Živa biblioteka: Identiteti u kojima možemo prepoznati sebe

Interesovanje za "žive knjige" je bilo veliko. Knjige su bili predstavnici i predstavnice ovih ugroženih grupa, a čitaoci i čitateljke su se nerijetko vraćali na ponovno čitanje.

 

Mi smo "iznajmili" tri knjige. "Okretali smo listove" i "čitali" priče bivšeg ovisnika, samohrane majke i povratnice. Svaka priča je posebna i govori o odlučnosti, naporima i njihovoj novoj nadi.

 

 

Maja Ulićević je samohrana majka već pet godina. Ima dvije djevojčice i predsjednica je Udruženja samohranih roditelja Ponos iz Banje Luke. Maju su prvo savjetovali da mora po svaku cijenu sačuvati brak, a nakon razvoda je kritikovali zašto to nije učinila, jer, kako kaže, očekivalo se da je ona ta koja mora istrpjeti sve, da bi brak opstao. Kako nam je rekla, ona je i danas u očima drugih glavni krivac zbog neuspjelog braka, ali je to puno ne dotiče.

 

"Patrijarhalno društvo kakvo je naše, ne prepoznaje drugi problem, sem da je žena ta koja je trebala da se potrudi više da brak opstane. Odmah nakon razvoda se susrećete sa tim problemom, a na stranu što kasnije postoje zakonske prepreke", govori Maja.

 

Ona kaže da je do razvoda u bh. zakonodavstvu sve dobro regulisano. Problem nastaje kasnije, kada se plaća alimentacija, jer ne postoji način da se roditelj natjera da je uredno uplaćuje. Na taj način, problem se širi, jer je alimentacija prvenstveno namijenjena djeci, pa samim tim, zbog kašnjenja, ili neplaćanja, najviše trpe djeca. 

 

Kroz aktivnosti Udruženja, Maja se najviše trudi da pokrene rješavanje ovog pitanja, jer izbjegavanje plaćanje alimentacije u konačnici dovodi do najgrubljeg kršenja osnovnih prava djeteta. Za razliku od Bosne i Hercegovine, Crna Gora, odakle je Majin bivši suprug, ima jasno definisanu zakonsku regulativu. Ukoliko se alimentacija ne plaća, bivši supružnik može krivično goniti onog drugog zbog neplaćanja alimentacije. Zakon u CG ovo prepoznaje kao zanemarivanje djeteta i u tom se slučaju oduzimaju putne isprave, sve do momenta dok se ne izmire obaveze.

 

"Naša zemlja ne vodi računa o svom podmlatku. Uzmite samo u obzir statistički podatatak da se na teritoriji Grada Banja Luke godišnje razvede oko 1000 parova. Pogledajte samo koliko je to potencijalno ugorožene djece", objašnjava Maja. 

 

Praksa u našoj zemlji je da se alimentacija sudski potražuje, a to ponekad ponekad potraje godinama, tako da mnogi roditelji odustaju od toga. 

 

"Pa ako mi u BiH ne umijemo da sami da napravimo kvalitetan zakon, evo, hajde da prepišemo iz Crne Gore. Međutim, to neko treba da uradi, a očigledno je da ne želi", rekla je Maja.

 

Nakon razvoda, Maja je nastavila da se bori, ali kaže da ima vrlo malo vremna za društveni život, jer mora mnogo više da radi kako bi djeci obezbijedila sve što im treba. Onda kada ima vremena za druženje, kaže da se često susreće sa muškarcima koji je sažaljevaju i najčešće žele "da je udome", jer smatraju da je baš to što treba samohranoj majci sa dvoje djece.

 

"Znate, meni je to jako smiješno... Međutim, postoje samohrane majke, nažalost, koje upravo zbog neregulisanog pitanja alimentacije, često budu žrtve muškaraca i njihovih nepristojnih ponuda... A bojim se da toga ima puno", rekla je Maja.

 

 

Naš sagovornik, bivši ovisnik, "čist" je 15 godina. Nije želio da pominjemo njegovo ime zbog klinca koga jako voli i koji je još uvijek mali da shvati neke stvari. Ipak, nije htio da bude sebičan i svoju priču je podijelio sa drugima, jer smatra da može biti korisna. Kaže da je sve krenulo iz neke radoznalosti... Nije imao nikakvih emocionalnih problema, niti problema u porodici, ali je bio rat.

 

"U to doba je vladao sveopšti nihilizam. Nije bilo bitno kako će neko umrijeti, jer su ljudi svakako ginuli."

 

Jutro koje je bilo presudno u njegovom životu je bilo kada jednostavno nije mogao da se prepozna u ogledalu. Nakon pet godina, on je odlučio da prestane. 

 

"Rekao sam da je kraj i da ja to više ne mogu. Znao sam da me čeka ogromna planina boli, ali bio sam odlučan da to više ne želim", prisjetio se on. Odlučio je da se "skine" sam, bez ikakve pomoći. Uzimao je po jedan trodon dnevno, a nakon trećeg dana, njegova majka je došla i sama mu ponudila novac za heroin, jer nije mogla više da gleda njegovu patnju. 

 

 

"Nisam odustajao... Znao sam da će svaki naredni dan biti lakši. U mom slučaju, kriza je trajala sedam dana, ali tu se borba ne završava, borba tek tu počinje. Fizički jeste čisti, ali psihički ste i dalje ovisni", kaže naš sagovornik. 

 

Odlučio je da upiše fakultet i da promijeni društvo.

 

"Kada sam počeo da čitam neke velike ljude, shvatio sam koliko sam zapravo mali i koliko je sve bilo pogrešno što sam radio. Na fakultetu sam upoznao i današnju suprugu i sve je krenulo nekako normalno da se odvija. Zapravo, nastavio sam tamo gdje sam i stao pet godina ranije", kaže naš sagovornik.

 

 

Životna priča naše treće "knjige" počinje krajem 1992. godine. Zbog male sredine u kojoj živi, odlučila je da ne pominjemo njeno ime. Zbog ratnih dejstava u BiH, njeni roditelji su izbjegli iz Kotor Varoši u Zagreb i tamo ostali do septembra 2001. godine. Ona je tamo otišla kao dijete i danas, kada iz ove perspektive govori, kaže da je bilo pitanje njene odluke, ona se nikada ne bi vratila u svoje rodno mjesto, bez obzira na sve što je preživjela u Zagrebu.

 

"Ja sam u Zagrebu bila žrtva vršnjačkog nasilja. Odudarala sam od svega. Moje ime je bilo drugačije i moje porijeklo, takođe. Dječaci koji su bili malo više agresivni, svu tu agresivnost su ispoljavali na nekome ko je drugačiji, a to sam bila ja", govori naša sagovornica. 

 

Nakon godina provedenih u izbjeglištvu, porodica se vratila kući. Čovjek bi pomislio da se povratkom kući sve završilo, ali naša sagovornica kaže da su njeni problemi tek tada počeli.

 

"Moj najveći problem je bio akcenat i jezik kojim sam govorila. Riječi poput zemljopis, ili bilježnica, nisu bile dobrodošle i ja sam zbog toga imala problem."

 

Kaže da su joj zbog "stranih" riječi, radovi bili često vraćani uz upozorenje da je krajnje vrijeme da promijeni akcenat i da nauči jezik kojim inače treba da govori. 

 

 

Drugi i mnogo veći problem povratnika o kojem je govorila naša sagovrnica je održivi povratak, koji, prema njenim riječima, ne postoji. Kako kaže, za Bosnu i Hercegovinu održivi povratak je poljoprivreda.

 

"Poljoprivreda je sjajna stvar, ali nisu svi povratnici poljoprivrednici. Moji roditelji se bave poljoprivredom, jer nemaju drugog izbora", objasnila je ona.

 

Kada se radi o populaciji kojoj inače pripada naša povratnica, mladi sa završenim fakultetom, problem nezaposlenosti, barem u malim sredinima je, takođe, veliki. Ona kaže da za mlade koji pripadaju populaciji povratnika nema nikakvog izbora. 

 

"Ako ništa drugo, može se organizovati neka praksa, ili neko stažiranje kao način ili model održivog povratka. Zbog ovakve situacije, sada imamo novi talas odlaska iz malih sredina, jer mlad čovjek nema drugog izbora kada završi fakultet, nego da ode iz te sredine, ili iz zemlje", objasnila je ona.

 

I nakon toliko godina, naša sagovornica kaže da se još uvijek osjeća neprihvaćeno u svom mjestu. Ne zna gdje pripada i najradije bi htjela da ode iz zemlje.

 

"Prvo sam mislila da je Zagreb mjesto gdje želim da odrastem. A onda sam se vratila u Kotor Varoš koja je mala sredina. Tamo sam se ponovo razlikovala po nekim stvarima, čak i po muzici koju slušam. Ovo definitivno nije mjesto gdje bih ja željela da ostanem u narednih pet, ili 10 godina."

 

Na kraju je poručila da se u međuvremenu može mnogo toga desiti, ali da bi u ovom momentu najradije otišla u inostranstvo.