Borba za bolji zakonski odgovor na seksualno nasilje u Bosni i Hercegovini
Radmila Žigić, direktorica Fondacije “Lara” iz Bijeljine u sjeveroistočnoj Bosni i Hercegovini, prepoznatljivo je lice bh. aktivizma za prava žena.
Od 1998. godine vodi organizaciju koja ženama i djevojčicama izloženim različitim oblicima nasilja pruža utočište u sigurnoj kući, pravnu pomoć i psihosocijalnu zaštitu. Godišnje, Larin SOS telefon zazvoni 700 puta, oko 100 prijava zaprime putem online kanala komunikacije, a kroz njihovu kancelariju prođe oko 500 žena. Uz podršku UN Women BiH, Lara je intenzivirala i svoj zagovarački rad na izmjenama krivičnih zakona koji tretiraju seksualno nasilje sa jednim najvažnijim ciljem – definisati silovanje kao seksualni čin bez pristanka.
Jedna od oblasti kojom se Fondacija Lara bavi je i zakonski okvir koji se tiče seksualnog nasilja. Koliko su zakoni u Bosni i Hercegovini koji tretiraju i definišu djelo seksualnog nasilja usklađeni s Istanbulskom konvencijom?
Ako posmatramo krivično gonjenje i procesuiranje, onda usklađivanje domaćeg krivičnopravnog okvira sa Istanbulskom konvencijom nije na početku, ne kreće se od praznog papira. Svi naši krivični zakoni imaju posebne dijelove koji se tiču djela protiv polnog integriteta, odnosno polne slobode i morala, i većina djela nasilja koja su obuhvaćena Konvencijom su već integrisana u naše krivične zakone. Međutim, Istanbulska konvencija pokriva rodno zasnovano nasilje i s aspekta zaštite i podrške, prevencije i (javnih) politika, a tu vidimo polje za intervenciju. Dakle, za sve sljedeće što se tiče podrške i pomoći žrtvama, različitih sistema koji bi trebalo da reaguju – legislativa ne postoji. Također, u zakonima ne prepoznajemo rodno zasnovano nasilje kao poseban društveni fenomen.
Koje su zakonske odredbe trenutno najproblematičnije i koje su izmjene najhitnije kako bi žene i djevojčice dobile adekvatnu pravnu zaštitu?
Nije jednostavno odrediti prioritete, ali mi smo odlučili da polazna tačka zagovaranja za zakonske izmjene bude usklađivanje definicije krivičnog djela silovanja sa Istanbulskom konvencijom. To znači da se postojeća definicija proširi i obuhvati ne samo činove seksualnog nasilja izvršene uz primjenu sile, ili prethodne prijetnje, nego i seksualni čin bez pristanka, odnosno mimo volje žrtve. Vjerujemo da bismo tom promjenom počeli mijenjati svijest pravosudne zajednice i krivičnopravnog sektora, i da je to prijelomna tačka i za promjenu ponašanja. To je bitno jer smo mi društvo koje o seksualnom nasilju ne razgovara. Zato smo fokus stavili na ono za što smatramo da je za početak važno kako bi se razbijao tabu jer je seksualno nasilje jako tabuizirano. Žrtve su izložene stigmi, a krivičnopravna zaštita za njih je često proces koji izaziva dodatne traume da im se čini da je to što prežive tokom suđenja teže od čina silovanja.
Kada je riječ o silovanju, statistike u BiH pokazuju da se preživjele rijetko javljaju policiji. Koji su razlozi iza toga?
Mi trenutno analiziramo oko 80 presuda za krivična djela silovanja, i već u toku obrade vidimo da „klasičnih“ djela silovanja u kojem je punoljetna žena prijavila punoljetnog muškarca ima vrlo malo. Uglavnom su to krivična djela obljuba nad nemoćnim licem, djecom, imamo žrtve silovanja žene starije od 60 – 70 godina, dakle žene koje su prošle aktivnu seksualnu dob i koje se ne bi eventualno mogle etiketirati kao one koje su izazvale silovanje, te nemaju taj osjećaj straha i stida od suđenja. Vrlo malo žena imamo u dobi od 18 do 50 godina koje prijavljuju silovanje, osim ako su posljedice tog čina takve da su morale zatražiti medicinsku pomoć. Žene ili se plaše počinilaca ili jednostavno nisu spremne da prođu sve ono što ih čeka tokom sudskog procesa. Naš sistem je, nažalost, takav da žrtva silovanja kada da svoj iskaz policiji izlazi na ulicu sama i nezaštićena i nema nikakvih prava.
Mnogo radite sa donosiocima/teljicama odluka sa željom da ubrzate zakonske izmjene. Koliko su oni spremni prihvatiti vaše sugestije i poduzeti konkretne korake kako bi se vaši prijedlozi proveli u djelo?
Komunikacija sa donosiocima odluka na nivoima parlamenta i ministarstava je uredu. Većina njih razumije da imamo proces usklađivanja, razumije i potrebu da se zakonodavni okvir unaprijedi, razumiju čak većim dijelom i problem o kojem mi govorimo. Ono što predstavlja prepreku jeste ponašanje i reakcija onih koji će te zakone morati da provedu. U suštini, pravosudna zajednica i oni koji su joj bliski, uključujući policiju, pruža otpor zato što smatra da će, npr. kada govorimo o promjeni definicije silovanja, to biti jako teško dokazati. Nažalost, njihov uticaj na donosioce zakona često je ključan.
Koliko je važno da nevladine organizacije za prava žena u BiH zajednički lobiraju za zakonske izmjene, i da li se to trenutno dešava?
Veći dio organizacija koje su fokusirane na zaštitu ženskih ljudskih prava zakonske izmjene doživljavaju kao sastavni dio svog angažmana. Mi tu već imamo savezništvo unutar Sigurne mreže koja se sastoji od sedam organizacija koje vode sigurne kuće, i svi jako dobro znamo šta je seksualno nasilje zato što pružamo pomoć žrtvama. Početkom godine smo radili seriju infografika gdje smo naše kolege i kolegice iz različitih organizacija pozvali da podrže kampanju za unapređenje odgovora na seksualno nasilje i od svih smo dobili podršku. Kada ove jeseni dođemo u intenzivnu fazu kampanje, mislim da će ta saradnja biti i bolja.
