Kosovo – koliko smo zaista daleko?

Iako sam u nekoliko navrata, pritisnut svim komplikacijama birokratskog ispiranja mozga i suludog viznog režima na relaciji BiH – Kosovo (i u suprotnom smjeru), planirao da dignem ruke od svega, jer me je taj zid od papira sve više stješnjavao i obesmišljavao samu ideju putovanja, želja da mapiram i taj prostor vlastite imaginarne ili intelektualne domovine ipak je bila snažnija. 

 

Odluka je bila nedvosmislena i jasna, idem pa šta god bude. Ponekad ta vrsta poticaja, ono što je na neki način zabranjeno ili otežano, još više probudi onaj neophodni pokretački crv da bi se čovjek odlijepio od kućnog praga. Da bi prekoračio tu planinu. Putovati u Prizren, na Doku Fest, za mene je nakon prvih prevladanih prepreka postao imperativ. 

 

Svojevrstan inat, odupiranje svakoj ograničenosti kretanja. Istina, nisam uopšte imao bilo kakvu predstavu šta me tamo očekuje. Prizren mi je, kao i većini ljudi iz Sarajeva, ostao negdje zakačen u malom mozgu iz pjesme "Na straži pored Prizrena" benda Zabranjeno Pušenje; i ništa više od toga. Istina, pjesma je i iz današnje perspektive gledano više nego znakovita. Ali kada se provuče kroz filtere simplifikacije, uzrokovane bezbrojnim slušanjima radi slušanja, onda postaje svojevrsni plakat popularne muzike. No, da ne dužim o tome. 

 

Ako izuzmem ono što sam o Kosovu, te njegovoj albanskoj populaciji znao iz mitomanskih i kulturrasističkih perspektiva srpskog nacionalizma, kojim su nas tokom cijelog školovanja dobrano zasipali i hranili, onda o Kosovu i Albancima koji tamo žive nisam znao praktično ništa. Tek sa procesom samooslobađanja od svih onih nakupina kontaminirajućeg sadržaja počeo sam otkrivati specifičnost, ali i bliskost ovog, za mene tada prilično nepoznatog naroda i prostora. Najprije uz tekstove koje je Dimitrije Tucović pisao s početka dvadesetog vijeka o odnosu Srba i Abranasa, koji je bio u mom istraživačkom procesu upoznavanja albanskog naroda apsolutno otkrovenje, takav pristup, takav osjećaj za nepravdu i teror nad jednim narodom, a potom i putem romana "General mrtve armije" Ismaila Kadarea.

 

Ali, još uvijek mi je nedostajao neki segment za potpuniju i ličniju konekciju. (Za kojom sam - iz nekih unutrašnjih poriva i potrebe za upoznavanjem onoga što je, u okviru kulturnog kruga u kojem sam odrastao, bilo potpuno demonizovano - tragao). I Tucović i Kadare su, bez obzira na njihovu formativnu ulogu u procesu mog saznavanja, bili nekako daleki. Trebalo je nešto bliže, na jedan način svježije i snažnije. Nešto što će me svom silinom usisati u tu priču. I desilo se. 

 

Došlo je sa otkrivanjem kosovskog pjesnika Arbena Idrizija. Njegova knjiga "Zveri vole otadžbinu" anulirala je sve ono što je na bilo koji način sprječavalo moju snažniju povezanost sa onim što je Kosovo. Jasno je da jedna knjiga ne može obuhvatiti sav svijet, ali Idrizijeva poezija meni je pokazala da između mog i njegovog svijeta ne postoje nikakve razlike. Da je sve to i njegov, i moj, i naš svijet. Tačnije, da i sa ove, i sa one strane stoje isti ljudi.

 

Dvije uvodne pjesme ove Idrizijeve knjige, zapravo izbora iz njegove poezije koji je objavio beogradski Beton, stoje kao najautentičniji postamenti svih klanica koje su se u cijelom dvadesetom vijeku desile na ovim prostorima. Idrizi svjedoči, vrišti u svojoj poeziji, da je sva ona prolivena krv bila, ma koliko patetično zvučalo, uzaludna.  Idrizija sam kasnije i upoznao. Sa tolikom razdraganošću sam pokušavao da mu objasnim koliko je njegova knjiga za mene bila bitna, da sam na momente mislio da će čovjek pomisliti da sam potpuna budala. A bilo mi je, zaista, važno da nekome to napokon kažem. 

 

Sve je to, sve predstave koje sam imao, međutim bilo neuporedivo sa upoznavanjem grada kakav je Prizren. U četiri dana koliko sam tamo u vrijeme trajanja Doku Festa proveo, cjeloživotno sam se inficirao ljepotom. Ne znam kako Prizren izgleda u drugim razdobljima godine, ali tog ljeta je za mene bio najljepši grad na svijetu. Sa najpristupačnijim i najsrdačnijim ljudima. 

 

Festivali obično za sobom vuku, prije svega oni filmski, jednu dozu glamuroznosti i distance. Doku Fest i Prizren nasuprot tome, po mom skromnom utisku, neprestano su proizvodili pozitivnu energiju i ljepotu. Teško se može riječima predočiti simbioza koju osjetiš kad se, nakon cjelodnevnog gledanja filmova, rijeka ljudi, najrazličitijih mogućih, slije u jednu malu uličicu pored Sinanpašine džamije. U glasovitu BarAcu. Odjednom počinje vavilonska graja, ali ne onakva u kojoj niko nikoga više ne razumije. Dešava se nešto posve suprotno, svi se jezici slivaju u onaj jedan, ljudski, koji povezuje i svijet čini domom. I tako dok mujezin ne pozove na sabah.

 

A kad se nakon toga u blagom njihanju uputiš na počinak, srećeš u istim onim restoranima iste one ljude koji su svu noć za tebe pravili hranu. Pitaš se, pa kad oni spavaju. Uvijek su tu, nasmijani. Ljudi se u Prizrenu, bar kad sam ja tamo bio, nisu prestajali smijati. Kada sam se svog posljednjeg prizrenskog jutra popeo na tvrđavu Kaljaju i kad mi je pogled obuhvatio grad u nizini, kada sam u odbljesku sunca u daljini vidio moćnu Šar planinu, imao sam dojam nečega velikog. Metafizičkog pripadanja nečemu što spada u kategoriju doživljaja višeg reda. Prosto, na vršcima prstiju osjetiš trnce i čuješ svemir kako diše.

 

Već moje ovogodišnje putovanje u Prištinu, bilo je kao neka vrsta povratka nečemu bliskom, onome što je i moje. Kada sam dobio poziv za učešće na konferenciji o problemima viznog režima, nisam imao nikakvu dilemu da li putovati ili ne. Od povratka iz Prizrena, bez obzira na sate truckanja neudobnim autobusima i razvaljenim putevima, neprestano sam ponavljao kako se tamo moram vratiti. Priština nije Prizren, ali je opet nešto bilsko. Ujedno novo i  drugačije. Ne radi se tu o nekakvoj turističkoj opsesiji, ili pak nečemu što bi se moglo označiti kao potreba da se u vlasiti život unese, malo, neke egzotike. Ne. Smatram da je gotovo svaka egzotičnost na ozbiljnoj granici rasističkog. Prevashodno je to potreba da se povezuje, da se stvara mapa prostora koji je, bez obzira na sve udaljenosti i razlike, naš zajednički prostor. On je bio, i biće naš prostor. Svako udaljavanje ponovo će, siguran sam  u to, biti spajanje u nekoj drugoj tački. 

 

Jasno mi je da je moj doživljaj Kosova, i gradova u kojima sam do sada bio, samo djelimično istinit. Takav je, prije svega, jer je plod onoga što sam ja vidio ili želio da vidim? Dakle, ličan je. Njegovo ishodište leži u mojoj opsesivnoj potrebi da prevazilazim sva ograničenja i nepravdeno okužene narode i prostore. Nema ultimativnog dobra, niti ultimativnog zla. Sve je naizgled opasno, ali ipak spoznatljivo. No, koliko god taj moj doživljaj izgledao romantičarski i ličan, on pokazuje da se itekako može otići i sa druge strane. Tačnije, da samo treba zakoračiti i upoznati. 

 

Tek kad se uđe u prostor nepoznatog, shvata se koliko su efemerni zidovi kojima smo se ogradili u našim etničkim torovima i šupama. Ništa opasniji ni neprijateljskiji nisu Prizren i Priština, od udobnosti naših vlastitih gradova. Provjerite, Priština ima sjajne klubove. Jazz barove u kojima postoji samo muzika, kojom se plovi sve dalje, i dalje...