevu, tom mjestu građanskih fantazija, gdje je recimo broj stanovnika grada (prema zvaničnoj web stranici grada Sarajeva)  od 1948. do 1991. godine narastao više od tri puta, dakle sa 116.099 na 361.735 stanovnika. Prema istom izvoru, taj broj se povećao doseljavanjem, te je u Sarajevu živjelo 52% stanovništva koji nisu rođeni u samom Gradu.

Učitavati ljudima neke anđeoske ili demonske osobine na osnovu mjesta rođenja je argument koji ne drži vodu. Vrlo otužan argument. I ne razlikuje se mnogo od ideologije već pomenutog akademika koji je ljude razvrstavao po etničkoj pripadnosti na koju se, kao i na mjesto rođenja, ne može utjecati.