Nisam RVI, ali želim posao
Vijest o konkursu za zapošljavanje u Republici Srpskoj privlači više od 143 hiljade nezaposlenih osoba, ako se vodimo zvaničnom statistikom Zavoda za zapošljavanje RS-a. Ova institucija dolazi i u žižu vijesti koja se tiče mnogo manjeg broja osoba sa invaliditetom.
Krajem marta, ministar rada i boračko – invalidske zaštite najavio je raspisivanje konkursa, na koji će moći da se prijave svi zainteresovani i iskoriste dio od 10,3 miliona maraka kako bi obezbijedili radno mjesto i egzistenciju. Od tog iznosa, prema Akcionom planu zapošljavanja u RS, čak 2,5 miliona biće izdvojena za zapošljavanje djece poginulih boraca, ratnih vojnih invalida i demobilisanih boraca.
Pohvalna je dimenzija društvene odgovornosti koju vidimo na prvi pogled. Drugi pogled i malo podrobnije čitanje, otvara mnogo dublje pitanje.
U kategoriji osoba sa invaliditetom, krovno tijelo u Vladi RS za pitanja rada i zapošljavanja, priznaje samo jednu kategoriju osoba sa invaliditetom. Pravo na zapošljavanje po ovom konkursu, kako stvari stoje, imaće samo ratni vojni invalidi.
Sve ostale vrste invaliditeta ostaju apsolutno zanemarene. Ne postoje.
Da ovakva situacija ipak ne bi prošla neprimjećeno, pobrinuli su se u Savezu slijepih Republike Srpske. Predstavnici saveza, na čelu sa predsjednikom koji je invaliditet stekao na ratištu, iznosili su primjedbe, a iz ministarstva obećavali razmatranje situacije i izmjenu odnosa prema osobama sa invaliditetom neratnog uzroka invaliditeta, te puštanje prijedloga izmjene i dopune važećeg zakona u ovoj oblasti, od strane Saveza slijepih, u zakonodavnu proceduru do ljeta ove godine.
Podsjećanja radi, nešto slično je obećao i načelnik odjeljenja za rad i zapošljavanje u ovom ministarstvu u TV gostovanju od 10. septembra 2014.godine u emisiji „U fokusu“, pominjući rezervisana radna mjesta i kako ni ministarstvo čak ne ispunjava obavezu zapošljavanja osoba sa invaliditetom prema Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju invalida iz 2012. godine, da na svakih 16 radnika bez invaliditeta ima zaposlenu jednu osobu sa invaliditetom.
Upravo taj i takav zakon, kao najsvjetliju tačku odnosa prema osobama sa invaliditetom, treba mijenjati.
Naime, zakon kojim nadležne instance mašu kao pobjedničkom medaljom u rušenju prepreka u zapošljavanju osoba sa invaliditetom, ustanovljena je sistemska diskriminacija, ista ona koju zakonodavac objašnjava u članu 5.
Pravo na zapošljavanje ima lice sa 40% invalidnosti, odnosno najmanje 70% tjelesnog oštećenja, pri čemu se prvi procenat primjenjuje na kategoriju ratnih vojnih invalida, a drugi na ostale kategorije invaliditeta. Dakle, neko ko je bio u ratu, ima pravo da ima manji stepen invaliditeta da bi mu se pružila podrška u zapošljavanju, a neko osoba sa invaliditetom neratnog uzroka invaliditeta, mora da bude tjelesno oštećen gotovo dva puta više u odnosu na ratne vojne invalide, kako bi dobio pravo na zapošljavanje pod posebnim uslovima.
Procenat prema zakonskim propisima određuju nadležne komisije za ratne vojne invalide, i nadležna komisija za procjenu tjelesnog oštećenja pri Fondu penzijsko – invalidskog osiguranja. Sve navedeno, suprotno je aktima koje je BiH ratifikovala, na čelu sa UN Konvencijom o pravima osoba sa invaliditetom, a koji zabranjuju svaku moguću diskiminaciju u okviru invaliditeta.
Ako se još uzme u obzir da je prednost u zapošljavanju kategoriji ratnih vojnih invalida predviđena članom 39 Zakona o pravima boraca, ratnih vojnih invalida i porodica poginulih odbrambeno otadžbinskog rata Republike Srpske, zasebnim članom, zasebnog zakona u zasebnoj oblasti diktiranoj ratnim dejstvima, situacija je još komplikovanija. Pomenutim pozivom i zakonskim aktima ne samo da se ratnim vojnim invalidima priznaju prava u oblasti rada, već su njihova prava višestruko veća u odnosu na sve ostale osobe sa invaliditetom.
Pomenutim pozivom i zakonskim aktima šalje se jasna poruka – osobe sa invaliditetom pogodne i podobne za zapošljavanje su ratni vojni invalidi.
Pomenutim dokumentima šalje se jasna poruka – ratni vojni invalidi imaju invalidnost, srodniju invaliditetu kao međunarodno priznatoj i jedinoj ispravnoj kategoriji, a ostale osobe sa invaliditetom su tjelesno oštećene.
Pomenutim konkursom, koji je najavljen ali još uvijek nije objavljen i zakonskim aktima, hrane se predrasude o osobama sa invaliditetom neratnog uzroka invaliditeta, kao o bolesnima i nesposobnima.
Upit za komentar i eventualne mjere podrške zapošljavanju osoba sa invaliditetom neratnog uzroka invaliditeta, uredno je stigao na adresu ministarstva. Službenica za odnose sa javnošću u telefonskom razgovoru potvrdila je da je isti proslijedila u nadležnu službu. Ipak, odgovora nije bilo.
Ostaje jedino da osobe sa invaliditetom koje ne mogu da se zaposle po ovom i sličnim konkursima, sačekaju ta rezervisana radna mjesta, eventualne izmjene postupka procjene invaliditeta, ili izmjene koje su ministarstvu dostavili predstavnici Saveza slijepih, makar te izmjene drugi savezi i ne vidjeli i ne iznijeli svoje primjedbe na važeću regulativu.
Ili da nadležni shvate značenje i sveobuhvatnost istog u riječi invaliditet.
Iako je retoričko pitanje kad i šta bi se prije moglo desiti.
