Posvećenost pojedinaca umjesto sistemskog rješenja: Multisektorski timovi za sprečavanje nasilja nad ženama

 

 

Da bi žena koja je u situaciji nasilja potražila pomoć, neophodno je da zna kome se može obratiti.  Mora da zna i ko je nadležan da joj tu pomoć pruži, ali i ko će je nakon prijave nasilja zaštititi. Ukoliko ne zna odgovore na ova, i mnoga druga pitanja, žrtva često odustaje od prijave - samim tim i od pomoći koja joj je neophodna.

 

U dugogodišnjem radu sa žrtvama, naučila sam da put do prijave nasilja nikada nije lak, da može trajati godinama, da je pun prepreka, pitanja, u kojem morate biti istrajni i znati zaštiti sebe. 

 

Naučila sam i da je prvi korak ka prijavi nasilja odlazak u najbližu policijsku stanicu, ali i da svaki naredni poduzima upravo policija. Ona prikuplja dokaze, podnosi krivičnu prijavu u tužilaštvu.  

 

Tužilaštvo podiže optužnicu, ukoliko je žrtva spremna da svjedoči. Nisu sve žene spremne na ovaj korak. Da bi izašle iz nasilja, neophodan je centar za socijalni rad, koji pruža psihološku i pravnu pomoć, i pomaže pri smještanju u sigurnu kuću. 

 

Također, nadgleda da li se provode zaštitne mjere: udaljavanje nasilnika iz kuće, zabrana prilaska, itd. 

 

Konačno, ukoliko žena ne odustane od svjedočenja, počinje sudski proces, koji završava presudom. 

 

Ključno je da sve ove institucije rade zajedno, koordinisano. Jedna institucija ne može riješiti problem.  Policija može zaustaviti nasilje u trenutku, ali ne može zamijeniti ulogu centra za socijalni rad. 

Zakon se ne može sprovoditi bez suda i tužilaštva.  

 

Zbog toga, neophodan je multisektorski pristup kako bi se spriječilo da nasilje nad ženama prođe nekažnjeno. 

 

“Kad nema te komunikacije, kad nema jasnog puta za žrtvu, onda njoj nije jasno kome šta treba da prijavi, šta u kom momentu treba da poduzme. Žrtva mora da ima podršku sa različitih strana i to se pokazalo kao put koji vodi iz kruga nasilja. Institucije koje su nekoordinisane stvaraju najviše problema“, napominje Maida Halilović, voditeljica odjela za istraživanje organizacije Atlantska inicijativa.   

 

 

Multisektorski pristup rada prepoznat je i u Nacrtu zakona o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama RS, koji je u proceduri i čeka na usvajanje u Narodnoj skupštini Republike Srpske.

 

Promjena je da se svaki slučaj nasilja tretira kao krivično djelo, a ubistvo žene kao femicid. Također, predviđa se formiranje multisektorskih timova koji se okupljaju i rade u lokalnoj zajednici i reaguju na svako prijavljeno nasilje.  

 

“Prva adresa je policija, a oni obavijeste centar za socijalni rad, potom obavijeste tužilaštvo, tužilaštvo obavještava sud, a sud izriče zaštitne mjere i za žrtvu i za počinitelja nasilja, a njihovu provedbu nadziru centri za socijalni rad. To je taj zajednički, multisektorski rad i to je jedini način da zaštita žrtve uspije”, objašnjava Goran Račetović, načelnik Centra za mentalno zdravlje iz Prijedora. 

 

Specijalista psihijatrije, Račetović je prije nekoliko godina okupio profesionalce iz različitih institucija, koji zajedno rade na slučajevima nasilja u porodici u ovom dijelu BiH. 

 

“Više od tri decenije radim kao psihijatar, uglavnom u slučajevima nasilja u porodici, odnosno nasilja nad ženama. To je problem koji je uvijek postojao, u našim sredinama žene godinama nisu o tome govorile, iako su svakodnevno možda doživljvale maltretiranje. Vremenom su progovorile, ali društvo, sistem tada nije bio spreman do kraja da ih zaštiti”, priča doktor Račetović.

 

Navodi da su žrtve nasilja u strahu, konstantnom stresu, te da često ne znaju na koji način da prijave nasilje, koja prava u tom procesu imaju. Smatra da je osnovna stvar, izgraditi povjerenje sa osobom koja od tebe očekuje pomoć, što nije stvar koja se može desiti “preko noći”.

 

“Povjerenje je prvo bilo važno uspostaviti među nama, članovima tima. To je bio moj najvažniji zadatak, da okupim ljude za koje znam da će ovo raditi iz srca, da će učiniti sve što je u njihovoj profesionalnoj moći da pomognu žrtvi nasilja. Ti pojedinci, za koje moram da kažem da ovom timu pristupaju volonterski, danas čine jedan ozbiljan tim koji čine da žrtve nasilja imaju povjerenja da nam se obrate, jer znaju da će ih policija zaštiti i da će imati osobe koje će im pomoći da kroz dalji postupak ne prolaze same”, tvrdi Račetović.

Policijska patrola prva izlazi na teren i često je prva u kontaktu sa žrtvom i počiniteljem nasilja. Također, saradnja policije i centra za socijalni rad je neophodna.

  

“Moram da priznam da sa policijom i inspektorima imamo odličnu saradnju i nemamo nikakav problem da nazovemo jedni druge i u pola noći ako treba, i zajednički izađemo na teren. Drugačije je kad dođe neko sam, a drugačije kad smo zajedno. Jedni drugima smo podrška, snažnija je poruka i počinicu i žrtvi, ozbiljniji je pristup. Policijski službenici najčešće se žale da nisu stručni za rad sa licima sa poteškoćama u mentalnom zdravlju, ali kad smo zajedno jedni drugima možemo pomoći u popunjavanju praznina. Na taj način šaljemo poruku žrtvi da ćemo joj pomoći, da je ipak neko iz sistema uz nju i da treba da ima povjerenja u institucije kojima je nasilnika prijavila“, naglašava Dragana, te dodaje da se u okviru multisektroskog tima oko slučajeva nasilja često čuju i van radnog vremena, što stvara i dodatno povjerenje. 

 

Zahvaljujući dobroj saradnji, žrtva je zaštićena od tzv. retraumatizacije: izjavu o preživljenom nasilju ne mora davati na više mjesta i ne nužno u policiji, već tamo gdje se ona dobro osjeća, u prisustvu policijskog službenika.

 

“Na ovaj način žrtvu štitimo od cjelodnevnog hodanja od ustanove do ustanove, ali i izbjegavanja pričanja jedne te iste priče, nekoliko puta, što joj svaki put stvara dodatni stres. Ovako se gradi i povjerenje sa osobom koja od nas traži pomoć, a za mene je to najvažnije. Da osoba vidi da nije sama, da ima mene koja sa njom ide u policiju, da ima policajca koji je razumije i koji će joj pomoći da prijavi slučaj tužilaštvu. To je taj krug povjerenja koji postoji među nama, prije svega, i koji žrtvi pokazuje da joj možemo i želimo pomoći i da je ispravno odlučila kad je pomoć potražila i nasilje prijavila“, naglašava Grujičić.

 

Otvarajući registar koji se nalazi na stolu, priča o slučaju koji je cijeli multisektorski tim u jednoj noći “digao na noge“ i koji je riješen upravo zahvaljujući zajedničkoj saradnji.

 

“Bila je to anonimna prijava komšije, usred noći. Policija je izašla na teren i na adresi našla trudnu ženu koja je bila pretučena. U tom trenutku u kući je bilo maloljetno dijete i njen suprug, koji je nasilje priznao. Žena je bila u lošem psihičkom stanju, policajac me je odmah kontaktirao i zajedno sa psihologom Centra ženu smo odvele do ljekara, kasnije u policiju, gdje smo joj zajednički objasnili njena prava i mogućnost podizanja tužbe. Pošto se nasilje nije desilo prvi put, policija je odmah odredila mjeru pridržavanja od 24 sata i uputila prijavu ka tužilaštvu. To je ta snaga zajedništva, kad svi u lancu odmah reagujemo i kad žrtvi pokažemo da ima neko ko je razumije i ko joj može pomoći u trenutku kad osjeća da pomoći nema“, priča Dragana.

 

Milan Lačman, Igorov mlađi kolega i stalni član multiesktorskog tima navodi da je jedan od najvidljivijih rezultata zajedničkog rada povećan broj hitnih mjera zaštite u odnosu na 2022. godinu.

  

 “Ono što također smatram dobrom odlukom ovog tima je što smo u svoj stalni sastav uvrstili predstavnicu medija, novinarku Katarinu Panić. Ona svakom sastanku prisustvuje, napiše vijest o tome šta radimo, na koji način pristupamo žrtvama kojima je pomoć potrebna. Tu vijest prenose naši lokalni mediji, i mislim da građani znaju da u ovom gradu postoji neka grupa ljudi koja radi na ovom problemu. I to je jedan od načina da sa građanima stvaramo povjerenje, a siguran sam da radimo dobru stvar kada me osoba kojoj sam pomogao sretne u gradu, priđe mi i još jednom kaže hvala“, priča Milan Lačman. 

 

 

Katarina Panić je novinarka agencije SRNA, i redovna je na sastancima multisektorskog tima.

 

“Moram da priznam da na početku nisu mene baš sa povjerenjm gledali na tim sastancima, što ja razumijem – osjetljive su teme, ne poznaju me, nisu sigurni hoću li neku informaciju iskoristiti, na koji način ću o tome pisati.  U startu jesu pristali da prisustvujem sastancima, ali mi nisu dozvolili ništa da snimam i sjedila sam na posebnom mjestu u sobi, ne učestvujući na sastnaku“, govori Panić.

Vremenom su se stvari promijenile, pa osim stalne stolice koju sada ima na svakom sastanku, članovi tima su u Katarinu stekli povjerenje, a što je najvažnije, shvataju koliko je javnost važna u ovom problemu.

 

“Taj odnos se polako gradio, pojedinačno sam im prilazila, trudila se da budem neprimjetna, ali i da im pokažem da vodim računa o načinu izvještavanja, da to što građani Prijedora čitaju o nekom multiesktorskom timu ima smisla, da ljudi znaju da neko na problemu nasilja radi, da se neko zbog toga kažnjava. Prijedor je mali grad, vijesti se jako brzo šire. Kad čujem razgovor dvije žene na stanici, kao što sam čula prije neki dan, u kojoj jedna ohrabruje drugu da prijavi nasilje – onda znam da radimo pravu stvar i da ljudi sve više nasilje prijavljuju i sve ga manje trpe“, smatra Katarina.

 

Kaže da je priča o multisektorskom timu iz Prijedora specifična i zdrava priča, koja je krenula iznutra, iz zajednice i nije nametnuta.

 

“Ovaj tim čine pojedinci, koji su prije svega shvatili šta znači zajednički rad na jednom problemu u nekoj zajednici. Rade volonterski, sami organizuju sastanke, a zajednički pristupaju svakom slučaju. Za ove ljude se u Prijedoru zna i mislim da su mnogo doprinijeli kada je u pitanju zaštita i pomoć žrtvama nasilja“, naglašava Katarina.

 

Dio multisektorskog tima u Prijedoru je i Okružno tužilaštvo, čiji je predstavnik psiholog koji radi u odjelu za svjedoke. Psiholog tužilaštva može raditi sa žrtvama nasilja, po pozivu policije ili centra za socijalni rad, a primarni zadatak je da žrtvu nasilja obavijesti o njenim pravima i mogućnosti za podizanje krivične prijave. Psiholog tužilaštva je u dirketnom kontaktu sa centrom za socijalni rad, gdje razmjenjuje informacije o stanju žrtve i dogovara dalje korake u procesu.

 

Prijedorski tim ima stalnu saradnju sa nevladinom organizacijom “Udružene žene“ iz Banjaluke, koje već decenijama rade na prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama. Kao jedina organizacija koja se time bavi u ovom dijelu BiH, sarađuju u pomaganju žrtvama nasilja, koje se od pandemije COVID-a, povećalo.

 

“Danas žena ne trpi dugogodišnje maltretiranje, za razliku od prethodnih generacija. Naravno, problem nasilja u našem društvu je nešto na čemu ćemo raditi vjerovatno decenijama, ali moram da primjetim da su se žene zadnjih godina ohrabrile, da su svjesne da nema niko pravo da vrši nasilje i da su spremne da izađu u javnost i nasilje prijave. To znači da se za sve ove godine ipak krećemo naprijed, da smo uspostavili neko povjerenje, ali da na njemu moramo još uvijek kao tim raditi“, kaže Gorica Ivić, direktorica “Udružene žene“ Banja Luka.

 

Smatra da je prijedorski multisektroski tim “specifičan“, jer nije centralizovan i ne radi u okviru neke institucije, već se pojedinci dobrovoljno, zajednički trude da rješavaju ovaj problem.

“Mi sa njima najviše imamo saradnju kada žrtvu treba zaštiti i izmjesititi u sigurnu kuću. Pošto na području opštine Prijedor sigurna kuća ne postoji, upravo zahvaljujući ovom timu, njihovoj upornosti i iskrenosti – uvijek smo tu u ovakvim slučajevima“, kaže Ivić.

 

Također, u saradnji sa Centrom za socijalni rad osobe iz nevladine organizacije “Udružene žene“ prate žrtve nasilja na suđenje - ukoliko postoji postupak, pružaju psihološku, a često i materijalnu pomoć.

 

“Naš zadatak jeste i da žrtvu osposobimo da kad izađe iz pakla nasilja, ima mogućnost da sebi stvori neki novi život. Godinama smo imale programe dodatnih edukacija, školovanja, a veliku pomoć žrtvama pružamo tako što im pomažemo u pronalasku posla, razgovarajući sa poslodavcima o zaposlenju žrtava nasilja. Ovo je projekat koji imamo zadnje tri godine, a u okviru kojeg je više od 150 žena dobilo stalna zaposlenja“, zaključuje direktorica Ivić.