Dvanaest godina od moje dvanaeste godine

Bila sam sretno i bezbrižno dijete kojem je osnovni problem bio da li će od domaćih zadataka imati dovoljno vremena za igru sa svojim psom. U mojoj dvanaestoj godini, majka odlučuje da se uda za tadašnjeg dečka s kojim je bila u vezi. Pripremila me da će živjeti sa nama, ali da će sve biti lakše sada jer on je uvijek tu da pomogne meni ili nani koja je bila nepokretna.

 

Nakon vjenčanja, počeli su živjeti na spratu naše kuće jer se njegova renovirala. Prvih mjesec dana je sve izgledalo idilično – majka je bila presretna, a ja sam pomislila da napokon imam porodicu kao moji vršnjaci. Prvih mjesec dana braka bio je poprilično normalan sve do momenta kada smo posjetili njegovu kuću koja se renovirala gdje me je njegov sin pozvao na neograđenu terasu. Popela sam se i osjetila snažni stisak oko vrata. Gušio me šalom reprezentacije Bosne i Hercegovine koja je tu noć igrala. Čula sam smijeh očuha koji je nakon nekog vremena rekao: "Ma popusti sad, dosta je!"

 

Silazila sam u šoku, a on je rekao: "Nemoj da bi (ime majke) saznala." I nije. Šutila sam, a nisam smjela.

 

Krajem oktobra, nedugo nakon što sam se vratila iz škole, začula sam škripu kočnica ispred kuće. Majka me nazvala prije i rekla da se ne brinem, da će on doći s posla.  Čula sam da me doziva i izašla. Zgrabio me za desnu ruku i počeo vući. Trzala sam se i ispitivala ga gdje me vodi. Rekao mi je da začepim. Komšija je uvlačio kosilicu u garažu u sklopu kuće te su se pozdravili. Nije ni trepnuo da pita zašto me vuče uz stepenice. Noge su mi se saplitale, udarale su od stepenište i od prag ulaznih vrata gornjeg sprata. Dovukao me do sobe gdje je bio crveni kauč na kojem su on i moja majka spavali, bacio me i izderao donji dio trenerke. Osjetila sam bol u donjem dijelu trbuha, smrad njegove kožne jakne i vrelinu sipljivog daha na vratu. Digao se i zakopčao pantalone, odlazeći u kuhinju da spremi večeru jer je postio. Ležala sam na krevetu, nepomično, gledajući u strop. Podigla sam izderanu trenerku i sišla do svoje sobe. Nakon par sati, pozvala sam maminog brata (ne smatram ga svojom porodicom i neću pričati o ulozi koju je trebao ispuniti) i molila ga kroz plač da dođe. Rekao mi je da se moja mama udala i da je to naš problem.

 

Od tada, skoro svaki drugi dan kada je moja majka radila noćnu smjenu, u doba sumraka, njegov poziv označavao je početak moje budne noćne more. Išla sam bez pogovora. I nemaš pravo da mi kažeš da sam mogla reći ili se odbraniti. Znala sam da ako samo naglasim mogućnost dešavanja u kući, nož koji je u toku silovanja bio pored moje glave, završio bi na vratu moje majke ili nane. Znala sam da ako samo naglasim šta se dešava, šal koji je u toku silovanja bio na mom vratu, vezan za moje ruke će se zategnuti i ja ću umrijeti.  Nije mi bilo do mene, nego do dvije najdraže osobe u mom životu – majke i nane. Bojala sam se da će zaista biti ubijene, pa sam šutila, bez pogovora sam koračala ka mučilištu, sobi i crvenom kauču.  

 

U  školi sam dobijala loše ocjene, nisam se šišala punih pet mjeseci i kosa mi je padala preko lica, pokrivajući ga u potpunosti. Prežderavala sam se kilama hrane dnevno i udebljala se toliko da sam vagala oko stotinjak kilograma. Majka je tada dizala kredite jer je molio da mu finansijski pomogne oko kuće, da kupi njegovom sinu auto, da kupe zajednički auto. Ona je pristajala na sve to, ne znajući da proživljavam najgori dio svog života. Da sam spremna da odustanem od sebe. Ali on nije odustajao. Postajao je brutalniji i morbidniji, toliko da sam jedno jutro sjela na dno stepenica i razbila svoju nogu čekićem. Udarac nije bio jak, pa sam je samo slomila, što ga nije spriječilo da me zove uz stepenice. Zamislite koliku bol trpite oslanjajući se na polomljenu nogu, bespomoćni da se odbranite. Zamislite bol koja me nagrizala da sam čekićem polomila sopstvenu nogu. Nadam se da ne možete.

 

Dan koji je prekinuo kontinuirana silovanja je bio sasvim običan. Književni kliše lijepog, sunčanog dana. Majka je bila slobodna i planirali su da idemo vani na ručak. Izašla je van na par minuta da uplati račun za vodu. Sjedila sam na stražnjem sjedištu auta, a on se okrenuo prema meni, cinično me pitajući "Opet ćemo ono večeras, je l' de?" Dan prije sam razbila glavu drugaru iz škole, bijes je kukljao u meni i moja šaka je svom silinom udarila u njegovu njušku. Šokirani pogled, bljedilo. Uhvatio me za ruku i iskrenuo, govoreći mi da sam kurva, kobila, glupača. Sve što dvanaestogodišnja djevojčica nije. 

 

Majka je ušla u auto, pitala šta se desilo jer je vidjela da je u lošeg raspoloženja. Rekao je da sam ga udarila. Galamu majke ne mogu zaboraviti. Tada mi nije trebala. Shvatam da nije znala, ali me mogla pitati šta se zaista desilo jer sam jedini put tada bila spremna da sve kažem, ako ništa i da me ubije.

 

Nakon toga, silovanja su prestala. Ostala su samo verbalna vrijeđanja, urlanja i šamari. Jednom se majka vratila ranije s posla, a on me udarao. Uzela ga je za košulju i izbacila iz kuće. Par dana kasnije predala je zahtjev za razvod s razlogom da je agresivan prema meni. Bacala je njegove košulje iz kuće, derala odijela koja mu je kupila, knjige, slike, sve. 

 

Nakon razvoda, pomislila sam da je sve gotovo. Par puta me izudarao u parku kao upozorenje. Išla sam u policiju, međutim niko nije uzimao za ozbiljno prijetnje koje su bile i verbalne i fizičke. Majci se nije usudio prijetiti, ali je počinio ekonomsko nasilje nad njom otuđujući nakit, auta i materijalne vrijednosti. Problem koji je ostao su moje psihološke tegobe, depresija, samopovrjeđivanje, problemi s prehranom i šutnja. 

 

Život od moje dvanaeste do dvadesete godine je prolazio u šutnji. Konstantnoj. Plakala sam tiho, plač je šutio. Bijes me izgrizao, a želja za osvetom je postajala sve jača. Depresija se pojačavala kada bih bila među sretnim ljudima, zbijali su šale, uživali u životu, a ja sam svaku noć preživljavala isto sjećanje, ista dešavanja. Tokom dnevnog tuširanja, znala sam spužvom istrljati kožu toliko da mi se crvenilo nije povlačilo satima. Kasnije, u svojoj adolescentskoj dobi, postala sam aktivistkinja koja se grčevito borila protiv sistema i vlasti. Jer on je bio i vlast i sistem, ne samo kao zlostavljač već i po profesionalnoj funkciji. Prijetio mi je ljudima s vlasti, njihova imena i dan danas pamtim. Ako mi se ikada pruži prilika da ih upoznam, pitat ću ih da li su ga poznavali i ako jesu, zašto su legitimisali seksualno nasilje nada mnom. Zašto? Je l' to zaista bila njihova legitimizacija ili su samo iskorišteni? 

 

Bijes koji je ključao u meni postajao je čudovište, a ja sam počela skupljati noževe. Hladno oružje koje mi je davalo sigurnost  jer ako ih je on koristio da me siluje, mogu i ja da se odbranim ako me napadne. Bacala sam ih u drvenu šupu, svaki dan, vježbajući za dan kada ću doživjeti osvetu.  Došla je 2012. godina. Mojih dvadeset godina, položeni ispiti na fakultetu i društvo koje je postajalo sve šire i otvorenije prema meni svakog dana. Ništa nije moglo da me raduje. Ne volim reći da mi se tada desio povratak traume. Ona je svih godina bila u meni, pod kožom, samo čekajući da se pokaže javno. Združena sa šutnjom izrodila je naveći bijes, a samo on je mogao izroditi daleko veće posljedice od onoga što se desilo.

 

Mjesec dana sam konstatno pila alkohol, nadajući se da će mi pomoći da zaboravim. Počela sam se utapati u alkoholu toliko da je moja dnevna konzumacija nekada premašila i petnaest shootova vodke. Jednu augustovsku noć sam provela u parku spavajući na klupi dok se policajka šetkala okolo, ne pitajući da li mi treba pomoć i zašto smrdim na alkohol. Pričala sam javno, u alkoholnom delirijumu, da je presudna noć ona u kojoj ću ga ubiti, on će se grcati u svojoj krvi, a ja ću da se ubijem jer ne želim patiti od daljeg nasilja, ako sam prošla već jedno. 

 

Moje društvo nije ostalo uz mene. Počeli su me ismijavati, pričati da sam luđakinja i sve dobro koje sam im činila na uštrb sebe postalo je moje zlo. Niti jedna ruka nije krenula da mi pomogne, niti me potapšala po ramenu. Kasnije, dosta puta sam doživjela da čujem neke maliciozne stvari o sebi, najčešće neistine proizašle iz toga što sam u najgorim trenucima svog života tražila pomoć od zlobnih ljudi. Sjedila sam na klupi u parku i smišljala ubistvo, pa samoubistvo. Laštila sam nož, meni najdraži koji je bio uz mene od samog početka i krenula na put. Autobusom pređem nekih četrdesetak minuta do kuće. Tih četrdeset minuta sam gledala svoj život kao film i pomislila sam da se ipak trebam oprostiti s majkom. Doteturala sam do kuće, pala preko praga i rekla majci da idem ubiti (ime očuha) jer me silovao. Počela je vrištati da lažem, da se to nije desilo te da ako se desilo što nisam rekla ranije. U meni se probudilo sve što je šutilo. Razvalila sam ormar, udarala bjesnomučno u pločice, polupala pepeljare, sve što je u tom momentu došlo pod moju ruku bilo je uništeno. Destrukcija je bila glasnija od mene.

 

Ujutro sam završila u Porodičnom savjetovalištu, a kasnije na davanju izjave u policijskoj upravi. Nakon osam godina, za prvi dan Ramazana u kojem me silovao, bio je uhapšen. A ja spašena.

 

Koliko god je bila mučna retraumatizacija, u njoj sam našla svoje spasenje. Psihologinja je radila predano sa mnom na otvaranju i nakon par mjeseci sam joj ispričala i najsitnije detalje koji su me boljeli. Sudstvo i administracija su, odgovorno tvrdim, institucije operisane od emocija. Idu u slučaj kao da sutra oni ne mogu biti žrtve, nekada se i ismijavaju. Govorili su mi da je to u svrhu dokazivanja istine. Jedna istina koju su zanemarili kao dokaz jeste njegov dnevnik u kojem je pisao omjer koliko puta je spavao sa mojom majkom, koliko puta me silovao. Kao rezultati fudbalske utakmice.

 

Dehumanizacija moje ličnosti se protezala u svakoj rečenici. Svaka njegova radnja u doba zajedničkog življenja sa majkom je bila zabilježena. Sami čin suđenja, ročište, prošlo je u rečenici: "E, ako je stvarno bilo, suoči se sa njim!" I jesam. Kuriozitet i bijes koji je i dalje bio prisutan me okrenuo i pogledao direktno u njegovo lice. Smijao se. Gad se smijao. Procijedila sam "Ispostićeš ti mene" i počela trčati unatrag.  Advokatica odbrane se ponašala (žena, vjerovatno i majka) podrugljivo, govoreći mi da sam bila predebela pa je to bio razlog da sam bila s njim. Potvrdila je silovanje, samo ga je htjela ublažiti riječima. Nema ublažavanja silovanja. Ono je prisila, najgori ožiljak koji se ne vidi. Silovanje nije seks, ni spolni odnos. Ono je dehumanizacija ličnosti, posebno djeteta poput mene, koje je godinama živjelo u stidu, krivnji i slušalo od drugarica kako su normalno izgubile djevičanstvo. A ja sam ga izgubila prisilom, udarcima i prijetnjama.  

 

Nakon čina sučeljenja prošlo je oko godinu dana dok se ponovno nisam skupila u funkcionalnu ličnost. Sjećam se da je bio septembar 2013. godine. Od paranoja, depresija, nesanica, anksioznosti, nisam mogla voditi normalan život. Najveći teret ponio je moj fakultet na kojem sam izgubila godinu zbog nemogućnosti odlaska i učenja.

 

Međutim, prije godinu i pol, shvatila sam da ja imam definitivnu moć.  Kristalisala sam je s vremenom, shvatila da ja nisam kriva i da se ne trebam stidjeti da sjedim s majkom u istoj prostoriji, da se ne trebam stidjeti svog tijela, svog lica. Ništa od toga nije njegovo, sve je moje i zaslužuju i ruke i noge i glava i stomak da budemo u prijateljskim odnosima. Sa majkom sada pijem dnevnu kafu. Otvoreno pričamo o svemu. Ne mogu joj reći šta je ostalo od traume, ali trudim se da i to ispravim. Vjera u život mi se vratila samim završetkom fakulteta, depresije nemam već dugo osim klasičnog dnevnog beda koji svi imamo katkad. 

 

Samopovrjeđivanje je stvar prošlosti i imam ožiljke. Prvi je da mi se noga koja je razbijena izokreće pa nekada ne mogu da hodam.  Od silnog mršanja sam dobila opuštenu kožu. Anksioznost i ožiljci koji su na ruci i koljenu su moj znak preživjele. Moj podsjetnik na preživljavanje, na borbu, na jačinu mene sada za onu mene u dvanaestoj godini. 

 

Neke stvari su postale toliko dio mene da i dalje ne mogu da ih bacim iza sebe. Osnovni zadatak sada, mene kao zrele i jake ličnosti, jeste ostvarivanje veze koja će biti puna razumijevanja, pažnje i bez straha. Bitno je krenuti u pozitivne promjene, a takva je i ovo pisanje. Shvatila sam da mogu zaštiti i dvanaestogodišnju sebe, žene, djecu, muškarce, životinje koje trpe nasilje. Zato se aktivno edukujem i verbalno (ako ništa drugo) promovišem svijest o nenasilju, kako na svom fakultetu, tako pokušavam i djelovanjem u javnosti.

 

Kada sam stavila posljednju tačku na ispovijest, osjetila sam oslobađanje. Osjećam se konačno slobodnom, znam da postoje lijepe stvari koje me čekaju, koje će potisnuti sjećanja u najdublji kutak uma. Nadam se da će nauka napredovati da kao u filmu "Nepobjedivi sjaj vječnog uma" možemo izbrisati negativna sjećanja. Leći i brisati ih. Do tog dana imam poruku za tebe i želim da je pročitaš:

 

Nismo sami, preživjeli smo, bili smo žrtve i svakog dana postajemo sve uspješnije/uspješniji i bolje/bolji. Ako si žrtva nasilja, skini okove sa sebe i progovori. Bit ću ti ruka, uzdanica i nada da sve na kraju može da se pobijedi. Ne obećavam da je lako, ali kako vrijeme prolazi, postaje sve lakše. Riječi oslobađaju više nego što možemo zamisliti, i ti i ja. Ako si preživjela, hvala ti na snazi da se zajedno borimo protiv nasilja. Hvala ti što si negdje blizu mene, što znaš i razumiješ koliko je bitno krenuti naprijed. Ako znaš nekoga ko preživljava/preživio/la je nasilje – reaguj!

 

ScarletRed