Festivali historije: Vidjeti druge kao ljudska bića

 No, ovi festivali doprinose relaksiranijem odnosu prema prošlosti, vraćaju historiju u okvire nauke, otvaraju prostore za razumijevanje drugih, čak i kada se sa njima ne slažemo u svim pogledima i perspektivama. 

 

Osnovna tema ovogodišnjeg History Festa u Sarajevu bila je “Pregovori, sporazumi i/ili rat: Dileme u jugoistočnoj Evropi 1941. i 1991. godine. Ideologije, konteksti, posljedice”. 

 

Iz Udruženja za modernu historiju, koje je organizator festivala, istakli su da je cilj bio da se na festivalu otvore diskusije o tome zašto antiratne inicijative nisu uspjele 1941. i 1991. nego su se svijet 1941, a potom i Jugoslavija 1991, suočili sa velikim i strašnim ratovima. Jedno od glavnih pitanja festivala bilo je da li nas povijesno iskustvo uči kako možemo izbjeći ranije počinjene greške? Također, željeli su podstaknuti otvoreni dijalog o važnim temama i događajima iz prošlosti.

 

Centar za primenjenu istoriju kao organizator prvog Festivala javne istorije u Srbiji naglasio je u najavi da ova manifestacija ima za cilj upoznavanje javnosti sa važnim, ali zanemarenim istorijskim temama, promovišući novi pristup istoriji koji se temelji na kulturi mira, ravnopravnosti, demokratiji i solidarnosti.  Kroz različite javne događaje potiče razgovor o historiji na drugačiji način, i u javnom prostu se otvaraju pitanja o povezanosti prošlosti, sadašnjosti i mogućih budućnosti. 

 

 

 

Prema riječima Marijane Stojčić, iz CPI, ono što ih je podstaklo da uopšte razmišljaju o organizaciji Festivala javne istorije bila je činjenica što se često različite prezentacije historijskih događaja na ovim prostorima koriste kao sredstvo za raspirivanje straha i mržnje prema drugima. 

 

„Sam Festival javne istorije je zamišljen na dva nivoa. Jedan je zapravo onaj koji postavlja pitanje šta je ono čega se naša društva sećaju, a šta je ono što nameće država kao sećanje. Na drugom nivou smo želeli da otvorimo pitanja o tome koji događaji i ličnosti su marginalizovane, te šta je ono što je nepoželjno sa tog stanovišta pamtiti danas u Srbiji. I na koji način zapravo i istorijska nauka, ali i približavanje činjenica široj javnosti može da bude korišteno ne za raspirivanje mržnje, nego za nešto što bi bio doprinos izgradnju kulture mira“, objašnjava Stojčić.

 

 

Husnija Kamberović iz Udruženja za modernu historiju kaže kako sarajevski History Fest okuplja historičare koji ne bježe od revizije historije, ako pod time podrazumijevamo upravo tu promjenu slike na temelju novih izvora. To je, kako nam je kazao, normalan razvoj historijske nauke. 

 

„Međutim, mi smo protiv revizonizma kao političke zloupotrebe i usklađivanja historije sa neki političkim agendama. O tome smo i ove godine razgovarali. Dio historičara je imao nečasnu ulogu u pripremama ratova 1990-ih godina. Zato mi sada želimo nuditi neke alternative, ali ne revizionističke slike prošlosti koje bi bile u funkciji nekih savremenih politika  nego konceptualne alternative kako naša nauka ne bi bila više u funkciji priprema ratova nego pomoć u osvajanju slobode.  Svjesni smo da je to dug proces, ali smo se u to upustili. To radimo, između ostalog, i kroz jedan projekt „Historija za slobodu“, o čemu smo govorili ove godine“, rekao je Kamberović.

 

 

Marijana Stojčić pak naglašava da revizija najčešće ima za posljedicu direktno falsificiranje historijskih činjenica nečega što je, prema njenim riječima, utemeljeno kao relevantno istorijsko znanje. 

 

„To što se danas dešava i što se prošlost i istorijske činjenice na jedan vrlo selektivan način koriste jeste održavanje ovakvih društava i država koje su zasnovane na netrpeljivosti prema drugima. I netrpeljivosti prema bilo kakvoj različitosti. Ono što smo mi želili da uradimo jeste da na jedan drugačiji način otvorimo tu vrstu pitanja“, ističe ona.

 

Na pitanje koliko su danas revizionizmom iznova stvari u historiografiji usijane mitomanskim naracijama, profesor Kamberović naglašava da su krizna vremena i mitovi međusobno čvrsto povezani. 

 

„Historiografije u regionu su danas različite, a i unutar pojedinih zemalja su također podijeljene: na dio koji se nikako ne želi izvući iz paradigme devedesetih, i dio koji promovira neovisnost nauke i slobodu. Za takvo stanje su odgovorni prije svega historičari. Političke elite će uvijek pokušavati koristiti historiju, i to je njihovo legitimno pravo, a historičari bi morali naći dovoljno hrabrosti da sačuvaju autonomnost svoje nauke. A uvijek će biti i onih koji služe samo politici. Znamo da i danas u regionu postoje historičari koji su više nacionalni radnici nego historičari. Oni se ne izlaze iz paradigme 1990-ih“, naglašava on.

 

 

 

 

Iako se u svojim osnovnim tačkama dodiruju, koncepti ova dva festivala se značajno razlikuju. Festival javne istorije osmišljen je kao događaj koji će izvesti historiju u javni prostor, te otvoriti o njenim sporovima širi društveni dijalog koji nije fokusiran samo na struku. Dok se, sa druge strane, History fest u svom sadašnjem okviru više tiče struke i njenih pogleda na povijesne neuralgične tačke sukobljavanja.

 

„Ovaj festival uključuje javna vođenja za koja su pozivi otvoreni svima. Ona se praktično dešavaju na otvorenom. Obilaze se fizičke tačke gde su se neke stvari u prošlosti dešavale. Što nama služi kao povod za razgovor, ne samo o tome šta se dešavalo na tim tačkama ili na širim jugoslovenskim prostorima, već kao povod da razgovaramo o tome kakvi se narativi o tome formiraju i čemu služe. Dosta smo razgovarali o tome da bi - jer mi na ovim prostorima imamo zajedničku istoriju, ratovi devedesetih su bili jugoslovenski ratovi - bilo dobro da ovaj festival uključuje ljude iz celog regiona. Iako je primarni fokus ove godine na Srbiji, ono što nam je ideja jeste da pravimo narednih godina regionalne festivale, gdje će moći da se čuju različite perspektive, ali gde ćemo moći da razgovaramo i o tome kako je naše zajedničko nasleđe ne samo nasleđe ratova devedesetih nego i nasleđe svega onoga što je bio jugoslovenski dvadeseti vek“, objasnila nam je koncept Festivala javne istorije Stojčić.

 

 

Kamberović dodaje da svake godine nastoje napraviti program koji odgovara na neka aktuelne pitanja nauke. 

 

„Najčešće se fokusiramo na neke obljetnice i oko toga kreiramo program. Ranije smo se bavili 1918, pa 1989, a ove godine smo se fokusirali na 1941. i 1991. History fest okuplja historičare iz regiona, ali i mnogo šire. Neki drugi su već ocijenili da je to najveći regionalni skup historičara, a neki tvrde da je History fest nadrastao regionalne okvire. Mi želimo razvijati tu regionalnu saradnju, te uključivanjem u evropske projekte pomoći da se i naša društva lakše uključe u evropske integracije. Međutim, mi ne bježimo od osjetljivih tema, ali o njima želimo otvoreno razgovarati. Ove godine, naprimjer, govorimo i o izvještaju što ga je napravila komisija Vlade RS o stradanju Srba u Sarajevu 1992-1995. godine. To je važno pitanje i mi želimo o tome iznijeti svoj stav“, istakao je. 

 

Istorija, stava je Marijana Stojičić, nije nešto što se tiče samo istoričara. Ona je, prema njenom mišljenju, nešto što oblikuje i našu današnjicu i način na koji se sjećamo prošlosti. 

 

„Ona u mnogome kao takva određuje ne samo kakvo je današnje društvo, i naše shvatanje zašto je ono takvo. Nego i kakvo će biti u budućnosti. I zbog toga se istorija ne tiče samo stručnjaka i stručnjakinja, već se tiče svih ljudi, građana i građanki koji žive u nekom društvu. Mi pričamo o pitanjima koja su važna za sve.  Ključna stvar je u tome da ono što svako od nas smatra istinom jeste nešto što je podložno razgovorima, drugim perspektivama i pokušajima da se razumeju druge pozicije. Istovremeno, moglo bi se reći, da svi imaju pravo na svoju istinu, ali nemaju prava na svoje činjenice. Ono što je tu potrebno zapravo jeste na ovaj način otvarati prostor da može da se govori i o činjenicama koje se iz različitih razloga potiskuju, zaboravljaju ili čine nepoželjnim.“

 

 

„Mislim da to jeste i put uspostavljanja poverenja sa drugima, sposobnost da razgovaraš, da govoriš o svojim viđenjima ili iskustvima, ali sa uvažavanjem da neko drugi ima drugačiju perspektivu. Naravno, to ne znači da se sve može relativizovati i da se mogu odbacivati činjenice. Ali mislim da je jako važno da probamo da vidimo onog drugog, onu drugu, one druge prije svega kao ljudska bića, a ne kao predstavnike nekog kolektiviteta“, zaključuje Marijana Stojčić iz Centra za primenjenu istoriju. 

 

Osvrćući se na kraju na to kako ovakvi festivali doprinose vraćanju digniteta historije kao nauke Husnija Kamberović iz Udruženja za modernu historiju smatra da je mnogo urađeno već samom činjenicom što se uspjelo okupiti ovako veliki broj naučnika na jednom mjestu. 

 

„Svi koji prate naše diskusije saglasni su u tome da je riječ o ozbiljnim raspravama, bez ikakvih političkih ambicija i uticaja. Rezultati rada History festa će se vidjeti tek u narednih desetak godina kada generacije mladih historičara, koji sada dolaze na History fest, budu u prilici uticati na stanje historiografije u svojim zemljama. Mreža mladih ljudi koji se na ovom festivalu uspostavlja je nešto najvažnije na čemu radimo.  Ako uspijemo u namjeri da oni izrastu u profesionalne historičare to će biti naš najveći doprinos vraćanju i očuvanju digniteta historijske nauke“, mišljenja je Kamberović.