Personalna asistencija: Rad koji žonglira sa sivom zonom

 

Prema Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom, sve osobe s invaliditetom imaju pravo na personalne asistente – adekvatno obučene osobe koje im pomažu da zadovolje svakodnevne životne potrebe i obave sve planirane aktivnosti.

 

Međutim, od slova Konvencije do prakse, put je duži, kako za osobe s invaliditetom, tako i za asistente.

 

U Republici Srpskoj, Humantarna organizacija „Partner“ od 2007. godine ima potpisan ugovor o saradnji sa Javnom ustanovom Centar za socijalni rad Banjaluka, o pružanju usluge personalne asistencije licima sa invaliditetom koju finansira Centar za socijalni rad i Grad Banjaluka.

 

"Od samog početka pružanja ove usluge, personalne asistente zapošljavamo u skladu sa Zakonom o radu, što znači da se sa asistentima zaključuje ugovor o radu na osnovu čega ostvaruju sva prava definisana zakonom”, kaže Vanja Čolić, v.d.izvršna direktorica HO Partner.

 

Ističe, asistenti imaju stalno zaposlenje, pravo na odmor, bolovanje i bez obzira na cijenu sata rada – 6,40 KM, koja uključuje i topli obrok i prevoz. Organizacija zapošljava 30 personalnih asistenata.

 

Zakonom o socijalnoj zaštiti Republike Srpske, ovo pravo je definisano kao prošireno pravo i usluga iz nadležnosti lokalne zajednice za osobe s invaliditetom, što je Grad Banja Luka dodatno uredio odgovarajućom odlukom, tako da je obim usluge za korisnike – najviše 120 sati mjesečno.

 

Korisnici su osobe koje ostvaruju pravo na dodatak za njegu i pomoć druge osobe – I grupa, punoljetne osobe bez resursa podrške u porodici, koji žive u individualnom domaćinstvu, a za koje je nadležni organ staranja procijenio da im je takva usluga potrebna.

 

Vanjina asistentica, Milkica Đukić, počela je raditi prije 12 godina, kad nije mogla naći posao u struci.

 

“Prošla sam obuku u organizaciji (Partner, op.a.), tokom koje sam se upoznala sa personalnom asistencijom i načinom na koji se ona pruža korisnicima - osobama sa invaliditetom. Ipak, pored formalne obuke direktan rad sa korisnikom je najbolja obuka. Svaki korisnik na različite načine zadovoljava svoje potrebe i najbitnije je da sam zna objasniti asistentu na koji način da mu pomogne”, objašnjava.

 

Teorijski dio obuke budući asistenti dobiju od samih osoba s invaliditetom u Partneru, a praktični dio u Zavodu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju “Dr Miroslav Zotović” u Banjaluci. Na kraju obuke, dobiju i uverenje o završenoj obuci. No, u poslu ih najviše zadržava – potreba i zadovoljstvo korisnika.

 

“Personalna asistencija je vjerovatno jedan od najspecifičnijih poslova sa kojima sam se do sada susretala. Bukvalno mi, asistenti, obavljamo za korisnike sve ono što oni zbog svog invaliditeta ne mogu samostalno uraditi. Uz to na nama je i velika odogovornost jer većina korisnika kojima pomažemo ne može samostalno da obavi ni najosnovnije životne potrebe. Ipak, zadovoljan korisnik je velika satisfakcija za nas koji smo se odlučili za ovaj posao”, objašnjava Đukić.

 

Uslovima je, kaže, zadovoljna, imajući na umu da ovaj posao još uvijek nije dovoljno prepoznat od strane institucija, pa ni naknada za rad ne odgovara obimu i odgovornosti posla. Osim Banjaluke, ovakva usluga od prošle godine postoji i u Prijedoru.

 

 

 

Sa druge strane, u Federaciji Bosne i Hercegovine, status personalnih asistenata živi koliko i projekti i donacije putem kojih ovu uslugu finansira udruženje "Bosnian doctors for disabled".

 

“Zakonski nije uređeno. Personalna asistencija ne postoji kao zanimanje u šifarniku zanimanja – personalni asistent može biti zaposlen ili kao medicinski asistent ili kao administrativni asistent, preko privrednog subjekta. Član 5 Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine navodi da fizičko lice može biti poslodavac, ali – član 24 traži sjedište i naziv poslodavca, pa je jedina mogućnost da personalni asistent sam sebi uplaćuje poreze i doprinose. Kontaktirali smo i Federalno ministarstvo rada i socijalne politike i Poreznu upravu, koji kažu da nikad nisu imali slučaj da fizičko lice zapošljava drugu osobu”, kaže Jelena Backović iz ovog udruženja.

 

U pogledu opisa posla asistenta – objašnjava – svaki asistent je obučen za određenu osobu, jer bez obzira na obuku, krajnji educator je sam korisnik, za kojeg asistent radi sve što ne može sama. 

 

U ovom udruženju su obuke za personalnu asistenciju neformalne. Pandemija virusa COVID-19 izmijenila je i način obučavanja asistenata – iz fizičke, prešao je u online i program od radnih 48 sati, sada traje nešto duže. 

 

Posebnu pažnju obraćaju na vještine aktivnog slušanja, prihvatanje uputstava od strane osobe s invaliditetom i poštovanje privatnosti osobe s invaliditetom, s ciljem stvaranja povjerenja između asistenata i korisnika. 

 

 “Satnicu (cijenu sata rada, op.a) određuje sama osoba s invaliditetom, u dogovoru s asistentom. Nema definirane satnice, kao ni definiranog zakonskog okvira”, zaključuje sagovornica.

 

U Bosni i Hercegovini ne postoji strukovno udruženje personalnih asistenata, niti inicijativa za poboljšanje radnog statusa asistenata, kao što je to slučaj s asistentima u Hrvatskoj.

 

“Od kako je krenuo odlazak njegovatelja u evropske zemlje na rad, suočavamo se i sa problemom nalaženja zainteresovanih osoba za poslove asistenata i njegovatelja“, zaključuju u HO Partner.