Igra identiteta
Knjiga Đermane Šete: ''Zašto marama? Bosanskohercegovačke muslimanke o životu i radu pod maramom'' objavljena je 2011. godine u izdanju Centra za napredne studije. Iako je od objavljivanja knjige prošlo skoro dvije godine, pitanje hidžaba je još uvijek aktuelno - kako u BiH, tako i u Evropi. O tome šta znači biti ''drugi'' i ''drugačiji'', zbog čega nam različitosti najčešće predstavljaju problem sa kojim ne znamo da se nosimo, razgovaramo sa Đermanom Šetom – prevoditeljicom, sociološkinjom religije i voditeljicom istraživačkog odjela CEI NAHLA.
''Meni je posebno važna bila kontekstualizacija cijele priče sa maramom'', objašnjava Đermana. ''Generalno, pitanje marame je postalo interesantno zbog globalne demonizacije islama, i meni je bilo zanimljivo posmatrati žene u tom kontekstu Zapadne Evrope. Međutim, u BiH je cijela ta priča drugačija upravo zbog konteksta – nema veze sa imigracijom, sa kulturološkim razlikama, sa idejom zadržavanja identiteta koji je 'odnekud došao tu'. Na Zapadu, prva reakcija na maramu je strah, jer ona simbolizuje taj 'nepoznati islam', nepoznati svijet u odnosu na koji Zapad još uvijek ne zna kako da se pozicionira. Kod nas, strah nije primarna reakcija, koliko neznanje, neobrazovanost. Marama je ovdje javni indikator religioznosti, koja je dugo bila sinonim za tradicionalnost, te je i prva natuknica koja se vezuje za maramu upravo to – zatucanost, neobrazovanost, žene koje žive na selu i slično'', kaže Šeta. ''Dodatno, imamo taj problem mitologizirane kulture suživota, osjećaj da jedni druge poznajemo. To je ona priča kako smo se uvijek posjećivali za Bajrame, Božiće – što je vrlo površno. Mi ne znamo šta znači Ramazan ili božićno post, šta kome znači Uskrs ili Bajram. Ne poznajemo se suštinski.''
Đermana Šeta: Ključno pitanje nije da li idemo jedni kod drugih za Bajram i Božić, već kako razbiti tu spregu između nacionalnog i etničkog i religije.
D: Koliko je marama obaveza za muslimanke, koliko je tu riječ o nametanju određenih pravila, a koliko izbor same žene?
Đ.Š.: Marama ima svoje mjesto u različitim rodnim teorijama – od one koje govori o subordinaciji žena u odnosu na muškarce, preko one koja insistira na komplementarnosti do one o egalitarnosti žena i muškaraca. Pitanje marame se najčešće razmatra u odnosu na prve dvije, no ja u svom istraživanju posebno insistiram na posmatranju marame u odnosu na teoriju egalitarnosti. Klasična islamska misao kaže da marama nije preduslov za postajanje vjernicom. Odjevne prakse nisu preduslov ni za žene ni za muškarce. Islam je u tom smislu vrlo jasan i jednostavan, zna se kako i kada se postaje muslimanom/kom. Mainstream ulema se slaže sa tim da je riječ o islamskoj normi a vi dalje možete odlučiti da li to da primjenjujete ili ne.
D: Međutim, svjedočimo često neslaganju teorije i prakse?
Đ.Š: To je veliki problem koji se mora prvo riješiti unutar muslimanske zajednice, a onda i prema svijetu oko sebe. Prednost savremene i klasične islamske misli je u tome što niko nema monopol nad tumačenjem vjere – pluralnost tumačenja postoji od samih početaka islama, i ono što se dešava jeste dijalogiziranje sa tekstom i interpretacije. I one su raznolike – od liberalnih do vrlo konzervativnih. No, najčešće se suprostavlja taj protumačeni ideal koji je iščitan iz svete knjige, i ono kakve stvari zaista jesu u realnosti. I to je, rekla bih, glavni problem savremene muslimanske misli. Na primjer, imate stavove da muslimanka koja zaradi svoj novac može u potpunosti njime da upravlja, ali to u praksi ne postoji, posebno u muslimanskim većinskim društvima. I to je ta diskrepancija koja postoji unutar muslimanske zajednice – vjerovanje da npr. žene i u praksi imaju prava i mogućnosti zagarantirane u teoriji u islamu - kako prije 14 stoljeća, tako i danas.
D: što je slična situacija i sa drugim religijama...
Đ.Š.:Upravo. Muslimanke danas, zajedno sa drugim ženama – i muškarcima – imaju tu potrebu da dekonstruišu te stavove i ideje, traže svoja prava i mjesto u sistemu. Postavlja se pitanje višestrukih identiteta, i to se dešava svima nama. Mnogo više ima tih poveznica gdje žene zajedno iz različitih svjetonazora mogu tražiti svoja prava.
D: Koliko u svemu tome pomaže, odnosno odmaže feminizam Zapada, koji često ima patronizirajući odnos prema ženama u islamu?
Đ.Š.: Mislim da je to jedno od ključnih pitanja feminističke teorije koje se javlja unazad nekoliko decenija – sa Afro-američkim ženama na primjer, koliko taj feminizam srednje bijele klase pije vode van svog konteksta u kome se razvijao. Za mene je - inače - ključna riječ kontekst. U tom smislu, najviše vrijeđa taj pristup – ''ti ne znaš, niste svjesne svoje nesvijesti'' i slično. Jako je bitno razumijeti da niko od nas nije osobođen utjecaja - svi smo odrasli sa nekim normama i stegama, i neke prihvatamo, neke ne. U tom smislu, i samo u tom, može se razgovarati i o hidžabu. Ali ne iz pozicije 'mi sad sve znamo' – nema dijeljenja lekcija. Naravno, postoje žene koje nisu imale izbora, koje su odgajane i žive u zajednicama u kojima je hidžab norma koja ne smije da se krši. No, u tom slučaju, hidžab je tek dio problema – indikator da je ta opresija mnogo ozbiljnija i mnogo dublja od komada platna. Pokušaj 'oslobođenja' u Francuskoj je zapravo bio vrlo površan, jer ne možete vi znati koja žena želi da nosi hidžab, a koja ne. Drugo pitanje koje se postavlja je kako tačno zabrana nošenja hidžaba pomaže tim ženama da izađu iz geta, iz zajednice koja je eventualno rigidna i ograničavajuća prema njima? Nikako, zapravo – samo će naškoditi onima koje se trude da nešto promjene i pomire u tom kontekstu. Bojim se da će cijela ta priča imati onaj bumerang efekat, koji će i one emancipovane struje gurnuti u stranu i radikalizaciju.
D: Kako vidiš poziciju muslimanki u Evropi? Koliko se uopšte o pitanju marame i njenom kontekstualiziranju u Evropi razgovara unutar islamske zajednice u BiH?
Đ.Š.:Pa, što se tiče naše Islamske zajednice, oni se nisu navikli baviti ženskim pitanjima, a ovo to jeste. Meni je žao što se ovo pitanje ne posmatra i šire. Živimo u društvu koje je vrlo segmentirano, u kome se svako brine za svoj interes. Kada je o religiji riječ, ključno je pitanje gdje je religiji mjesto u ovom društvu. Danas imamo dva radikalna pola – jedan je onaj koji vjeru potpuno gura u privatnu sferu, i drugi koji je oličen u toj 'hiper-religioznosti', koji vjeru stavlja u sve. Religija ima svoj kulturološki doprinos, ona se ne može potpuno isključiti niti potpuno joj se sve podrediti. Potrebno je vrijeme da se postigne balans, da oni koji su religiozni, i oni koji to nisu, prestanu da se osjećaju ugroženima. Ne radimo na tom jazu, i to su dva svjetonazora koja su u sukobu, koji se uostalom može vidjeti i u Turskoj, a smatram da je kod nas situacija u tom smislu ipak bolja.
D: Da li vezanost religije za nacionalno pitanje na ovim prostorima dodatno produbljuje taj jaz?
Đ.Š.:To je naš najveći problem – ključno pitanje nije da li idemo jedni kod drugih za Bajram i Božić, već kako razbiti tu spregu između nacionalnog i etničkog i religije.
D: U knizi napominješ da su žene koje nose hidžab u svojevrsnoj 'sivoj zoni' – nemaju baš vidljivu poziciju unutar islamske zajednice, a u široj su potpuno marginalizovane?
Đ.Š.: Jeste. Međutim, i same muslimanke moraju da izađu iz te pozicije 'šta ja imam kome da objašnjavam' šta sam i ko sam, da preuzmu odgovornost i uđu u dijalog o tim problemima. Ljudi imaju taj stereotip o muslimanki kao tradicionalnoj, konzervativnoj ženi. Ženski pokret u BiH bi trebalo također da pokaže više razumijevanja i otvori se za žene koje su pokrivene, a ne da se odmah reaguje iz one pozicije neprihvatanja, opresivne prakse i sl. Ne razgovara se uopće o raznim oblicima islamskog feminizma, na primjer. Sa druge strane, Islamska zajednica nije prepoznala niti napravila neku platformu za veće uključivanje žena u diskusiju o važnim pitanjima, dok međunarodna zajednica ima vrlo rezervisan stav kada je u pitanju finansiranje projekata koji se različtiim pitanjima bave iz 'vjerske' perspektive.
D: Koliko je pokrivanje izmjenilo tvoju svakodnevnicu?
Đ.Š.: Suštinski, ništa se ne promijeni u tebi, to je prosto mali segment tvog cijelog identiteta kojoj je religija važna i za koju je marama dodatni način da se taj identitet razumije i produbi. Ali, ono što se mijenja je odnos ljudi, okoline prema tebi. Reakcije su nevjerovatno slične. Većina žena koje se danas pokrivaju su mlađe, iz urbanih sredina, srednjih godina, i onda je prvo pitanje koje se gotovo svima i u mom istraživanju ponavlja: kako baš ti? Zanimljivo je i kako neki ljudi sa kojima ste iški u školu, prestanu sa vama da govore. Ima ljudi koji uopšte nisu odreagovali, ali većina traži neku priliku da vam postavi pitanje ... Mislim da je slično i sa svakim drugim izborom u životu.
D: Kao svojevrsni coming out ...
Đ.Š.: Jeste. Samo što ovaj preko noći postane vidljiv. Mislim, i svaki drugi izbor postane vremenom vidljiv, morate se pozicionirati, u jednom trenutku ga verbalizirati. Tvoj identitet postane vidljiv, po njemu te ljudi prepoznaju i stereotipiziraju. Zanimljiva je bila i reakcija ateista: šta ti to treba? Možeš da klanjaš u svoja četiri zida, blokiraš sebi put ... Kao vjernica, ja verujem da moj put određuje samo Jedan, ne blokira ga ulazak u EU. To je možda neracionalna, hrabra ideja da ću živjeti svoj život onako kako mislim da treba, a ne kako mi evropske integracije to kažu. I uvijek je ista reakcija – 'šta nas briga, što mi to moramo da znamo?' Ne može da se podnese različitost, ali ključno mi je pitanje zbog čega to ljudi doživljavaju kao napad na sebe? Možda zbog toga što je teško raščistiti sam sa sobom ko si i šta si. Propitivanje identiteta nikada nije jednostavno. U BiH je bilo nekoliko argumenata protiv hidžaba – da ništa ne znači, da smo mi svi isti ... ali to ništa ne znači. Mi možemo biti jednaki, ali ne i isti. Moramo da naučimo da živimo sa tim da neko nešto voli, neko ne. A ne da se uspavljujemo idejom da smo svi isti.
