Zapisi iz crvene bilježnice: 25. stranica

Autor: A.K., 40 godina

 

 

Stranica 25. 

 

 

Jednom mi je starac s kojim sam čekao ispred doktorske ordinacije rekao da on ide među ljude svaki dan, jer ga je strah smrti. Blizine tuđih tijela, zveketi tuđih glasova, svrdla tuđeg oštrog znoja – daju mu iluziju života. Savjetovao mi je da ja činim isto, bit će da je nešto u mome izrazu lica govorilo da imamo isti strah. Prevario se, starac s kojim sam čekao ispred doktorske ordinacije. Mene je života strah. Iako „strah“ izgovaram teško. Ne sjećam se da sam ikad, još od djetinjstva, ozbiljan rekao da me nečega strah. Odgajan sam da vjerujem/mislim da se mora bit ponosan. Sad taj ponos u meni ima smisla kao što bi ga imalo poštenje u kriminalcu. Apsurdan je i kontradiktoran.   

 

 

U ordinaciji sam. Doktor pregleda moj karton, lijekove koje mi je prepisao. 

- Je li vam se teško bilo probiti kroz saobraćaj? Gužve su zbog protesta. 

Pita me to, jer sam obučen pretoplo, hladno mi je uprkos vrućini i zgledam sumanuto. 

 

 

Svoju bolest nosim u sebi, ali i na sebi. I nekako mi sleti s jezika i kad ne želim. Svaka bolest ima jezik, ne samo psihička. Teške bolesti imaju naročito lako prepoznatljiv. U glasovima ljudi, ja ponekad čujem od čega će umrijeti. Ovdje se umire lako. I ova je zemlja prema svojim mrtvima dobra. Prema ljudima za koje ništa više ne može učiniti, i koji više ništa ne mogu učiniti za nas. Ja to razumijem, ja isto tako živim u prošlom trenutku. Ja sam zarobljen u onom momentu u kojem su mrtvi zauvijek ostali, osim što sam živ čovjek. Nije da sjećanja nisu bitna. Samo su većini beskorisna, a naročito opasna ako su „zajednička“. Nema zajedničkih sjećanja. 

 

 

PTSP nije bolest od koje obolijevaju vijetnamski veterani iz filmova. Ja nisam Tom Kruz iz Rođen četvrtog jula. Ja sam čovjek koji se smrzava u psihijatrijskoj ordinaciji usred ljeta. I nemam samo PTSP. I ne želim da pričam o ratu u kafanama. Svejedno, tek nekoliko prijatelja usudi se razgovarati sa mnom dugo i duboko. Mirišim na nevolje koje su se desile davno, a ja ih još živim.

 

 

Živim u zemlji koja štuje svoje mrtve, ali preživjele osuđuje prećutno i strogo. Ne voli, moja zemlja, mrtve na isti način, niti s njima ima odnos kakav, recimo, imam ja. Zdrav odnos prema mrtvima je ritualan, godišnji i masovan. Moj je skriven, bezvučan, u nepravilnim razmacima i svakodnevan. Bolest. Ja sam živo svjedočanstvo, a živa svjedočanstva niko ne voli. Mrtvi, u rukama i na jeziku preživjelih, mogu postati sve što oni hoće. Ja ne mogu. Ja sam beskoristan. 

 

 

- Uznemiruje li vas ova situacija u zemlji, uspijeva li vam se distancirati?

- Ne uznemiruje, malo mi je drago. 

- Jeste vi protestirali?

- Nisam, ne volim gužve. 

 

 

Prijatelj se mnogo sekirao zbog protesta povodom neizdavanja JMBG-a osobama rođenim nakon 12. februara. Umrla je beba zbog toga, i meni je bilo žao. Imam sina kojeg sam zadnji put vidio kad mu je bilo godinu dana. Sad mu je sedam godina. 

 

 

Ja sam samo prošao pored mase koja protestira: mene je gužve strah. Zapamtio sam mnogo boja. Ljudi koje srećem i s kojima se viđam nose tamnu odjeću, gradom hodaju ljudi obučeni u crno, sivo i plavo. Svi su obukli boje, i protesti su iz daljine, gdje čujem samo prigušenu buku, izgledali kao buket poljskog cvijeća. Papiri u općinama su crno-bijeli. Postojim li ja, ako je tako lako ne postojati, pitao sam prijatelja? A on mi je davno prestao odgovarati na ta pitanja. Ja mislim da su protesti bili buket boje usred tamnih betonskih blokova. 

 

 

Svi koji me poznaju, znaju da idem kod psihijatra, da pijem tablete i da, iako miroljubiv, šutljiv i miran, ponekad imam napade bijesa. No, najčešće sam miroljubiv, šutljiv i miran. No, drukčije se sve to shvaća u ovom gradu. Imati psihičke probleme znači biti lud. Hodati go do pasa, sa štapićima za uši u nosu, pjevajući „ovo je moja kuća, živio sam tu...“  A zadimljene, slatke kafe koje preživjeli ispijaju u pauzama od važnih poslova pune su priča o PTSP-ovcima/sindromašima koji se vole potući u kafani kad ih neko krivo pogleda. 

 

 

Dočekao sam i pitanja o redovitosti mojih obroka, uživanju psihotropnih supstanci i alkohola, miješanju s tabletama, nesanici i općem stanju organizma, dočekao sam recepte išvrljane potpuno nečitljivim škrabotinama koje svi u apoteci nekim čudom znaju pročitati, pozdravio se uljudnije nego inače, jer mi je bilo draže nego inače što izlazim van, i što ću, budući da se vraćam kući pješice, opet vidjeti iz daljine, mase ljudi koji se ovaj put bune zbog živih, a ne zbog mrtvih.

 

„Trebate održati odnos s vašim mrtvim prijateljima na nivou sjećanja, oni sad žive oko vas kao ideje, apstraktni su. Morate živjeti u ovom trenutku“, rekao je moj psihijatar u jednom od naših neobaveznijih razgovora, jednog dana kad je bio umoran i ranjiv, jer mu rad nije prihvaćen na nekakvoj međunarodnoj konferenciji.

 

A meni moja sjećanja mirišu, smrde, pipam ih očima kao da se preda mnom odvijaju. Ovo od čega bolujem čini moje sjećanje, na ljude, na stvari, na bića, sve tjelesnim, opipljivim, fizičkim, stvarnijim i bližim. I ne postaje bolje kako prolazi vrijeme. Vrijeme pomaže onima koji i pamte i zaboravljaju, samo kako bi spasili svoju sadašnjost. Vrijeme je mučno, strašno i teško onima koji pamte zato jer ne smiju, ne mogu zaboraviti. Jer je sjećanje jedino što ih vezuje za ovaj svijet. Jer je u sadašnjem trenutku teško naći mjesto u koje ćeš se skriti, mjesto koje ćeš zvati svojim, ljude koje ćeš zvati svojim, u sadašnjem trenutku ne vidiš ništa s čim se možeš povezati, poistovijetiti, nikoga kome se želiš ili možeš ispovjediti. A ionako znaš da tvoje ispovijesti više nikome ne znače ništa. Jedva da išta znače i tebi. 

 

 

Hodam kući, najdužim putem kući koji se može odabrati. Uvijek odaberem najduži put. Ovaj put ću opet proći pokraj ljudi koji su napokon, možda, shvatili koliko malo živih može reći za sebe da postoji. Koji, možda, napokon shvaćaju kako smo svi živi taoci. Kako drugih živih osim talaca nema.