Tomislav Žaja: A zašto bi oni bili kao mi?

Iako je institucionalno zbrinjavanje osoba s intelektualnim poteškoćama rezultat inicijalno humane potrebe društva da pomogne drugima i ponudi "izlječenje", taj koncept smo već trebali prevazići, jer je nauka davno utvrdila da, u većini slučajeva, kada pričamo o mentalnim poteškoćama, pričamo o stanju, a ne o bolesti, objašnjava Tomislav Žaja, autor dokumentarca "Slobodni",  posvećenog procesu deinstitucionalizacije u Hrvatskoj. 

 

Azili, zavodi i razni centri za rehabilitaciju nastajali su kroz historiju kako bi se osobama s mentalnim poteškoćama pomoglo da se u potpunosti "oporave" ili "oporave do što veće mjere" kako bi se mogli vratiti u društvo. Međutim, ostao je problem koji se i dalje uspješno zanemaruje – da takvi centri "nikada nikoga nisu rehabilitirali". Deinstitucionalizaciju dodatno koči činjenica da se ni obrazovni programi nisu prilagodili novim naučnim saznanjima.

 

"Ne znam zašto se na fakultetima uopće ne ukinu neke stvari ili se ne uče drukčije? Na fakultetima se ne uči da rade individualno s ljudima u zajednici, njih se uči da i dalje rade u centrima za rehabilitaciju, gdje će, eto, raditi neke programe s ljudima. Pa kakve programe? Ako su to stanja, onda nema nikakvih programa, onda ima samo život", priča režiser Žaja, čiji posljednji film prati životni put osoba s intelektualnim poteškoćama od zatvorenih institucija za rehabilitaciju do slobodnog života, integrisanog u zagrebačku svakodnevnicu. 

 

"Ovi ljudi nisu opasni ni za koga. To se jednostavno ne događa, nikad se nije pokazalo kao takvo. Niti su kad šta napravili, niti su opasni, niti išta. Sve je krenulo iz te neke davnašnje namjere da se njima pomogne, da se njih rehabilitira, da se njih nekako popravi, pa da oni budu kao i mi. A zašto bi oni bili kao i mi?"

 

Kada osobe stignu u zavode i centre za rehabilitaciju, farmakoterapija postane dio njihovog svakodnevnog života. Lijekovi se uzimaju u ogromnim količinama, kako bi se smješteni u institucijama "umrtvili", a za to postoje praktični razlozi, smatra Žaja.

 

"Često se događa da je jedna stručna osoba zadužena i dežurna u smjeni sa više desetaka ljudi kojima se treba stvarno puno posvetiti, svakome posebno, što je naravno nemoguće. Ja znam, recimo, čovjeka, koji je znao biti dežuran sa 60 ljudi cijelu noć s kojima je nemoguće odraditi tu noć samostalno. Onda se njima svima daju lijekovi, ili ih se drogira na neki način, da budu mirni do jutra i tako se zapravo prebrodi ta situacija i riješi problem. Tako to ide godinama."

 

Kako bi snimio film, autor je dvije i po godine pratio grupu osoba i njihov razvoj od potpuno ovisnih individua nesposobnih za bilo kakvu samostalnu brigu, do ostvarenih ličnosti koje pronalaze svoj put do braka, zaposlenja i ispunjenog života.

 

"Kada sam počeo raditi, vrlo brzo sam vidio da je to jedna priča za film kakav još nije snimljen, kakva još nije ispričana - a trebala bi biti u svim ovim zemljama, zapravo u mnogim zemljama koje imaju ovaj problem. To je jedna priča koja nije lokalna, nije hrvatska, nego je u svakoj zemlji aktualna danas. Jer predrasude prema ovim ljudima stoljećima postoje, i postoje i danas", kaže Žaja.

 

Film se na raznim festivalima širom svijeta prikazuje oko pola godine, nagrađen je brojnim priznanjima, a reakcija na njega je veoma slična bez obzira na to gdje se prikazuje. Gledaoci nakon filma, počinju imati ideju o tome ko su osobe zatvorene i izolovane u institucijama i s kakvim se problemima susreću.

 

"Vide da su to zapravo isti ljudi kao i mi svi, da je to pitanje invaliditeta jedno dosta proizvoljno i apstraktno pitanje društvenog normiranja."

 

Ipak, da bi se deinstitucionalizacija zaista i provela u nekom društvu, potrebna je reakcija onih koji kreiraju i odlučuju o zakonima u nekoj zemlji. Država je ta koja treba odlučiti da li će neko "do kraja života živjeti u izgnanstvu", dok društvo čeka da umre, ili će takvim osobama biti pružena mogućnost da se vrate kući i svojoj lokalnoj zajednici.

 

Žaja navodi jedan od primjera u hrvatskom društvu u kojem su osobe s intelektualnim poteškoćama lišene osnovnih ljudskih prava i postavlja pitanje zašto starija osoba s Down sindromom ne može otići u starački dom.

 

"Ja znam puno ljudi s Down sindromom s kojima bi manje posla bilo nego s nekim drugim u staračkom domu. Ali on nema pravo otići u starački dom. Ne, mi ćemo njega poslati u instituciju, tamo ćemo ga zatvoriti i čekati dok ne umre. Jer on je, kao šta, opasan po društvo? Pa ti ljudi nikada nisu nikom nažao učinili, nikakav nisu napravili zločin, nikad ništa oni nisu krivo napravili, za razliku od nas mnogih koji jesmo."

 

 

Tokom rada na dokumentarnom filmu "Slobodni", Žaja je imao priliku razgovarati i sa zaposlenima u centrima za rehabilitaciju. Ističe kako su među njima na početku bili prisutni opiranje i strah od gubitka posla, ali nakon određenog perioda postali su zadovoljni svojim novim zaduženjima, jer su i sami uvidjeli da su ranije u praksi godinama primjenjivali pristup baziran na tome šta osoba ne može. Kroz deinstitucionalizaciju kreće se iz potpuno druge perspektive – šta je to što je osoba individualno i šta je to što osoba može.

 

"Stvari koje ne možemo nisu važne, važne su stvari koje možemo. Jer to ionako ne možemo. Ko se od nas bavi stvarima koje ne možemo. Niko. Bavimo se samo onim što možemo, onim za šta smo talentirani, onim što volimo raditi, što bismo željeli raditi, što nas čini sretnim."

 

Na kraju, iako smatra da ekonomska računica ne bi trebala biti argument u priči o deinstitucionalizaciji, Žaja napominje kako su veliki objekti centara za rehabilitaciju značajno skuplji od života u lokalnoj zajednici uz pomoć asistenata koji pružaju podršku kada to nekoj osobi zatreba. Dosadašnja praksa je pokazala da su se osobe uključene u ovaj proces dobro snašle u novim stambenim sredinama, a susjedi su ih, također, prihvatili.

 

"Ne radi se samo o tome da mi njima nešto oduzimamo, mi nismo svjesni da mi sebi nešto oduzimamo, da mi sebi oduzimamo njih, da sebi oduzimamo dio nas. I to je duboka istina jer, gdje god su se oni vratili u svoje lokalne zajednice i zaposlili u nekim firmama, neki koji su pokazali sposobnost da rade neki posao, makar i neko skraćeno radno vrijeme, svuda je reakcija takva - mi smo s ovim ljudima dobili puno. Kao da svi se osjećaju da im se vratilo nešo što im je falilo i kao da im je sada obogaćen život. To su ljudi koji nas obogaćuju. Ja mislim da smo mi sebi na leđa stavili jednu vrstu invaliditeta i da smo mi, zapravo, sebe obogaljili time što smo odrezali neke ljude iz društva i što smatramo da neki ljudi ne bi trebali živjeti kao ostali, ne bi trebali živjeti s ostalima", zaključuje Žaja.