Građanska neposlušnost koja daje nadu

 

Sloboda okupljanja može se, čak i u ovoj zemlji, ograničiti samo radi zaštite sigurnosti ljudi i imovine. Dakle, zabrana javnog skupa u pokretu je neosnovana, i policija (građanske “sluge” koje trebaju da čuvaju građane i imovinu, ali i gore pomenuti Ustav, odnosno zakone države) donosi odluku koja bi u mnogim zemljama bila smatrana napadom na ljudska, odnosno građanska prava. 

 

Ovako su mislili pojedinci koji su se neformalno sastali i odlučili pokazati građansku neposlušnost. Bio sam tog dana u Prijedoru među njima. Nije prvi put da je Prijedor vidio aktivističke i umjetničke proteste, ali je ovo bio jedan od prvih gdje su se okupili prijedorski Srbi i Bošnjaci, Sarajlija, i slovenski par. Nas tačno sedam. Da zajedno pokažemo neposlušnost prema neosnovanim naredbama.

 

Na Međunarodni dan ljudskih prava bio je to naš odgovor na zabranu javnog skupa. I pored zvanične zabrane Odboru za obilježavanje 20. godišnjice stradanja nevinih Prijedorčana,održali smo spontani javni skup u pokretu. 

 

Ne predstavljajući druga udruženja ili organizacije, sa našim različitostima, složili smo se da nam je ključna poruka borba za slobodu udruživanja, kao i slobodu okupljanja, dakle borba za fundamentalna ljudska prava. Kao Prijedorčanin, ispred sebe sam vidio zabrinute građane, ne Srbe ili Bošnjake. Vidio sam lica ljudi koji vide i znaju da diskriminacija po etničkoj osnovi ili zabrana okupljanja ne vode ničemu dobrom, i na trenutak sam osjetio nadu. Osjetio sam da sam među svojim ljudima, da svi govorimo isti jezik, da svi razumijemo težak put ispred nas.

 

Sa trakama preko usta, simbolizirajući cenzuru, i transparentom koji poručuje “Gdje se krše ljudska prava, građanska neposlušnost postaje dužnost!”, u koloni smo prošli glavnom ulicom, baš onom kojom je trebala proći zabranjena mirovna šetnja. 

 

Naša simbolička građanska neposlušnost odjeknula je širom zemlje. Naši sugrađani iz Banja Luke, aktivisti/kinje Oštre nule i Helsinškog parlamenta Banja Luka, su čuli i prenijeli poruku izlaskom na svoje ulice. Razna udruženja i borci za ljudska prava širom zemlje također su poslali podršku i  solidarnost. 

 

Opet sam osjetio nadu, opet sam vidio svoje ljude. Razumjeli smo se. 

 

 

Protjeran iz Prijedora tokom rata, osjećajući se prljavim nakon “čišćenja” grada 90-tih, danas moram demonstrirati gradom moleći za jednaka prava. Moleći njihove, svoje, ili koga već, da me prihvate kao građanina, kao čovjeka koji želi krojiti svoju budućnost u miru. Ali nisam sam.

 

Mnogo nas je koji shvatamo da danas u Prijedoru (kao i u drugim gradovima), nisu ugrožena samo prava nesrba, nego je ugrožena budućnost svih građana željnih normalnog i zdravog života. A situacija u Prijedoru, kao ni u ostatku zemlje, neće biti bolja bez solidarnosti i suradnje ljudi iz cijele zemlje i regiona. 

 

A kakva je danas situacija u Prijedoru?

 

U prijedorskim javnim preduzećima i institucijama zaposleni nesrbi “mjere” se promilima. Dok “niču” memorijali srpskim vojnim žrtvama ispred različitih ustanova, javnih mjesta, škola, nema nijednog spomenika za mnogobrojne nesrpske civilne žrtve. Na mjestu gdje su patile hiljade prijedorskih žena i djece, logoru Trnopolje, opštinske vlasti odlučiše da postave zastrašujući spomenik srpskim vojnicima. 

 

U opštinskom budžetu izdvajaju se ogromna sredstva isključivo za srpske vojne žrtve i udruženja, a za civilne žrtve novca nema. 

 

Bošnjački i hrvatski povratnici se u većini slučajeva osjećaju kao drugorazredni građani, bez priznanja i podrške, dok se nevladine organizacije koje prestavljaju žrtve i stradale, suočavaju sa konstantnim opstrukcijama lokalnih vlasti. 

 

Kako je, dakle, bilo bolje javno podsjetiti državu i građane Prijedora na ovu diskriminaciju, nego protesnom šetnjom na Međunarodni dan ljudskih prava? Gdje bolje nego u gradu gdje se ta prava svakodnevno i na različite načine gaze?

 

No, novoizabranoj vlasti u Prijedoru, na čelu sa bivšim načelnikom, danas gradonačelnikom Markom Pavićem, draže je podsjetiti još jednom udruženja preživjelih logoraša i porodica žrtava da se ne može tek tako mahati transparentima po gradu i ne može se tek tako svako javno okupljati! Još jednom pokazaše da se, iako slatkorječivi, “demokratski” umiveni, pod plaštovima političkih stranaka koje ih štite, nisu mnogo udaljili od nedavne mračne prošlosti.

 

Podsjećanja radi, prva zabrana javnog okupljanja je Odboru za obilježavanje 20. godišnjice stradanja nedužnih Prijedorčana izrečena 23. maja. Policija je zabranila prvi javni performans planiran u znak sjećanja na stradale žene i djecu Prijedora. “Zabrinuti” za svoje građane i tada su valjda mislili da bi instalacija bijelih vreća, koje se koriste na ekshumacijama, možda podsjetila prolaznike na neugodnu prošlost koju, je li, želimo zaboraviti.

 

Neke stvari za njih je očito bolje gurnuti pod tepih.

 

 

Kao i u mnogim krajevima ove krvlju natopljene zemlje, priča o diskriminaciji i netoleranciji ne prestaje 90-tih, i potreban je mnogo veći tepih da prekrije svu nagomilanu prašinu, nego onaj koji godinama tka i prostire prijedorski gradonačelnik Marko Pavić. 

 

Na Međunarodni dan ljudskih prava, zabranjena šetnja trebala je, između ostalog, da skrene pažnju i da se više od hiljadu Prijedorčana 20 godina nakon rata vode kao nestali, a da udruženja civinih žrtava rade u skoro nemogućim uslovima. 

 

Ovom zabranom, Marko Pavić, njegovi saradnici i policija, svjesno sprečavaju napredak i povratak građana ovog grada. Zabrana okupljanja, na Dan ljudskih prava, je neviđen šamar civilnom društvu i svim progresivnim građanima Prijedora, ali i cijele BiH.

 

Prijedor je mali-veliki krajiški grad ispod Kozare, planine na kojoj se vodila jedna od najvećih bitki u Drugom svjetskom ratu. Rodno je mjesto slavnih antifašista Mladena Stojanovića, Mire Cikote, Esada Midžića i Mile Rajlića. 

 

U posljednjem ratu, postao je jedno od najvećih stratišta na prostorima bivše Jugoslavije. Grad u kojem danas mnogi slave ljude poput Sime Drljače, Željke Mejakića, Zorana Žigića, i drugih gradskih “čistača”.