Romska zajednica u BiH: Stambeno zbrinjavanje Roma

 

Više od polovine stambenih jedinica u Tuzlanskom kantonu je bez kanalizacije, trećina ih je bez vode. 

 

U Sarajevskom kantonu neriješen je status 19% stambenih jedinica u vlasništvu Roma, dok u Distriktu Brčko funkcioniše program socijalnog stanovanja kroz koji se riješavaju stambene potrebe lokalne romske zajednice. 

 

Baš kao i obrazovanje i zapošljavanje, tako su i državni akcioni planovi za stambeno zbrinjavanje ostali pusta obećanja na papiru. Postavili su se visoki rezultati koji su bili neostvarljivi, finansijskih sredstava nije bilo dovoljno. Dodatno, veliki problem je bio i nedostatak podataka o broju romskih domaćinstava kojima treba pomoć. Podatak naveden u Revidiranom akcionom planu za rješavanje problema Roma u oblastima zapošljavanja, stambenog zbrinjavanja i zdravstvene zaštite (2013-2016), došlo se do (nepotpunih) podataka o 4.500 romskih domaćinstava kojima je potrebna pomoć oko poboljšanja uslova stanovanja.  

 

Prvobitni plan je bio da se, u periodu od 8 godina, za stambeno zbrinjavanje Roma izdvoji oko 440 miliona KM (oko 55 miliona KM godišnje). Zapravo, u periodu od 2009.-2012. iz svih izvora izdvojeno ukupno 12 i pol miliona (3.6 miliona godišnje) što je 6% manje od planiranog. Pri tome se iz državnog budžeta izdvaja oko 2 miliona KM, a glavna tačka implementacije svih aktivnosti je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice. 

 

 

Prema utvrđenom sistemu, Ministarstvo dodjeljuje sredstva općinama čiji su projekti odabrani na javnom pozivu koji se raspisuje svake godine.  Same općine ne izdvajaju sredstva za ovo pitanje, a i tamo gdje je nešto izdvojeno riječ je o sitnim sumama koje su utrošene da bi se zadovoljili kriteriji za izbor projekata. 

 

Dosadašnji projekti su zadovoljili mali broj potreba romske zajednice kada je stanovanje u pitanju – uglavnom su se odnosili na sanaciju neuvjetnih stambenih jedinica, dok je broj novoizgrađenih stambenih jedinica minoran i varira od jedne stambene jedinice izgrađene u općinama Gračanica i Kalesija, do 28 u općini Zenica i 31 u općini Zavidovići.  

 

Samo neke općine su se prihvatile ozbiljnih pitanja. Na primjer, općina Kakanj je poduzela aktivnosti na uređenju građevinskog zemljišta, dok je općina Travnik putem propisa za osiguranje privremenog smještaja socijalno ugroženih kategorija, uključila i  rješavanje stambenih problema Roma.  

 

Gotovo ništa nije urađeno po pitanju legalizacije, regulacionih planova ili dodjele lokacija za gradnju. Izuzetak je općina Modriča koja smanjenjem troškova legalizacije stambenih jedinica indirektno pomaže i romsku populaciju, te općina Živinice koja je urbanizirala jedno romsko naselje. Općina Ključ koja je legalizirala 2 objekta i urbanizirala jedno romsko naselje, i općina Travnik koja je dodijelila zamjenske lokalitete za gradnju stambenih jedinica za dvije romske porodice. 

 

Za porodice koje nisu imale stambene jedinice, niti svoje imanje, općinske vlasti u Zenici, Bihaću, Mostaru i Tesliću, općinske vlasti su izdvojile budžetska sredstva za lokacije i stanove.  

 

Iz ugla samih općina, strategija za stambeno zbrinjavanje Roma ima nekoliko ključnih problema. Među njima su neriješeni imovinsko – pravnih odnosa kada su nekretnine u pitanju, nedostatak osnovne infrastrukture, lokacija za gradnju novih stambenih jedinica, ali i nedostatak komunikacije sa predstavnicima romske zajednice.

 

Centri za socijalni rad, koji su također uključeni u cijeli proces jer imaju direktan kontakt sa predstavnicima romskih zajednica na terenu, smatraju da se projekti odobravaju prema teritoriji, a ne prema stvarnim potrebama. Također, nepotpuna je evidencija o stvarnim potrebama romske populacije, zanemareno je učešće socijalnog stanovanja u rješavanju stambenih potreba Roma, itd. 

 

Iz same romske zajednice također ukazuju na nedostatak osnovne infrastrukture, kao i na loš kvalitet građevinskih radova – koristi se jeftin i loš materijal, a radovi se izvode uglavnom zimi. Kao problem se navodi i netransparentnost implementatora stambenih projekata, a neka udruženja smatraju da se u procesu odabira korisnika stambenih projekata favorizuju oni koji nisu socijalni slučajevi.  

 

„Određeni kriteriji se nameću za Rome da bi ušli u određene programe, a svjesni su da Romi ne mogu ispuniti te kriterije. Primjera radi: da bi se riješilo stambeno pitanje moraš imati riješene imovinsko-pravne odnose, a prema istraživanjima preko 80%  Roma živi u nelegalnim naseljima. To je udžbenička diskriminacija Roma. Znači: ’Evo možete dobiti obnovu kuće, ali mi prvo morate donijeti da je to vaše zemljište, a ja znam, pogledao sam u opštini, da jednostavno nemate jedan kroz jedan!'', kaže Nedžad Jusić, predsjednik udruženja Euro Rom iz Tuzle.

 

Organizacije smatraju da bi bilo efikasnije riješavati problem stanovanja Roma zajedno sa ne-romskom populacijom koja je također u potrebi. Također, smatraju da priključenje na osnovnu infrastrukturu mora biti sadržano u svim projektima izgradnje/rekonstrukcije, da se moraju evidentirati (konačno) sve potrebe romske populacije i da uključivanje romske zajednice u implementaciju ovog plana mora biti veće.

 

 

 

Primarni kriteriji koje Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice uzima u obzir kada procjenjuje stambene uslove u kojima žive Romi su: vlasnički status stambene jedinice, materijal od kojeg je stambena jedinica sagrađena i uslovnost stanovanja tj. infrastruktura. 

 

Prikupljeni podaci koji se odnose na prva dva kriterija pokazuju da je polovina evidentiranih stambenih jedinica u vlasništvu, kao i da je skoro 90% njih izgrađeno od čvrstog materijala. Najmanji broj stambenih jedinica koje su u vlaništvu locirano je na području HNK (31%) a najveći na području Brčko Distrikta (65%). Takođe, najmanje stambenih jedinica koje su izgrađene od čvrstog materijala locirano je na području HNK (64%) a najviše na području Brčko Distrikta (98%).

 

Međutim, podaci o pristupu osnovnoj infrastrukturi ukazuju na jako loše stanje na terenu. Bez struje je u prosjeku 10% stambenih jednica (od 1% u Brčko Distriktu do 13% u Tuzli, SBK i RS-u). Bez vode je, u prosjeku, 16% stambenih jedinica (od 9% u Sarajevu do 29% u Tuzli). Područje koje se i ovdje evidentno izdvaja je HNK gdje 43% stambenih jedinica nema struju a čak 45% nema vodu. 

 

Stoga, ostaje pitanje: na šta je tačno utrošeno 12 i pol miliona maraka u periodu od 2009.-2012. godine?