Kratki priručnik za upotrebu Zakona o javnom okupljanju RS-a

 

Važeći Zakon o javnom okupljanju Republike Srpske kojim se razrađuje jedan od najviših demokratskih standarda - pravo na mirno okupljanje i javni prosvjed - pokazuje se kao restriktivno i protivustavno sredstvo sa ciljem političkih zabrana. Nizom restriktivnih odredbi odgovornost za održavanje javnog reda usredsređena je gotovo isključivo na organizatora koji mora obezbjediti efikasnu i zasigurno skupocjenu redarsku službu sa impozantnom listom dužnosti za održavanje javnog reda. Pored toga, organizator je dužan pribaviti i posebne odnosne dozvole ako kojim slučajem (!) mirno okupljanje obuhvata i površinu puta (član 10, stav 3.), dostaviti spisak redara sa njihovim ličnim podacima (član 10.) i obezbjediti mjere medicinske zašitite i zaštite od požara (član 15.) čime se direktno ne ograničava pravo na javno okupljanje, ali se namjernim birokratskim poteškoćama i rigidnim mjerama otežava uživanje ovog prava što u konačnici opet direktno utiče na odluku organizatora da zakonskim putem organizuju protestni skup.

 

Izlagati organizatora protestnog skupa nemalim novčanim izdacima i obavezama, znači pretpostaviti da je organizator isključivo dobro organizovano i obezbjeđeno pravno lice (iako su članom 8. stavom 2. kao organizatori predviđena i fizička i pravna lica). Svim organizacijama i pojedincima koji nisu finansijski organizovani i jaki, ovo pravo je uskraćeno. Također, onemogućava se stvarni društveni spontanitet i političko djelovanje svakovrsnim organizacijama, a van zakona se stavlja nemali broj pojedinaca/organizacija s obzirom da je upravo najveći broj demonstracija prouzrokovan socijalnim poteškoćama učesnika odnoseći se upravo na socio-ekonomske prilike, te su stroge organizacione odredbe (što je samo eufemizam s obzirom na njihovu namjeru) direktno sredstvo sprečavanja i obuzdavanja socijalnog bijesa.  

 

Vlasti Republike Srpske upravo su „organizacionim odredbama“ objasnili zabranu javnog skupa  u junu 2013. kojim su studenti u Banjaluci i ostali građani/nezaposleni/radnici htjeli izraziti nezadovoljstvo ukupnim socijalnem stanjem i korupcijom. U rješenju  Centra javne bezbjednosti Banja Luka navodi se da se skup zabranjuje na osnovu članova 10. i 12., odnosno zbog nepribavljene dozvole od nadležnog organa jer skup zahvata i površinu puta, kao i zbog činjenice da se mirno okupljanje ne može održati u blizini škola i vrtića dok se u njima nalaze djeca (sic!) i najmanje 50 metara od objekata koji se posebno obezbjeđuju.

 

Ova formulacija je samo je još jedna u nizu spornih, jer se izvršnom organu ostavlja suviše veliko diskreciono ovlašćenje i pravo slobodnog tumačenja glede kriterijuma blizine, posebno ako se ima u vidu da je jedna od taksativno nabrojanih pretpostavki od koje zavisi zabrana javnog skupa. Da su se, kojim slučajem, studenti odlučili žaliti na donijeto rješenje, opet bi se susreli sa dramatično spornim zakonom kojim je predviđeno da o žalbi (koja ne odlaže izvršenje rješenja) odlučuje ministar unutrašnjih poslova (pogledati član 14.), odnosno isti izvršni organ.

 

Time se samo formalno ispunjava dvostepenost, jer isti organ (Ministarstvo unutrašnjih poslova) donosi rješenje i odluku po žabi na rješenje što je suprotno savremenoj demokratskoj praksi u kojoj sudovi odlučuju o žalbi na rješenje o zabrani javnog skupa. Organizatoru je prema našem zakonu tek naknadno ostavljena mogućnost vođenja upravnog spora datom uputom, ali van hitnog postupka kojim se odlučuje o zabrani javnog skupa koji nalaže, naravno, hitnost u odlučivanju s obzirom na značaj i prirodu odluke o zabranjenoj vrijednosti. 

 

Na primjeru zabrane studentskih demonstracija demonstrirana je klasična politička zabrana javnog skupa omogućena izuzetno restriktivnim, manjkavim i najposlije neustavnim Zakonom o javnom okupljanju. Izražavanje nepodobnog i drugačijeg politčkog mišljenja prepoznato je od strane vlasti kao odviše rizičan događaj u tadašnjem trenutku, s obzirom na JMBG proteste u Sarajevu koji su bili u toku, i organizatori se lagodno izmještaju van zakona čime se politička zabrana preoblikuje u upravno-pravni problem jednog poslušnički skrojenog rješenja koji je moguć s obzirom na sporni važeći zakon. 

 

Banjalučki šetači s početka teksta, s obzirom na rigidne zakonske odredbe kojima se onemogućava spontanitet, vjerovatno svjesno se nisu ni prepoznali kao organizoratori javnog skupa i prosvjeda (u smislu važećeg zakona) jer su znali da kao neformalna i spontano okupljena grupa građana oko zajedničkog interesa nisu mogli ispuniti zahtjeve Zakona o javnom okupljanju što je nakon nekog vremena uslijed istrajnosti njihovog okupljanja obilato korišćeno protiv njih, te je šetnja i neprekidno zajedničko hodanje postala demonstrativni politički čin koji nam je ocrtavao crte nedemokratskog političkog sustava koji živimo. Epilog su i sudski procesi protiv šetača zbog prelaska na crveno svijetlo koji još traju pišući kafkijansku istoriju banjalučkih sudova. 

 

Za razliku od šetača,  studenti su se najavili kao organizatori, ali su obustavljeni direktnom primjenom spornih zakonskih odredaba pokazujući da je Zakon o javnom okupljanju skrojen da osujeti volju prosvjednika prezahtjevnim zakonskim uslovima u cilju ukidanja svakog drugog,drugačijeg i neželjenog političkog djelovanja (osim onog predvidivog i poznatog kao što je stranačko u okviru predstavničke demokratije što objašnjava zašto ne postoje reakcije tzv. opozicionih stranaka). Sporni kvalitet zakona vidljiv je na osnovu samog teksta kroz spomenute članove i u očiglednoj je suprotnosti sa proklamovonim demokratskim standardima u Ustavima RS-a i BiH jer najviše ustavne vrijednosti razrađuje u nedozvoljenom smislu prekomjernog ograničenja izvodeći ograničenja radi političkih zabrana i zaštite određene politike, a ne zbog zaštite pravnog poretka, javne bezbjednosti ili prava i sloboda drugih što su npr. dozvoljeni korektivi proklamovanih sloboda kao što je sloboda izražavanja misli i uvjerenja ili javnog okupljanja.  

 

Zanimljivo je da jedan od zakona koji bi trebao najviše doprinijeti demokratičnosti društva, Zakon o javnom okupljanju, vlasti Republike Srpske voluntaristički koriste po potrebi služeći se njim nedosljedno, za sada najviše kao prijetnjom, ukazivanjem da ste van zakona ako pokušate organizovati javni skup, ali da će vam on ipak biti omogućen ako su njihove unutarnje procjene da niste odviše politički opasni ili da je bolje pustiti demonstrante, iako su van zakona, da prohodaju svoje nezadovoljstvo.

 

Ovo je veoma opasno igranje sa osnovnim univerzalnim demokratskim načelima jer vlast sve političke protivnike atkuelne politike izmješta van okvira zakonitosti stavljajući ih u razriješene ruke i „dobru volju“ egzekutivnih organa koji sa vama mogu postupati kako im je volja jer ste vi uvijek van ovog i ovakvog zakona.  Rezultat izmještanja demonstranata van zakona na osnovu spornog zakona je da su prosvjednici ponekad pušteni da prosvjeduju, a ponekad politički progonjeni novčanim kaznama u prekršajnim postupcima što se već sutra može pretvoriti u mnogo opasniji politički progon.

 

Sve ovo čini Zakon o javnom okupljanju Republike Srpske neustavnim, otvarajući pitanje o potrebi da se formuliše  zahtjev za hitnom promjenom spornog zakona u smjeru njegove demokratizacije putem neprikosnovenog poštovanja vrijednosti kao što su sloboda javnog okupljanja i slobodna i neograničena upotreba javnih površina koji su trenutno nedostupni svim građanima pod istim i pravednim osnovama.