Govor mržnje: gdje su granice?
Govor mržnje je tema o kojoj se, već duže vremena, živo raspravlja u bh. javnosti. Izjave javnih ličnosti, političarki/a, kao i komentari publike na portalima su obično u fokusu kada se razgovara o ovom problemu. Međutim, čini se da i dalje nije baš najjasnije šta se može podvesti pod ovim pojmom – da li govorimo o nedostatku kulture komunikacije, ili je riječ o strategiji isključivanja svega i svih koji se u određenom kontekstu smatraju 'drugim' i 'drugačijim'.
Postavljanje jasnih granica kada je govor mržnje u pitanju, te razumijevanja na koji način zaista ''pokreće'' zločine iz mržnje, su pitanja o kojima se debatira i van bh. konteksta. Organizacija Article 19 iz Velike Britanije se pitanjem govora mržnje bavi u kontekstu zaštite slobode govora i izražavanja još od kraja 80 ih godina prošlog vijeka. Stanovište organizacije se sažima u stavu da je govor mržnje vrlo ''klizav'' teren posebice kada je riječ o ''zakonskim rješenjima'', koja najčešće služe da bi se ograničila sloboda govora i izražavanja. ''Promovišemo progresivne stavove za slobodu izražavanja, i nismo usvojili definiciju govora mržnje, niti mislim da je iko do sada uspio u tome. Naše iskustvo govori da je govor mržnje širok pojam, koji se može primjeniti na svaki ružni izraz, stereotip, derogativni govor'', pojašnjava Andrew Smith, pravnik organizacije Article 19.
Diskriminacija.ba: Bavite se prvenstveno slučajevima u kojima se zakonska zabrana govora mržnje zapravo koristi za zaštitu političara koji su na vlasti. Da li nam možete reći nešto više o slučajevima sa kojima ste se susretali u praksi?
A.S.: Nekoliko je slučajeva u Ruandi, koji su zanimljivi u tom smislu. Zakon posebno zabranjuje javni govor koji promoviše ili veliča genocid i genocidnu ideologiju. Međutim, vlada Ruande je nekoliko puta koristila taj zakon da bi spriječila medije da objavljuju priče koje kritiziraju njihov rad, posebno kada je u fokusu odnos i politika vlade prema etničkim zajednicama. Tako je, prije nekoliko sedmica, urednik jednih od najznačajnijih dnevnih novina uhapšen i optužen za ''širenje genocidne ideologije'', a kritikovao je odluku predsednika da se kandiduje po treći put. Štampanje novine je obustavljeno.
Diskriminacija.ba: Ko, i kada može zaista koristiti slobodu govora u javnom prostoru? Činjenica je da u tom smislu nemaju sve grupe jednake mogućnosti. Da li mislite da je zakonsko određivanje ovog pitanja neophodno upravo zbog onih koji su marginalizovani u javnoj sferi?
A.S.: Slažem se da su manjinske grupe ranjive, i da imaju ograničen pristup javnom prostoru. Međutim, zakon ne pruža nužno mogućnosti da se njihova pozicija poboljša. Posebno ukoliko je sistem protiv njih, onda se zakoni ni ne primjenjuju. Na primjer, manjinske grupe se često pozivaju na pravo i zakone na slobodu okupljanja, međutim vlasti im to pravo negiraju pozivajući se anti-terorističke propise i zakone. Da bi bilo koji zakon funkcionisao, i da se ne bi zloupotrebljavao, morate imati jak pravosudni sistem.
Diskriminacija.ba: Šta sa esktremističkim grupama koje koriste otvoreni govor mržnje – da li ih treba zabraniti zbog toga?
A.S.: Svaki vid nasilja mora biti sankcionisan od strane države, i tu nema dvojbe. Također, treba naznačiti da prijetnja nasiljem i zastrašivanje nisu dio slobode govora. Međutim, opasnost zabranjivanja je u tome što se one vrate kao bumerang. Ti krugovi onda tvrde da su žrtve političke cenzure. Zakon se može činiti kao najlakša opcija, ali treba razmišljati o svim posljedicama takve odluke. Mislim da se ne treba koristiti osim u ekstremnim slučajevima, kada se govor mržnje zaista može dovesti u vezu sa zločinom iz mržnje. Također -svi imamo odgovornost prema tome, i političari i organizacije civilnog društva i mediji. Svi moraju reagovati i ograditi se od govora mržnje.
