Neko drugačije Sarajevo

Danilo Nikolić rođen je u Sarajevu, u jednoj od najstarijih sefardskih sarajevskih porodica. Već 50 godina aktivno volontira u Jevrejskoj opštini, i primjećuje da se odnos prema jevrejskog tradiciji Sarajeva mijenja.

''Danas je malo teže biti Jevrej. Veliki broj ljudi Jevreje doživljava kao neprijatelje. Jednom sam bio u taksiju, i povede se priča o kandidaturi Jakoba Fincija za gradonačelnika. Taksista, koji me ne zna, ne zna ko sam, prokomentariše, ''zar da nam ti ćifuti budu na vlasti?'' Čut ga da to izgovara, nije prijatno, neugodan je osjećaj.''

Nekada brojna, i ugledna jevrejska zajednica u Sarajevu, danas se svela na stotinjak ljudi.

Jevreji - Sefardi se na prostore BiH doseljavaju u 16. vijeku, nakon progona iz Španije i Portugala. Aškenazi su se doseljavali kasnije, tokom austro-ugarske vladavine, uglavnom iz Njemačke. Dok su Sefardi govorili ladino jezikom, Aškenazi su govorili jidiš. 

Prva jevrejska naselja u Sarajevu stvaraju se u današnjem Starom Gradu. Posebno su bili uspješni kao trgovci - Sarajevo je u to vrijeme bilo jedan od najvećih trgovačkih centara na Balkanu. Među trgovcima Jevrejima nastanjenim u Sarajevu u XVI stoljeću, spominje se Mojsije Kuzino, Haim Menahem i Josip Lukelo.

Vremenom, broj jevrejskih porodica u Sarajevu je rastao - u 19. vijeku pretpostavlja se da je živjelo oko 1.070 Jevreja. Podaci prikupljeni popisom koji je sprovela Austro-Ugarska Monarhija početkom 20-og vijeka, govore da je 1910. godine u Sarajevu živjelo preko 8.000 Jevreja. Ipak, u gradu ne postoje tipične jevrejske četvrti, jer sarajevski Jevreji nisu živjeli u getoima kako je to slučaj sa Jevrejima u Evropi, osim možda Velike avlije (Kortišo), koja se nalazi u prolazu koji spaja Ferhadiju i Bašeskijinu ulicu.

U nekoliko sarajevskih hamama (Gazi Husrev - begov, Firuz - begov, Isa - begov), postojali su bazeni za obavljanje teville, ritualnog pranja. U ove bazene koji su se nalazili u zasebnim prostorijama nije mogao niko ulaziti osim Jevreja. Bazen za tevillu u ženskom odjeljenju Gazi Husrev -begovog hamama postojao je do 1939. godine.

Veliki hram, prva jevrejska bogomolja u Sarajevu i također najstarija bh. sinagoga jedan je od najvrjednijih jevrejskih spomenika kulture u Bosni i Hercegovini, sagrađena 1581. godine. Hram je više puta stradao od požara. Za vrijeme Drugog svjetskog rata služio je kao zatvor za Jevreje, prije upućivanja u logore. Nakon rata, 1966. godine je restauriran kao Muzej Jevreja BiH, u kojem su pohranjeni eksponati Muzeja grada Sarajeva. Danas se zbog malobrojnosti zajednice ne organizuju molitve i proslave vjerskih praznika, a jedino se Roš Hašana (Nova Godina) proslavlja u Staroj sinagogi. Obredi su otežani činjenicom da u Sarajevu nema rabina koji bi predvodio jevrejsku zajednicu. Rabin Eliezer Papo živi u Izraelu i dolazi samo jednom ili dva puta godišnje u Sarajevo, obično da održi svečanost Roš Hašane.

Aškenaski hram, na lijevoj strani Miljacke, između mostova Ćumurija i Drvenija (Ulica Hamdije Kreševljakovića), podignut je 1902. godine prema projektu arhitekta Karla Paržika. Nakon 2 svjetskog rata i velikog stradanja sarajevskih Jevreja, ova sinagoga dugo je bila jedini aktivni jevrejski hram i služi kao zajednička bogomolja i Aškenazima i Sefardima.

Ipak, simbol jevrejske tradicije Sarajeva je svakako, Haggada. Ova vjerska obredna knjiga sadrži biblijske priče, molitve i psalme vezane za oslobođenje Jevreja iz egipatskog ropstva. Služila je uglavnom za ukras u bogatom, uglednom domu. Datum i mjesto nastanka nisu utvrđeni, pretpostavlja se da je u BiH došla zajedno sa nekom od prvih porodica koje su dom našle u BiH. Od 1894. godine nalazi se u biblioteci Zemaljskog muzeja. Prenosimo zanimljive opise o tome kako je Haggada preživjela ratna razaranja u Sarajevu i BiH - 2. svjetski, kao i rat 90-ih.

''Tokom okupacije tokom Drugog svjetskog rata, kvisliška vlast je na položaj direktora Muzeja postavila novu ličnost, arheologa dr Jozu Petrovića (1892-1967). Godine 1942. Muzeju je bila najavljena posjeta visokog njemačkog oficira generala Fortnera, u pratnji oficira njegova štaba i grupe ustaških oficira. Petrović ih je provede kroz izložbe Muzeja, a izlazeći iz Muzeja, Fortner se iznenada obratio dr Petroviću: "Und jetz, bittte, ubergeben Sie mir die Haggadah!" (A sad, molim, predajte mi Haggadu!).

Dr Petrović je, tobože iznenađeno, odgovorio:" Gospodine generale, to je nemoguće! Prije dva sata bio je u mom kabinetu jedan Vaš njemački kapetan i od mene strogo zatražio da mu predam Haggadu, što sam ja i učinio! General se uzrujao i počeo da viče: Koji je to kapetan bio, iz koje jedinice, sa kakvim i čijim ovlaštenjem? Dr Petrović se na to branio kako je smatrao da je kapetana poslao lično Fortner, kako kapetana nije legitimisao, niti se kapetan predstavio. Fortner je uz negodovanje žurno napustio Muzej, a naknadna istraga nije vođena...

U tom času, Haggada je bila u direktorovom kabinetu, u njegovoj tašni pokraj stola. Kada se stvar smirila, dr Petrović je pozvao dvoijcu-troijcu starijih kustosa, ispričao im šta mu se dogodilo i naglasio potrebu da se Haggada najhitnije skloni iz Muzeja na sigurno mjesto. Dogovorili su se da će dalju brigu za bezbjednost Haggade preuzeti kustos Derviš M. Korkut, turkolog koji je, nakon nekoliko dana, svojim kanalima, najvjerovatnije preko pouzdanih islamskih vjerskih službenika, čuvenu Haggadu otpremio u jedno planinsko selo nedaleko od Sarajeva, gdje je u kući seoskog hodže, ispod patosa, dočekala kraj rata, nakon čega je vraćena u Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine u Sarajevu gdje se i sada nalazi.''

(Dr. Vlajko Palavestra, Pričanja o sudbini sarajevske Haggade, Sefarad 92 str. 305-312)

''Haggada je u Sarajevu 1992. dočeka novi rat i ponovno misteriozno spašavanje. Ovog puta heroj je bio dr Enver Imamović, direktor Muzeja, koji je sa nekoliko hrabrih policajaca i pripadnika teritorijalne odbrane izvukao Hagadu iz Muzeja, sa prve linije fronta, u sigurnost trezora Narodne banke.

Nakon mjeseci i mjeseci rata u BiH, pojavili su se natpisi i lažne glasine u svjetskoj štampi o tome kako je Hagada uništena, pa onda oni o tome da ju je Vlada RBiH prodala i za te novce kupila oružje... Početkom 1995. godine BiH više nije bila glavna tema svjetskih medija. Tada se rodila ideja da se skrene pažnja na Sarajevo i na našu tragediju, a da se za to iskoristi Haggada.

Senator Liberman je rekao "Ja bih došao u Sarajevo, ako će za Pesah biti i Sarajevska Hagada na stolu". Ideja je prihvaćena te je za Pesah 1995. Hagada, pod neviđenim mjerama obezbjeđenja donesena u Jevrejsku opštinu. Bio je to događaj koji su zabilježili svi svjetski mediji, ne mali broj njih je poslao specijalne izvještače u Sarajevo samo zbog tog događaja, na CNN-u je to bila "Breaking News", a zbog čvrste opsade i zatvaranja aerodroma, Liberman nije stigao. Ovo je ujedno bilo i treće javno prikazivanje Hagade.''

(Izvor: Jakob Finci, mart 2002. | http://www.benevolencija.eu.org/content/view/89/28/ )

Vizualizacije i fotografije: Zoja Bajbutović Brickley i Denis Šparavalo

Podatke prikupila: Anesa Marić

Intervjui: Selma Alić, Hasiba Šabić