O ženama kojih nema

 

Želim da razmislite o ženama kojih nema. Žene kojih nema svjedoče da nismo ni na početku.

 

Prije nešto više od godinu dana, upoznala sam ženu zbog koje mi se promijenio pogled na ženu sa invaliditetom. Ona nije uspješna, ona nije mlada, ona nije u sred medijske inspirativne pornografije kojom se obično na površinu izvlače oni malo prihvatljiviji oblici invaliditeta. O njoj su svi ćutali.

 

Živjela je u jedva 40 kvadrata posuđenog stana, sa majkom. Iza sebe je imala razoren brak. Nasilje u braku. Dijete koje nije mogla vratiti na pravi put. Više je sličila neuhranjenom ptičetu nego jednoj ženi, majci ili baki.

 

Prvi putkad sam je ugledala, prvi put kad sam čula ono što je ona bila, pomislila sam da bi je svako moje pitanje dotuklo. Da bi svako bilo suvišno i da bih ja kao neko ko je došao da je pita da svoju priču ispriča zbog drugih, bila više nego nakaradna u pokušaju da pokažem ono što ona jeste.

 

Ona je tu priču ispričala. Ja sam je zabilježila. Otplakala niz put kući. Ja sam imala gdje da se vratim, ja sam znala da ću opet izaći iz kuće, da ću svako jutro ustati i moći nešto da napravim. Ne zbog toga što fizički mogu, već zato što ste me vidjeli. Ili ćete me vidjeti.

 

Ona, pak nije znala šta će sutra. Kad će opet biti među ljudima. Kad će joj neko posuditi ili dati neki dinar na onu njenu bijednu tuđu njegu i pomoć, da bude negdje. I kad će neko od njenih prijatelja moći da je povede sa sobom među ljude.

 

Onda sam upoznala još jednu Nju. Nju, jedvaprisutnu bilo gdje osim u svoja četiri zida, sa kojom je neka od mojih prijateljica imala sporadičan kontakt. Nju, jedva školovanu, jedva rehabilitovanu, u jedva čistom stanju. Ne zato što Ona sama ne može, već zato što nema nikakve uslove.

 

Pa je došla još jedna Ona. Slušam je neki dan, kaže, kamo puste sreće da je imala priliku kao djevojčica da više bude među ljudima. Možda da se više i rehabilituje. Roditelji nisu dali. Željela je, nisu dali. Ipak je ona to što jeste, rekli bi. Selo će svašta reći. A i košta to.

 

A sad, sad tragam za njima. Viđali su ih ljudi kao što sam ja, ljudi u bijelim mantilima i svi oni koji se bore za njihova prava. I niko ne zna da mi kaže gdje su neke od njih.

 

Baš zato što ne znaju, a pričaju o njima, zato sad kažem koliko ih nema. One kojih nema su one kojih se sve tiče, one kojih nema su one o kojima se odlučuje, one koje vam nikad riječ nisu rekle su bite. Bitnije od mene i svih kao što sam ja, koje stalno pozivate na konferencije, seminare okrugle stolove, treninge i sa njima sudite o turističkoj ponudi hotela ove zemlje.

 

Kad svi zajedno budemo znali da odgovaramo njima, o kojima se ne piše, o kojima se ne priča, koje i ne znaju ni ko su ni šta su, ni koliko mogu, a da žele nisu ni pokušale, onda ćemo svi raditi svoj posao.

 

Nisu one tu zbog mojih i vaših projekata, nisu one tu zbog vaših i mojih organizacija, nisu one tu zbog nas.

 

I kad one postanu one sa kojima se razgovara, a ne one kojese zaboravlja, znaćete da ste na pravom putu. 

 

I kad pomislite da je ovo previše za vaš želudac, i da nemate načina da ih jednu po jednu izvučete iz korova u koji nisu dospjele svojom krivicom, slobodno se okrenite svojim inspirativnim pričama o inspirativnim ženama podobnim i prihvatljivim za žabokrečinu u kojoj živimo, jer vam je tako lakše. 

 

One se neće uklopiti ni u jednu statistiku, ni u jedan okrugli sto, ni u jedno takmičenje uspješnosti koje postavite u okvirima invaliditeta.

 

One se neće uklopiti u vašu namjeru da od donatora izvučete sredstva, neće biti baš one zbog kojih vaše udruženje uvodi sasvim novi pravac u pristupu pitanju invalidnosti iako decenijama pričate isto što i drugi i niste došli nigdje.

 

I kad sljedeći put izjavite da ste u nečem uspjeli, ugrizite se za jezik, veliki borci za prava žena sa invaliditetom. Na početku ste i vi i ja.

 

Zato sam i pisala o njima.

 

Zbog vas takvih, ja njima skidam kapu jer uopšte opstaju.