Noćni sa Srcem

 

 

''Ništa se ne brini, prvi dan je najgore, vidjet ćeš, već drugu emisiju ćeš biti k'o kod kuće'', voditelj je ustajao i skidao slušalice, s umornim osmijehom bodreći mlađeg kolegu. ''Budi samo oprezan, ima jedan zove stalno u noćni program, dočepa se jedne pjesme pa ne pušta, samo to traži, onda druge sedmice nešto drugo... Uglavnom, skini ga nekako ako ti ga i spoje... Lik je poremećen, ono, malo nije normalan. Bio je i u bolnici.''

 

Amir je razgledao sobu, spustio svoju veliku, poštarsku torbu na sto, izvadio iz nje neke papire, malo stajao tjeskobno stiščući dlanove, zatim skinuo jaknu. Pa džemper. 

 

''Vani je užasno hladno i pada snijeg! Auto će ti se sigurno zalediti. Ako bude zatrebalo, imaš kombi-prevoz do kuće.''

''Hvala ti, bit će to u redu.''

 

Nakon što je ostao sam u studiju, Amir je ustao, okrenuo se i neko vrijeme gledao u zid iza svojih leđa, kao da na njemu ima prozor. Zatim je polako, kao da se radi o nekom meditativnom ritualu, složio na vješalicu jaknu, šal, i torbu. Udahnuo je duboko. Vratio se zatim na mjesto, buljeći u svoje dlanove. Ne, večeras mora biti miran, i ne sjećati se kako su mu se na zadnjem poslu svi snovi srušili. Kako je uništio sve.  Mjera, Amire. Moraš sve svesti na mjeru, i ne paničiti. Ko nije nervozan prvi dan na poslu? Istovremeno se uvjeravajući u to, i otvarajući torbu, Amir je iz novčanika izvadio prerezani arak tableta, izvadio jedan Xanax i pokušavao ga slomiti na dlanu, kad je u studio ušla kolegica, koju je poznavao iz redakcije u kojoj je prvi i zadnji put radio, prije nego što će zbog bolesti morati dati otkaz. 

 

''Došla sam da ti poželim sreću, bit ću ja tu večeras, pošto ti je prva noć, bit će to u redu, znam ja kako si ti to prije radio... Ne bih sad da te podsjećam, ali uprkos svemu što si prošao, bio si dobar ono malo što si bio. Kako sad to sve....''

''Dobro je, Melina. Dobro sam. Nisam bio dobro, sad jesam. I idemo dalje''. Amir se osmijehnuo kutom usana. 

'' "Noćni sa Srcem", ima novo Srce!'' Veselo se zakikotala, prilično dugo, dok ju je Amir gledao netremice i ne trepčući, da bi se tek pred kraj skoro bezglasno nasmijao, kao da se tek tad sjetio da nešto treba biti smiješno. Kad je sjela na svoje mjesto, ispod stola je uspio prelomiti Xanax, ostavivši sitni, plitki otisak na svom  mokrom dlanu. 

 

I noć je krenula. Gledatelji nisu zvali ništa manje nego prije. Mnogi razgovori prošli su u dobrodošlici i čestitanju. Ljudi iz noćnog programa mnogo su liberalniji od onih koji se javljaju u dnevni kontakt-program, mislio je Amir. To je zato jer su noću budni oni za koje danju nema mjesta. Noć je puna ljudi bez sagovornika. 

 

''Isključili smo ti onog luđaka već dva puta iz režije, sad je promijenio broj telefona. Nisu ga trebali puštati nikad iz bolnice, ako sam nije u stanju uzimati tablete. Stvarno svašta''. Melina je popravljala narančastocrveni karmin, brišući zube jezikom i prstom. ''Ja ti odoh sad, mislim da se dobro snalaziš, Amko.'' 

''Niko me ne zove Amko već nekoliko godina, i iskreno...''

'' Ja ću te zvati Amko'', uputila mu je usnicama gestu kao da šalje poljubac i opet se zakikotala. ''Idem, čekat će me Mensur, u autu, a poludi kad ja sto godina izlazim. Jednom je iščupao plejer iz auta kad sam kasnila 10 minuta. Al' tad sam baaaš kasnila. Čaooo, ljubim, i vidimo se.''

 

Tišinu u studiju uskoro je prekinuo poziv. 

 

''Amire, isključit ćemo ti ovog lika, samo da znaš, a sutra mu je zabrana poziva na ovaj novi broj.''

 

''Pusti mi ga.''

 

''Joj, e, prvi ti je dan i pokvarit će ti program...''

 

''Pusti mi ga, hoću da ga čujem. Hajde, ozbiljno. Riješit ću ga se ja.''

 

''Dobra večer'', ozbiljan, visok, jasan muški glas. 

 

''Dobra večer, u programu ste, šta Srce može učiniti za vas'', prevalio je preko jezika Amir, po ko zna koji put tu noć, i čak se nije ni stresao. 

 

''Ja zovem već sedmicama. Nikad nećete da me, kao prvo, saslušate, i kao drugo, da mi pustite pjesme. Zato što sam ih htio dvaput zaredom, dva dana. A jučer i prekjučer su zaredom bili "Ti živiš u oblacima, mala", "Leđa o leđa"...''

 

''Pa večeras tu nepravdu ispravljamo.... vaše ime?''

 

''Darko.''

 

''Darko, večeras tu nepravdu ispravljamo, koju pjesmu želite čuti, i šta ste nam htjeli poručiti?''

 

''Želim da mi pustite "Evo ti srce na dlanu". Mislim da je to jedna originalna pjesma, pogotovo za ove krajeve, ženskog senzibiliteta, ali na način da udovoljava muškoj potrebi za ženskim potpunim predavanjem u ljubavi, bez puno riječi, o ženi kakva bi trebala da bude u  ljubavi ako bi se njih pitalo, stoga apelira i na njihovu podsvijest, dakle, mušku i žensku. Ja mislim da je to jako dobra pjesma.''

 

Amir je ustao sa stolice, ispravljajući leđa, zatim oper sjeo, i prvi put tu noć mu se polako preko usnica prikradao osmijeh. ''Dobro... Dobro, pustit ćemo pjesmu, jako lijepa pjesma, Darko. A šta još imate da mi kažete?''

 

''Bijelo dugme je u cijeloj svojoj karijeri imalo jednu dobru pjesmu, "Selmu", zato što je korisna. Uči ljude da se ne naginju kroz prozor, kad putuju vozom, jer to može biti opasno. Istina, niti vi, niti ja nismo nikada čuli da je neko ispao iz voza zato što se previše nagnuo kroz prozor. Ali, siguran sam da bi se čak površnim istraživanjem moglo utvrditi da ljudi itekako ispadaju iz vozova kad se nagnu kroz prozor, i da bismo pronašli na desetine nesretnih slučajeva. Sve ostale pjesme su im potpuno beskorisne. Tako da želim i tu pjesmu.'' 

''Dobro, Darko, bit će te dvije pjesme, iako to ne radimo inače, zato što već tako dugo čekate...''

 

''Ima još jedna stvar, i ona je nemuzičkog karaktera. ''

 

Amir je pogledao u svoj dlan, u kojem mu se činilo da još uvijek vidi otisak tablete, zatim u kolegu iz režije, koji je davao znak, opet vidno uzrujan, da se poziv isključi. 

''Recite'', Amir je odvratio pogled od njega. 

 

''Svaku noć, kad se vaša kolegica crne kose, u crvenom kaputu i visokim crnim čizmama vrati kući, kad je muškarac doveze pred haustor u kojem i sam živim, muškarac tamne kose u zelenoj jakni, prije nego što se rastanu, opali joj nekoliko šamara. Onda ona plače. Onda se grle. Onda ona ide kući. Mislio sam da to trebate da znate.''

 

Režija je brzo isključila Darka, i dok je došao sebi, Amir je rekao mu ne puštaju sljedećeg gledatelja. U nekoliko bljesaka, u sjećanju su mu izronile njegove blokade, mucanja, plakanja i lomovi za mikrofonom, Melina koja sve to gleda, njegov zadnji otkaz, koji je dao tako što je izišao iz studija i nikad se nije vratio. Pred očima mu je prošao i novi otkaz, koji mu je na čudan način imao smisla i nije ga uzrujavao. Amiru se činilo da je bilo nečeg oslobađajućeg u čudno mirnom, svojom logikom vođenom Darkovom izlaganju stavki, a što je u nekoliko minuta saželo sve pogrešno u vezi sa svijetom. 

 

 

Dok je oblačio jaknu, i pospremao svoje stvari, pod ukočenim i iščekujućim pogledom umornog kolege iz režije, zamišljao je vani polegli, prhki snijeg, led, i mraz koji je stvorio vene i pukotine po mrtvim stvarima, staklima, autima, po natapiranoj, crnoj Melininoj kosi. Po tajnama s kojima moramo živjeti.