Izvještavanje o manjinama: Između nemoći i društvene promjene

Novinari i novinarke koji izvještavaju o pravima manjina, deprivilegovanim skupinama i diskriminaciji često su izloženi teškim ljudskim pričama, i osjećaju ljutnju i nemoć jer pravda za ljude o kojima izvještavaju dolazi sporo ili nikako. Zbog onoga što čuju i vide na terenu ponekad i sami osjećaju posljedice po svoje psihičko stanje, ali želja da svojim radom doprinose pravednijem društvu iznova ih vraća ovim temama.

 

Iako su im na raspolaganju brojni priručnici u kojima mogu pronaći preporuke za izvještavanje o gotovo svakoj manjinskoj grupi - od osoba s invaliditetom do migranata, ali i savjeti kako očuvati svoje mentalno zdravlje, novinari koji se bave izvještavanjem o manjinama mnoga pravila uče sami, dugogodišnjim radom na terenu i zahvaljujući specifičnostima pojedinačnih priča na kojima rade. Novinari i novinarke s kojima smo razgovarali uglavnom smatraju da je za profesionalno izvještavanje o manjinama najvažnije slijediti generalne principe novinarske struke važeće za sve oblasti izvještavanja, a dodatni faktori potrebni za uspješnu priču su vrijeme, interes za ovakve teme i pravilan pristup sagovornicima kod posebno osjetljivih tema.

 

Dalibor Tanić, urednik Romskog portala UDAR, kaže da se nikada nije deklarisao kao novinar koji se bavi isključivo temama manjina, jer je pored izvještavanja o romskoj zajednici, senzibiliziran i za druge teme. Izvještavanjem o romskoj zajednici možda se ne bi ni bavio ili bi to radio u manjoj mjeri da nije prepoznao da se o ovoj temi ne izvještava, ili se izvještava stereotipno, sporadično, prigodničarski.

 

“Novinar ili novinarka, samo treba da se bavi svojim poslom i da se prema temama o Romima i za Rome, ophode na isti način kao kada je u pitanju bilo koja druga tema. Ne postoji nikakvo posebno umeće, niti je potreban poseban trening da se nauči ono što već sve moje koleginice i kolege godinama rade. Samo treba da se zainteresuju, a sve ostalo ide lagano”, kaže Tanić.

 

Izvještavanje o manjinskim grupama već desetak godina čini veliki dio novinarskog rada i Vanje Stokić, novinarke i urednice portala eTrafika. Objašnjava da se u početku sporadično bavila ovakvim temama, a kasnije ih je sama tražila.

 

„Ja nisam upisala novinarstvo da bih vodila TV emisije ili radila intervjue sa poznatim ličnostima, mene to ne ispunjava. Nekako su me uvijek privlačile sudbine ljudi koji su na bilo koji način odbačeni, diskriminisani ili ugnjetavani od strane većine. Novinarstvo smatram humanom profesijom, čija je uloga između ostalog da utiče na poboljšanje društva u kome novinar djeluje.“

 

Vanja smatra da nisu potrebne posebne vještine za izvještavanje o temama manjina, osim što je potrebno vrijeme, trud i interesovanje. Ipak, objašnjava da je ova vrsta izvještavanja kompleksna jer prepliće mnogo problema pa novinari koji nemaju vremena obično rade površne, uopštene tekstove.

 

„Ako radite priču zato što morate i zato što vas je urednik natjerao, ona će biti blaga i površna. Ako se zainteresujete i ako u vama proradi revolt zbog stvari koje čujete, bićete spremni da se tome posvetite više nego što ste planirali.“

 

Barbara Matejčić, freelance novinarka i urednica iz Hrvatske, svoj novinarski rad također je posvetila izvještavanju o različitim nepovlaštenim pozicijama u društvu. Vjeruje da novinari koji se bave radom s osjetljivim skupinama trebaju biti naročito pažljivi, posebno ako razgovaraju sa žrtvama. Jasno iznesena pravila koja ljudima s kojima razgovaraju daju sigurnost i osjećaj kontrole, dovode do bolje obavljenog posla jer sagovornici nisu u grču i na oprezu, objašnjava Matejčić.

 

“Moj savjet je dalje da se ne žuri, žurba je inače jedan od većih neprijatelja novinarstva danas, i da se sluša pozorno jer je slušanje ipak jedna od ključnih vještina u novinarstvu, pogotovo ovog tipa. Podrazumijeva se u našem poslu, ali ja sam srela više novinara koji vole govoriti, nego onih koji su dobri slušači.”

 

 

Istraživanja pokazuju da je između 80 i 100 posto novinara bilo izloženo traumatičnom događaju povezanom sa poslom kojim se bave. I pored kontinuirane izloženosti traumatičnim iskustvima, većina novinara je ipak otporna na razvijanje psihičkih poteškoća. 

 

Kod izvještavanja o manjinama, novinari često svjedoče ljudskoj patnji, diskriminaciji i životnim uslovima nedostojnim čovjeka. Ovakva vrsta izvještavanja uključuje i razgovore sa žrtvama nasilja, među kojima su i djeca, kao i razgovore sa starijim, iznemoglim i bolesnim osobama. Izvještavanje o manjinama, ipak, ne podrazumijeva samo izvještavanje o ljudskim nedaćama, i pruža mnogo prostora i za pozitivne priče, pa je jedan od načina očuvanja psihičkog zdravlja novinara da nakon prezasićenja „teškim“ pričama posvete pažnju nekoj „lakšoj“ i jednostavnijoj temi.

 

Vanja Stokić kaže da se na početku karijere potresala mnogo više nego danas. Iako joj i dalje nije svjedeno, kaže da je „malo očvrsnula“ i naučila da se emotivno distancira od stanja koje zatekne na terenu. I pored toga što je iskusnija, kaže da nije „robot“ da se u potpunosti isključi.

 

„Prije mjesec dana sam na terenu u Unsko-sanskom kantonu upoznala četvoricu momaka u pokretu koji su skoro pa svakodnevno trpili nasilje od lokalnog stanovništva. Boravili su u napuštenoj kući, u koju su povremeno dolazile lokalne kabadahije, tukle ih i potezale oružje. Kad sam ih upoznala bili su preplašeni, u panici, puni povreda i zagnojenih rana. Lokalni stanovnici su mi pričali detalje, kako ih ti nasilnici danima muče, kako noću čuju njihove jauke. Onda je jedan od tih mladića počeo da govori o svojoj kući koju je napustio i majci koju nije vidio već godinu dana. Počeo je da plače, a i ja za njim.... Na neke stvari ne možeš ostati imun, ma kakve obuke prolazio. Niti trebaš, mi smo prije svega ljudi, pa tek onda novinari. I tada mi je trebalo nekoliko dana da se smirim pa tek onda da napišem priču.“

 

Iako su teme kojima se bavi često teške i to čini godinama, Barbara Matejčić smatra da se težina tih priča „ne taloži u njoj“. Vjeruje da blokira razgovor o tome kako se osjeća ona, ili drugi novinari koji se bave ovom vrstom izvještavanja jer joj se čini neumjesnim govoriti o tome pored toga kako je ljudima o kojima izvještava.

 

“Ali, istina je da mi nekad treba da samo mirujem i da gledam u zelenilo, u krošnju ili u šumu, da šetam šumom i da čitam poeziju kako bih se resetirala.”

 

Nakon rada na njenoj knjizi dokumentarnih novinarskih priča “Kako ste” o ljudima koji su na različite načine obespravljeni u Hrvatskoj, namjeravala je pisati novu knjigu o starenju i umiranju u institucijama, ali nije bila spremna za to.

 

“Trebalo mi je da prođe vrijeme od te knjige i ono što se skupilo u meni da se negdje očisti da bih imala snage da uđem na godinu ili tako negdje u tuđe vrlo teške dane, posljednje dane na ovome svijetu.”

 

Dalibor Tanić objašnjava da novinari mogu pronaći zadovoljstvo i kompenzaciju za teške momente kojima svjedoče ukoliko postoji reakcija javnosti i ako se tekstom nekome pomogne, ali kaže da je nekoliko puta zbog priče bio „potpuno slomljen“.

 

„Sasvim je normalno da pokažemo emocije prema nečemu ili nekome, ali jako je važno da znamo napraviti granicu gde profesionalnost može biti dovedena u pitanje. U takvim slučajevima, najbolje je to podeliti sa nekim kolegom, koleginicom, pa čak im i prepustiti priču.“

 

 

Promjene koje novinari koji se bave izvještavanjem o marginaliziranim skupinama žele vidjeti u društvu često se odnose na izmjene diskriminatornih zakonskih odredbi, konkretne akcije koje poboljšavaju položaj pojedinca ili određene manjinske grupe, povećanje efikasnosti u radu nadležnih institucija, kao i rušenje stereotipa o manjinama. Do ovih promjena dolazi se sporo, ali one su ipak vidljive.

 

Samim radom na priči, zvanjem institucija i zapitkivanjem „ko ne radi svoj posao kako treba“ stvara se javni pritisak koji tjera ljude da budu bolji, objašnjava Vanja Stokić. 

 

„Takođe, ovakve priče su jako bitne u razbijanju stigmi i predrasuda. Dosta mojih poznanika i čitalaca mi je reklo da nisu znali baš ništa o ljudima u pokretu dok nisam počela da izvještavam o njima. Ja sam im ponudila ljudsku stranu svega toga, nasuprot laži i propagande kojom nas zvaničnici zasipaju.“

 

Vanja navodi i konkretan primjer kada su njeni snimci s okupljanja Pravda za Davida korišteni u sudskom procesu.

 

„Transparency International je pokrenuo postupak protiv MUP-a RS jer su drugačije postupali prema članovima Pravde za Davida u odnosu na druge građane. Među dokazima su moji snimci koji prikazuju da policija u dvorište Hrama Hrista Spasitelja ne pušta ljude koje prepozna kao članove grupe, dok je ostalim građanima dopušteno da uđu. Koliko znam, postupak je još uvijek u toku.“

 

I tekst Barbare Matejčić korišten je kao jedan od dokaza u sudskom procesu.

 

“Slovenski Upravni sud donio je u julu 2020. presudu koja potvrđuje da je slovenska policija počinila lančano i nezakonito protjerivanje izbjeglica u kojem je sudjelovala i hrvatska, a kao jedan od ključnih dokaza je uzet moj tekst u kojem prvi put hrvatski policajac potvrđuje da hrvatska policija radi nezakonita vraćanja izbjeglica u BiH i Srbiju.”

 

Na pitanje da li vjeruje da ovakve priče doprinose stvarnom poboljšanju prava pojedinih manjinskih grupa, Barbara objašnjava da je u dilemi, ali da ipak ne odustaje.

 

“Rekla bih da se negdje ljuljam na onoj Gramšijevoj maksimi o pesimizmu razuma i optimizmu volje, a to bi u praksi značilo da kada se suočim s informacijama o svijetu koji nas okružuje i kakav je, da mi se nekad zna činiti ono što radim besmisleno. Jer, koliko god se nečim bavite, još je iza toga cijeli cunami drugih tema koje ne stignete. Ali onda se u meni budi neki bunt. Ako i nije dobro, ako mi kao civilizacija srljamo, ne mogu sjediti prekriženih ruku kao da me se to ne tiče.”