Otvorene rane Krajine
Iako je, po završetku rata, proglašena amnestija za pripadnike NO AP ZB, njima i njihovim porodicama nisu zagarantovana nikakva druga prava osim prava na život, a najranjivija podskupina unutar ove populacije postala su djeca poginulih pripadnika tzv. „Babine vojske“.
Djeca - bez jednog ili oba roditelja - rasla su u lošim ekonomskim i socijalnim uslovima, bez ikakve pomoći od države. Nisu postojale pogodnosti ili olakšice pri plaćanju školarine, apliciranju za prijem na fakultete ili studentske domove, plaćanju zdravstvenih usluga… Vrijeđanja, verbalni i fizički napadi su bili dio njihove poslijeratne svakodnevnice, posebice u školama.
''Poslijeratne godine su bile najgore za nas, djecu poginulih pripadnika Narodne odbrane. Mnogo smo patili. Svi oblici iživljavanja su bili primjenjivani na nama. Ulazi nastavnik u razred i naređuje glasno: ''Neka se dignu svi oni kojima je otac poginuo u ratu!'' Ono se digne više od pola razreda. On prozove nas pet-šest i kaže: ''Vaši su očevi izdajnici. '' ''
''Zbog mog žrtvovanja za porodicu nisam stizao učiti. Nastavnik bi me svaki dan kažnjavao ako ne bih nešto znao. Nisam više mogao to da trpim. Pješačio sam deset kilometara do škole i toliko nazad. Malo sam spavao, puno radio, nisam imao vremena za učenje. U školi sam morao gledati kako sva djeca jedu sendviče osim mene. Čokoladu sam sanjao. Nisam je vidio već dugo vremena. Sve to nisam više mogao izdržati. Morao sam prerano i prebrzo odrasti i nositi veliki teret na leđima. Napustio sam školu prije završetka petog razreda. Tako da sam ostao bez završene osnovne škole.''
Ovo su samo neka od svjedočanstava djece poginulih boraca NO – psihičke posljedice i traume koje nose u sebi opisala je Zerina Nadarević u knjizi ''Zaboravljena djeca Krajine''. I sama je ostala bez oca kada je imala sedam godina, i nakon jednog verbalnog napada od strane profesora na srednjoškolkom takmičenju, odlučila je da zapisuje sve ono što trpi zbog svoje „političke“ obilježenosti.
„Od toga dana sam počela da pišem o svemu onome što me brinulo, razlozi zbog kojih sam plakala, pitanja koja su me mučila zadržavala sam na papiru, ne bi li jednog dana našla odgovore na njih. Čitala sam i istraživala, nakon mnogo razgovora s drugom djecom čiji su roditelji poginuli u Narodnoj odbrani, shvatila sam da nisam sama i da sve ovo što ja proživljavam proživljavaju i oni'' , napisala je Zerina u predgovoru svoje knjige. Svojom knjigom želi da još jednom podvuče: djeca ne mogu odgovarati za postupke svojih roditelja. Ipak, svjedočanstva iz njene knjige govore da su upravo nevina djeca najviše platila ceh za ludilo koje i ne pamte. Većina onih čija su iskustva zabilježena u knjizi, nisu željela da im se otkriva identitet.
U maju 2005. godine Ustavni sud Federacije donio presudu kojom se obvezuje Parlament FBiH da otkloni sve oblike diskriminacije stradalnika Narodne odbrane i njihovih porodica. Dr. Hafeza Sabljaković, zastupnica u Parlamentu Federacije BiH, aktivna u političkoj i pravnoj borbi za prava pripadnika Narodne Odbrane, upozorava da presuda Ustavnog suda još uvijek nije implementirana, već je „svrstavanjem pripadnika NO i njihovih porodica u kategoriju civilnih žrtava rata, diskriminacija zapravo ozakonjena i institucionalizirana'' od strane najviših institucija u BiH. '
'Jednostavno, zakonodavac (u ovom slučaju Parlament FBiH), snagom većine, u tom momentu je smatrao da je to maksimum koji se može usvojiti. Mi smo upozoravali da je to protivno presudi Ustavnog suda, ali smo na kraju preglasani. Nakon donošenja presude i nakon uvrštavanja pripadnika jedinica NO AP Zapadna Bosna u Zakon o civilnim žrtvama rata, glavni problemi se dešavaju na nivou kantona tačnije u Ministarstvu za zdravstvo, rad i socijalnu politiku, dakle, na drugostepenom organu. Neviđenom drskošću i bahatošću poništavala su se prvostepena rješenja i provocirali sudski postupci koji su gotovo svaki put završavali u korist podnosioca zahtjeva. Nažalost, i danas postoje problemi na kantonalnom nivou oko isplata mjesečnih primanja, koja kasne, iako Federacija redovno izmiruje svoje obaveze“, istakla je Sabljaković.
U Udruženju porodica poginulih i nestalih pripadnika Narodne odbrane su nam pojasnili što im status civilnih žrtava rata konkretno donosi u praksi. ''Nemamo ni približno ista prava kao porodice poginulih boraca Armije BiH i HVO-a“, kaže Hašija Muhamedagić, predsjednica Udruženja porodica poginulih i nestalih pripadnika Narodne odbrane. „Primanja civilnih žrtava rata su za 30 posto manja u odnosu na one koji su pod Zakonom o pravima branitelja i njihovih porodica. Zatim, žene čiji su muževi poginuli u ratu kao civili ostvaruju pravo na materijalnu pomoć tek sa napunjenih 55 godina starosti, dok supruge poginulih branitelja to pravo ostvaruju u 45. godini. Uz to, mnogi članovi našeg Udruženja su čekali od 3 do 5 godina nakon izmjena Zakona o civilnim žrtvama rata da im se taj status prizna i da počnu ostvarivati prava predviđena tim zakonom. I sve to zbog namjerne ili nenamjerne sporosti administracije i birokratije.“
Da je svrstavanjem stradalnika Narodne odbrane i njihovih porodica u civilne žrtve rata nastavljena diskriminacija, stav je i predsjednika Federacije BiH Živka Budimira, koji je u martu ove godine Ustavnom sudu FBiH podnio prijedlog za ocjenu ustavnosti Zakona o pravima branitelja i članova njihovih porodica. U Udruženju porodica poginulih i nestalih pripadnika Narodne odbrane ističu da bi izjednačavanje njihovih prava sa pravima porodica pripadnika drugih vojnih formacija bila moralna satisfakcija.
Međutim, niko nema odgovor na pitanje kako pomoći djeci poginulih pripadnika NO koja su već punoljetna, a zbog diskriminacije su bila primorana napustiti školu, nisu bila u mogućnosti da upišu fakultete, danas se ne mogu zaposliti i uz sve to nose neliječene traume iz djetinjstva.
U tekstu su korišteni dijelovi iz knjige „Zaboravljena djeca Krajine“ Zerine Nadarević. Posebna zahvala autorici na ustupljenom materijalu.
