Mi smo ti koji smo svo ovo vrijeme čekali

 

 

 

Amilcar Cabral je poveo antikolonijalni pokret u svojoj rodnoj Gvineji Bisao, zemlji manjoj od naše, koja je nakon atentata na njega napokon pobijedila petstogodišnju imperiju. Ali to što Cabral veli nije primjenjivo samo na kolonijalne ili polukolonijalne države nego na sve masovne borbe za demokratiju i slobodu širom svijeta.

 

Iz njegovih riječi progovara glas iskustva u organizovanju naroda za socijalnu revoluciju, kroz svakodnevne plime i oseke borbe, baš kako se to obično i dešava u istoriji. Ovo što slijedi samo su neke od lekcija takvih borbi širom svijeta koje nam nije zalud čuti.

 

Najveći je zadatak onih koji izgrađuju pokrete za socijalnu pravdu, bar u samom početku, da ne razmišljaju samo kao aktivisti i aktivistkinje nego da počnu da razmišljaju kao organizatori. Nije čudno da se svima još malo vrti u glavi u ovim početnim momentima bunta u Bosni i Hercegovini jer je, nakon dvadeset godina stajanja po strani, napokon masa naroda izašla na ulice.

 

Ali moramo shvatiti da, iako je taj broj ljudi velik, još uvijek je zapravo nedovoljan. Glavni je izazov da se angažuju ogromne mase naroda, u milionima. Nema sumnje da bi željeli da budu s nama: nedavna anketa nam to jasno poručuje. Ali njihova podrška će ostati pasivna sve dok ih pokret ne motiviše da krenu u borbu nekim činom za koji su dovoljno uvjereni da ima mogućnost uspjeha. A pod uspjehom mislim na one stvari što Cabral ističe da ljudi žele postići: da žive bolje i u miru, da napreduju u životu, da obezbijede budućnost svojoj djeci.

 

U početnim fazama socijalnih pokreta, često se događa fetišizacija oblika organizacije iz te početne faze. Kad se nešto ovako pokrene, ljudi žele i imaju potrebu da se sastanu i razgovaraju o tome, da diskusijom pronađu put naprijed, kako to danas vidimo da rade na plenumima. Plenum je zapravo ni manje ni više nego masovni sastanak ravnopravnog naroda, pa formalno nije ništa novo ni neobično.

 

Ali masovni sastanak ne može biti cilj sam sebi, jer ako je to sve što jest, energija te mase ljudi lagano će nestajati i biće ih sve manje i manje. Jer ljudi ne mogu da se bore za apstrakciju, za ideje kao što je „direktna demokratija.“ Da mase ljudi steknu povjerenje u sam proces i da se angažuju u broju koji će napokon poljuljati osnove ove bespravne države, ono najbitnije je sadržaj a ne samo forma sastanka.

 

A sadržaj svakog uspješnog sastanka ima dvije stvari: socijalne zahtjeve koji se odnose na one najosnovnije i najbitnije potrebe svih građana, i drugo, plan kojim će se još više ljudi povesti u akciju. 

 

 

 

Na masovnim sastancima u raznim gradovima Bosne i Hercegovine, grad za gradom donosi liste zahtjeva, često nakon dužih sastanaka u kojima građani govore o onome što ih tišti i što smatraju bitnim.

 

U Kini, u prvim danima revolucije, takvi sastanci su se zvali „Izlij gorčinu“ i na njima bi seljaci javno govorili o svim maltretiranjima koja su podnosili od strane bivših zemljoposjednika i vlastodržaca.

 

Bitno je da ljudi imaju prilike iznijeti svoje frustracije u javnosti i to masovno, radije nego da se nastave tužakati jedni drugima po kafićima kako to godinama radimo. Jer takvo zajedničko jadikovanje pokazuje da nismo sami nego da je to masa ljudi koji se jednako osjećaju. Uostalom, time se i raspiruje neophodni bijes uperen prema socijalnim uvjetima; bijes bez kojeg nijedan pokret nikada nije krenuo, a kamoli se održao u životu.

 

Tuzla je zaječala trubom pobune u Bosni i Hercegovini kad su se podigli radnici čija su radna mjesta oduzeta privatizacijom i korumpiranom i podmitljivom kantonalnom vladom koja je tu privatizaciju sprovela.

 

Nezaposlenost, nedovoljne penzije, izrabljivanje od strane tajkuna i parazitskog aparata političkih partija koje te tajkune podržavaju i služe, život na rubu egzistencije i očaj, kao i vlade nesposobne da riješe te probleme naroda na svakom od svojih mnogih nivoa: to su te uvrede i jadi koji su digli Bosnu i Hercegovinu na noge. Ako ima nade da će ovaj pokret povesti sve one koji stoje po strani, povešće ih time što će se fokusirati upravo na te prvobitne probleme.

 

Sem nekolicine tajkuna i prave male armije podmićenih državnih službenika, cijela jedna generacija ljudi u Bosni i Hercegovini nema radnog staža niti će ga imati, a čak i među starijim, i to onim rijetkim koji još i imaju posao, neće biti penzije.

 

Zašto? Zato jer je i njihov radni staž isprekidan jer većina poslodavaca jednostavno ne uplaćuje doprinose. Pa onda ljudi nemaju ni zdravstvenog. Kako smo na niske grane pali da zdravstvo ovih dana liči na američko, bestidno, gdje možeš doktoru i gdje dobiješ lijeka samo onoliko koliko možeš da platiš, umjesto da je zdravstvo priznato kao najosnovnije ljudsko pravo.

 

U Sarajevu su radnici hotela Holiday – hotela koji je bio otvoren i tokom rata služeći strane novinare – odlučili da im je dosta svega, obustavili posao i zaposjeli hotelsku halu, otvoreno se suprotstavljajući ne samo šefovima nego i šefovskim sudovima. Njihovi zahtjevi su i više nego skromni: da im se plati ono što su radili, i vratiće se na posao, kako kažu, čim dobiju plate za novembar i decembar. Njihov pravi šef je austrijski vlasnik hotela, pa je Holiday baš kao Bosna u malom: mala polukolonijalna državica u kojoj većina domorodaca biva izrabljivana ne samo od strane lokalnih nego i stranih izrabljivača, tih koji su, na kraju krajeva, rukovodioci cijelog svjetskog ekonomskog sistema. Za pretpostaviti je da su i ovi radnici bili potaknuti događanjima u Tuzli, mada nam je to iz medija teško dokučiti. 

 

Ovi hotelski radnici trebaju biti dio plenuma. Ili možda čak plenum treba njima da se pridruži. Bilo kako bilo, ljudi koji dolaze na plenum i radnici koji štrajkuju u hotelu treba da razgovaraju jedni s drugima. A ako ti radnici dobiju plate koje su već davno zaradili, pokazaće cijeloj državi, pogotovo uz prisutstvo plenuma i kamera koje ga prate, da se narod u kolektivnoj, udruženoj akciji može izboriti  za svoju stvarnu materijalnu dobrobit. Tu će lekciju cijela država shvatiti tek kad je vidi svojim očima. 

 

Koliko još radnika ima sličnih problema? Koliko škola i univerziteta? Nekoliko takvih dobro organizovanih narušavanja uobičajenog poslovanja i šefovanja kao što su bili oni u Tuzli i eto, ovi u Sarajevu, napokon će obodriti narod da povjeruje da je ovim putem moguće osvojiti svoja prava i bitno poboljšati uslove života.

 

A time će u isto vrijeme stvoriti priliku za nešto veće i složenije zahtjeve ovog pokreta. 

 

A s dovoljno ljudi ko kaže da se ne može osvojiti zagarantovana i dovoljna penzija za sve građane i to tako da država striktno kontroliše uplate i porezne obaveze poslodavaca? I to tako da, recimo, ako ne poštuju takve zakone, budu osuđeni na robiju ili, ako su već stranci, kao što ih dosta jeste, da im imovina bude zakonski oduzeta?

 

Pa da onda svu tu privatizaciju, i to ne samo te nerazriješene, nego svu privatizaciju u proteklih dvadeset godina zakonski poništimo jer su kupci i tajkuni narušavali ne samo te, nego kolike još druge zakone? Pa da onda ljudi krenu da rade u ekonomiji koja svima pripada, a ne da budu primorani na vječitu nezaposlenost. 

 

Narod želi takvu državu, ali neće biti motivisan da se bori za nju sve dok ne bude imao nade da može uspjeti u toj borbi. A kako da se oživi ta nada? 

 

Putem masovne organizacije.

 

Nije dosta samo to da se ljudi sastanu i formulišu listu zahtjeva naroda koji se okupio, ili da onda izdaju proglase, pogrešno misleći da će to samo po sebi dovesti ostatak naroda da nam se pridruži. Čak i da u Sarajevu recimo, sljedeći plenum bude u hotelu Holiday, pod uvjetom da se i radnici slažu s tim, to bi bio samo odličan medijski udarac, ali i dalje ne bi bio mnogo više od toga ako ne bi bilo plana kuda dalje.

 

Da bi bili uspješni, masovni sastanci moraju biti više nego samo sjednice na kojima ljudi odlučuju o tome šta hoće i šta zahtijevaju, čak i onda, tj. pogotovo onda kad su ti zahtjevi ujedno i zahtjevi velike većine radnika, nezaposlenih, mladih i penzionera. Jer čak i ova jadna i disfunkcionalna država će izdržati redovne proglase zahtjeva hiljade ljudi, sve dok te hiljade ljudi ne probiju prvobitne okvire ovog pokreta i ne počnu mobilizirati sve veći broj ljudi da im se pridruže. Kao što je i Marks jednom rekao: „Svaki korak pravog pokreta je vrijedan bar desetak programa i planova.“

 

Upravo zbog toga, i čak kad je bitno „izliti gorčinu“ i formulisati zahtjeve i planove programa na plenumima, još je bitnije da drugi dio sastanka bude rezervisan za razvijanje konkretnog plana akcije, te raspodjele raznih manjih zadataka na prisutne da bi pravi rad pokreta zaista počeo nakon sastanka.

 

Osnovni zadaci organizovanja:

 

Kreiranje i redovno revidiranje liste učesnika:

 

Proći će prva oduševljenost protestima i plenumima. Raziće se ljudi ne zato što im nije stalo, nego zato što često svakodnevnica diktira da ne mogu biti na ulici svaki dan. A onda će socijalne mreže poput Facebooka biti nedovoljne da se s tim istim ljudima efektivno komunicira. Istorija pokazuje da je svaki uspješni socijalni pokret imao dobro organizovanu i dobro čuvanu listu kontakata. U mom iskustvu u organizovanju ovdje u SAD-u, kako u akademskom sindikatu tako i u pokretu Occupy, sve što je potrebno je da se na sastancima i na protestima traži od ljudi da vam daju te informacije. Neće svi, neki se boje, neki vam ne vjeruju, ali što više ljudi potpiše vremenom će i ostali shvatiti da nema negativnih posljedica.

 

Izgradnja organizacije:

 

U tom drugom dijelu sastanka, kad se počnu dijeliti obaveze, jedna od njih je uvijek plan kako da se privuče još više ljudi u akciju. A to je najuspješnije u manjim grupama i sastancima, na radnom mjestu, u komšiluku, u školi ili na fakultetu, u raji. Kad se plenumi rašire na radna mjesta, onda odjednom i te firme postaju dio građanskog prostora i prostora pregovora. Kao što to rade radnici Holidaya.

 

Predstavljanje pred medijima i na demonstracijama:

 

Normalno je da će se intelektualci najčešće sami odazvati ovim potrebama, ali nažalost, oni su baš često izuzetno neefikasni u tim ulogama. Ljudi koji najbolje predstavljaju pokret su oni koji govore jasnim, nekomplikovanim jezikom, koji će znati ostati fokusirani na nekoliko konkretnih pitanja i ideja i koji će znati da na svako medijsko pitanje treba dati odgovor koji je fokusiran na trenutne zahtjeve, jer jedino se tako mogu izbjeći manipulacije ili distorzije medija u prenošenju poruke. Ali što je najvažnije, predstavnici moraju biti oni koje većina ljudi van pokreta vidi kao svoje, tj. da imaju iste probleme, da su isto tako napaćeni i obespravljeni, izmučeni radom i privredom kao i oni koji ih gledaju.

 

Istraživački rad:

 

U ovom poslu najbolji su intelektualci. Iako mnogi vole da pričaju o vrlinama ili teorijama direktne demokratije, trenutno bi bili mnogo korisniji kada bi se pozabavili nešto konkretnijim pitanjima. Npr., svi govore o tajkunima, ali stvarno, koliko zapravo znamo o njima? Ne bi bilo loše da se njihova imena i slike sakupe i da se objave bar djelimične liste njihovih posjeda i bogatstava. A treba istražiti i multinacionalne kompanije i banke koje imaju imovinu i čine štetu u državi. Treba i njima podnijeti zahtjeve i njima napraviti demonstracije, npr. kad ne plate radnike ili ne uplaćuju doprinose. Treba kontaktirati sindikate i ljevicu u njihovim državama jer bi mogli pomoći da dođe grupa busom i da se prave demonstracije i tamo. Pa onda, recimo, treba napraviti liste i spiskove glavnih poslodavaca, svih političara na svim nivoima zajedno s listom njihovih odgovornosti, itd. Treba napraviti analizu pokreta i vidjeti gdje nedostaje podrške. Na kojim radnim mjestima, u kojim školama itd.

 

Izgradnja pokreta:

 

Svaki uspješan pokret širi se ne samo na već anagažovanim razinama i mjestima, nego i na mnogima koja to još nisu: na svim radnim mjestima, u svim školama, pa i u svim gradovima i manjim mjestima. Kako da se privuku takvi ljudi pokretu?  Potrebni su oni koji će u ime pokreta ići na javna mjesta, dijeliti letke, pozivati narod, kucati na vrata jednom po jednom dok se svi ne pridruže. U izgradnji pokreta treba znati pričati i s onima s kojima se ne slažeš kao i s onima koji su drukčiji od tebe: po rodu, po naciji, po vjeri, po obrazovanju ili materijalnom stanju. Najbitnije uvijek mora biti to da, bez obzira na sve razlike, i te ljude treba nagovoriti da se pridruže pokretu, jer bez njih nema uspjeha. 

 

 

Eto samo pet velikih zadataka svakog uspješnog pokreta za socijalnu pravdu. Skoro da je nemoguće precijeniti koliko su i naoko dosadni, svakodnevni zadaci bitni u održanju cijelog pokreta. Pokreti gube zamah baš onda kad ljudi prestanu obavljati te svakodnevne zadatke, obično pri pogrešnom utisku da će ih neko drugi obaviti, taj neki neodređeni drugi. A svijet ne funkcioniše tako, baš kao što je to američka pjesnikinja June Jordan rekla: „Mi smo ti koje smo svo ovo vrijeme čekali.“  Jer, sve što pokret učini, učine ljudi koji se u tom momentu pojave. U obratnom, pokret odumire. I u svakom slučaju, uvijek, bez iznimke, specifični ljudi moraju preuzeti odgovornost za specifične zadatke, s tim da ih svi ostali drže odgovornim da to obave do dogovorenog sata i dana. Niko u pokretu ne smije da se smatra prepametnim za bilo koje, pa i najdosadnije zadatke. Mi intelektualci često si umislimo takvo što. 

 

Ima takvih manjih i većih zadataka još mnogo više. Već je i ovaj bunt u Bosni i Hercegovini vidljivo bolji u sprovođenju nekih od ovih zadataka, nego što je nekih drugih. Ali koliko pokret bude uspješan u izvođenju svih pa i onih najdosadnijih zadataka, toliko će biti uspješan u svom krajnjem cilju. A ako ovaj pokret nastavi da raste i uspije u svrgavanju ove nefunkcionalne vlade, čak i tad će se samo otvoriti novi zadaci i još kompleksniji problemi. 

 

 

 

U svakom slučaju, doći će vrijeme kad će i ova početna energija da nestane i kad će većina aktivista i aktivistkinja koji su danas tu ponovo uroniti u svakodnevnicu. I mi ćemo se onda opet naći u jednom periodu statusa quo. Međutim, oni koji žele da ovu borbu privedu kraju, moraju biti spremni da idu na duge staze. Mnogi nemaju iskustva jer ga nisu ni mogli imati, ali ništa nije imuno na upornu praksu i vježbu.

 

A kad se opet povuče ova plima, treba i tada ostati međusobno u kontaktu, treba i tada nastaviti graditi organizaciju pokreta, pa da se može podržati i usmjeriti sljedeći bunt, kad dođe sljedeća okupacija firme ili štrajk ili sljedeći val protesta za penzije ili protiv školarina. Takvi odlučni aktivisti i aktivistkinje mogu zapravo nastaviti i da sami organizuju razne takve akcije. Tada oni postaju organizatori. 

 

Ova vrsta aktivnosti se, u suštini, svodi na aktivnost jedne partije, ali takve koja odbija otimanje i koprcanje za pokroviteljstvo u ovom potplaćenom i pokvarenom sistemu; partije koja će neprekidno i uporno mobilizovati ljude za borbu protiv ovog cijelog izrabljivačkog sistema, i koja će trenirati svoje aktiviste i aktivistkinje u osnovnim organizacionim umijećima.

 

Takvu partiju je još jedan revolucionar, Lenjin, nazvao „partijom novog tipa.“ U kontrastu s utopijskim pojmom stihije, ovakvu partiju traži već sama činjenica da različiti ljudi prilaze situaciji s različitim nivoima shvatanja i socijalne svijesti, i da je upravo odgovornost revolucionara da razviju svoje organizacijsko umijeće da bi podigli socijalnu svijest sve većeg broja ljudi putem mobilizacije na masovne akcije.

 

Nije to laka stvar i zahtijeva visok nivo posvećenosti, ali je istorija pokazala da je takva organizacija jedina koja je ikad uspjela. A govoriti ovo danas, u jeku uzbuđenja, činim i dalje iz poštovanja prema još jednom od Cabralovih savjeta: „Ne govori laži, ne krij koliko je teško, i ne svojataj lagane pobjede.“