Pravonos
Vijesti iz budućnosti: Vijeće ministara usvojilo je Zakon o odjeći. Prvi član Zakona glasi: U Bosni i Hercegovini je u upotrebi srpska, hrvatska i bošnjačka odjeća.
To je praktično preslikan prvi član Zakona o hrani, koji glasi: U Bosni i Hercegovini je u upotrebi srpska, hrvatska i bošnjačka hrana. Usvajanju zakona prethodila je javna rasprava, u kojoj niko nije učestvovao.
Tako će od sada svi javni službenici, a prije svih u parlamentima i ministarstvima, morati da nose odjeću s jasnim znacima pripadnosti određenoj naciji. Ako privatno nisu nosili do sada fesove ili opanke, naprimjer, od sada će biti dužni da u njima idu na sjednice. Tačan opis odjeće koja se smije ili ne smije nositi biće odštampan u izdanju Službenog lista u knjizi Pravonos. (Isto se desilo i sa knjigom Pravojed, gdje je opisano koju hranu u restoranu smiju jesti bošnjački predstavnici, koju srpski a koju hrvatski.)
Pravonos će načiniti posebna komisija sačinjena od profesora etnologije i kostimografije, koja će ponuditi i odgovarajuće nove udžbenike za obavezni školski predmet Moja tradicija.
Možda će se nekome učiniti čudno da žena koja čitav život hoda u štiklama, sada odjednom treba na sjednice Parlamenta odlaziti u nanulama. Ili, da muškarac koji ne trpi na glavi kape sada ne smije na posao bez šešira. I da onaj ko izbere leptir-mašnu ne može s njom ući ako nema frak. Podrazumijeva se da će djeca u školi morati nositi radne mantile dizajnirane u skladu sa pravonosom.
Ali u tome nema ništa čudnije nego u tjeranju ljudi da govore onako kako nikada nisu. A upravo se to događa, bez javne rasprave, s jezikom. Na čemu stoji ozakonjen stav da su službeni jezici u BiH bosanski, srpski, hrvatski? Svakako ne na nauci, iako su upravo "naučnici" dali legitimitet ovoj najpodmuklijoj od svih diskriminacija. (Jer se provodi nad djecom, putem škola, na zahtjev izmanipulisanih roditelja, prisilno i bez poštene alternative.)
Srpski, hrvatski i bosanski nisu tri jezika, nego jedan, i svako ko spomene množinu u ovom kontekstu je ili neznalica ili lažov. Tim jezikom sporazmijeva se 20-ak miliona ljudi bez obzira na razlike u izgovoru i značenju pojedinih riječi i ta se sposobnost ne nosi u genima i ne stiče rođenjem. Ali ne rađamo se jednaki ako se rađamo izvan kruga u kome se pravilno i lijepo poklapaju. Podjednako je ružno govoriti nepravilno i sklopiti mješoviti brak. Jezička čistoća je posestrima etničke.
Međutim, proglasiti jezik svojinom jednog naroda je najobičnije lupeštvo. (Kojim su jezicima govorili preci prije nego što je kapitalizam izmislio narode i nacije?) Jezik pripada ljudima koji govore a ne vlasteli kojoj su kosti pobijenih pokriće za ratni plijen.
Pravo toj lupeškoj manjini daje neobrazovana većina, koju akademske baba-Smiljane drže u neznanju zavodeći je i zaluđujući lažima o tradiciji, istoriji, vjeri i jeziku. Otuda nikad nema dovoljno novca za dostojanstveno zdravsto, ali ga se uvijek namakne koliko treba za kroatistike, srbistike, i bosnistike, s čijih prozivodnih traka silaze silovatelji osnovnog ljudskog prava - da se govori slobodno.
Je li zaista zadnja riječ zakona da samo zajednice imaju pravo na svoj jezik? Nije li pravo da se misli i govori prije svega - ljudsko pravo? Ne govore svi u horu! Ne ponavljaju svi fraze svojih vođa! Nije čovjekov jedini izbor da bude klon svoga roditelja. Riječi pripadaju čovjeku a ne čovjek riječima. Nasilje je nizati misli na bodljikavu žicu pravopisa izvedenog iz Nirnberških zakona.
Iza tog nasilja ne stoji ništa drugo do glad elite za dominacijom i privilegijama. Uvjeriti ljude da su nepismeni jer ne znaju stotine izuzetaka od hiljadu pravila, natjerati ih da mucaju onda kada bi pjevali, to je posao koji za moćne gazde obavljaju uvaženi tvorci aktuelnih pravopisa (...pravojeda, pravonosa, pravovjera...).
I navesti ih da govore noževima, jer misle da ne znaju riječima.