Diskriminacija ne smije biti svakodnevna pojava u državnim institucijama

Oblici diskriminacije koji se najčešće pojavljuju u institucijama su spolno i seksualno uznemiravanje, mobing, segregacija i podsticanje na diskriminaciju. Posebno se bilježi povećan broj slučajeva mobinga koje prijavljuju zaposleni u institucijama.
Piše: 
Selma Alić
Podijeli ovaj članak: 
Iako već nekoliko godina imamo Zakon o zabrani diskriminacije, ona je u praksi još uvijek prisutna kao 'normalan' oblik ponašanja prema određenim skupinama. 
 
 
 
''Buđenje kolektivne svijesti može dovesti do smanjenja diskriminacije i zato je važno da se u svakom segmentu društva govori o tome kako prepoznati diskriminaciju i pravilno reagovati na nju“, smatra Vesna Vukmanić iz organizacije ICVA.  
 
 
 
Oblici diskriminacije koji se najčešće pojavljuju u institucijama su uznemiravanje, spolno i seksualno uznemiravanja, mobing, segregacija i podsticanje na diskriminaciju. Posebno se bilježi povećan broj slučajeva mobinga koje prijavljuju zaposleni u institucijama.
 
 
 
„U slučaju mobinga vrlo je teško naći dokaze protiv diskriminatora, pa zato žrtvama mobinga preporučujemo da vode dnevnik u kojem će precizirati vrijeme početka i način odvijanja diskriminacije“, rekla je Fedra Idžaković iz organizacije Prava za sve.
 
 
 
Osim nepravednog odnosa prema radnicima i diskriminacije unutar organizacije, institucije često vrše i segregaciju određenih kategorija stanovništva izvan same institucije. Pristup nekoj instituciji nije omogućen svima podjednako - na primjer, osobe sa invaliditetom ne mogu koristiti sve prostorije u objektu, čime im je onemogućen pristup informacijama. Mnoge zgrade u kojima su smješteni centri za socijalni rad apsolutno nisu prilagođene osobama sa invaliditetom. Također, jedna od gorućih tema su i sredstva za dječiji dodatak, koja su u nekim kantonima i mjestima mnogo manja u odnosu na veće gradove u BiH. 
 
 
 
 
„Svaka institucija je dužna poduzeti određene mjere u spriječavanju diskriminacije. Potrebno je uspostaviti dobre radne osnose sa kolegama, predstaviti im antidiskriminacijske pravilnike, podstaknuti ih da koriste mogućnost prigovora na diskriminaciju i omogućiti internu istragu i kontrolu diskriminacije“, rekla je Vukmanić objašnjavajući da je od velike važnosti organizovanje predavanja i seminara unutar same institucije, upoznavanje radnika sa oblicima diskriminacije i načinima njenog izbjegavanja. Krajnji korak u sprječavanju diskriminacije je traženje savjeta i zahtjevanje intervencije osoba izvan organizacije koje su nadležne za tu oblast, te sankcionisanje zaposlenih bez obzira na funkciju koju obavljaju. 
 
 
 
 
Vukmanić je naglasila kako je od velike važnosti saradnja institucija poput Centra za socijalni rad i nevladinih organizacija koje nastoje upoznati građane sa diskriminacijom. „Potrebna je reakcija iz Centara, jer su to institucije koje su u direktnoj komunikaciji sa ljudima. Socijalni radinici trebaju tražiti prednacrte zakona i u ime ljudi koje zastupaju zagovarati njihovu izmjenu“, dodala je ona.
 
 
 
 
Kada prepoznaju diskriminaciju, građani se mogu obratiti najbližoj nevladinoj organizaciji koja će im pružiti potrebne informacije i pomoć. Lista nevladininih organizacija navedena je u vodiču  nastalom u okviru AD programa, ''Ne/diskriminacija u institucijama u Bosni i Hercegovini“,  gdje je priložen i formular za obraćanje Instituciji ombudsmena Bosne i Hercegovine.  
 
 
 
Predstavnice organizacija ICVA i Prava za sve, u okviru AD programa, organizuju niz predavanja i treninga za nevladine organizacije i predstavnike/ce marginalizovanih grupa o problemu diskriminacije u BiH i Zakonu o zabrani diskriminacije. Održan je trening u Tuzli, a u narednom periodu održaće se treninzi u Mostaru i Sarajevu. 
 
 
 
 
 
 
 
 
Ostavite komentar