Dan žena
''Dakle, znaš kako ćeš. Nemoj da bude k'o za prošli Osmi mart, majke ti. Budi malo glasnija, slobodno pusti glas, "Oprostite, gospođo, ovaj novi L'Oreal ruž je na sniženju, mislim da ima mnogo nijansi koje bi vam stajale, ovo-ono, tamo-vamo, podiže vam lice, otvara vam pogled..."''
Gospodin u crnoj kožnoj jakni i ispeglanim farmericama saopćavao je Martini, promotorici, plan akcije, lica iskrivljenog u poduzetničku grimasu, i natopljenog Old Spice afteršejvom.
''Budem li te vidio pet minuta da šutiš, ništa od dnevnice, makar ti sto puta bio Dan žena, jes' čula? Hehe.''
Kasirka je otkočila klizna vrata od parfumerije, uz duboki uzdah, i uskoro je unutra počela teći, za rano jutro, dosta gusta bujica očetkanih kaputa, novih mantila i mirisnih, natapiranih lokni. Jedan je djed, ne sklanjajući se s vrata, glasno i nemoćno uzvikivao: "SOLEA kremu, za brijanje kremu, SOLEA, gdje vam stoji to?!", i nije čuo dovikivanja kasirki, prigušena pištanjem poništača bar kodova.
''Dobar dan, gospođo, sretan Vam Osmi mart... Mogu li vas zainteresirati za nove nijanse...''
Gospođa sa zategnutom pundžom na glavi zakačila je Martinu širokom, koferolikom tašnom i gigantskim kolicima punim dječjih pelena i deterdženta, pregazivši joj vrhove prstiju, i odvezla se do kase. Martina je prigušila jauk.
''Mogu li Vas zainteresirati za novu toniranu kremu, daje licu svježinu i sjaj...''
Martinin je glas bio, ako je ikako moguće, slabiji od pištanja bipera, koji ju je dekoncentrirao, padao joj je šećer, osjećala je to, trebala je pojesti energetsku pločicu koju joj je nudila kasirka jutros. Eno, ona još nije pala u nesvijest. Još pet sati i kući, još pet sati...
''SOLEA kremu za brijanje, treba mi, evo donio sam pakovanje da vidite kako izgleda, ova siva...''
''Gospodine'', Martina je vidjela svoju priliku za razgovor u dedinoj izgubljenosti i vapaju, sličnom njenom, koji niko nije čuo. Udahnula je duboko. ''Mogu li vas zainteresirati za poklon za voljenu osobu?''
''Ma možeš, sine, možeš: reci mi, tražio sam, gdje stoji ova SOLEA krema za brijanje, ja to koristim uvijek, evo donio sam pakovanje da vidite kako izgleda'', pružio je Martini praznu i potpuno spljoštenu tubu, još uvijek s čepom na vrhu. ''Prije je to stajalo 'vako sa strane, tu, tu na toj polici, gdje je to sad, sine, sve ste ispremještali...? ''
Martina je provela dedicu kroz police pune šarenih čepova i nasmijanih žena s etiketa, pored razglednica posutih sitnim šljokicama, pored police s parfemima koju je svojim tijelom branila, u licu sasvim žuta, prodavačica, neprekidno vičući, "Gospodine, to nije tester!", nogu raširenih kao amaterka na skijama, pored pune korpe Alma Ras gaća na sniženju, sve do police sa kremama za brijanje. Zatim ga je izvela van ozarenog, prolazeći pored izuzetno uzrujanog gospodina u crnoj kožnoj jakni i ispeglanim farmericama, koji je poduzetničku facu zamijenio ljutitom grimasom, sve jednako ljutito podižući pojas preko blago izbočenog trbuha.
''Martina...'' prošla je kraj njega, mašući dedi koji je odlazio, a da ga nije ni pogledala.
Nešto u njoj je kvrcnulo, možda je kvrcnula neka vratna žila, možda je hipoglikemija dosegla kritičnu tačku, možda joj je prekipilo kad je krajičkom oka u skladištu ugledala prodavačicu-čuvaricu parfema kako sjedi na kutijama i plače, a druga joj daje tabletu i psuje, ali iz sveg glasa je Martina, tog vjetrovitog martovskog jutra, uzviknula prvoj ženi koja je kraj nje naišla, i koja se prenula od njenog uzvika:
''Gospođo! Izgledate užasno!''
''Molim?!''
''Izgledate užasno, a danas je Osmi mart, dan žena! Kao prvo, evo vam ovaj broš s plastičnim cvijetom, čija vas zelena boja čini mršavijom'', preneraženoj je ženi Martina brzo zakačila broš za rever, dok ju je ova pokušavala uhvatiti za ručni zglob. U vrhu prodavnice, prenuo se i gospodin u kožnoj crnoj jakni i ispeglanim farmericama, i žurno se zaputio prema njima dvjema.
''Također, imate bore, pore, bubuljice, madeže i koža vam je umorna, imate podočnjake, vrećice i natekli ste, a danas je Osmi mart. Danas nema bora, pora, podočnjaka, i za vaš užasni izgled imam odlično rješenje!''
Martina je izvadila iz torbe masku koju je taj vikend nosila na sestričevom rođendanu, i brzim pokretima ju nataknula ženi na glavu, naopako, jarkocrvenim ustima prema gore...
Gospodin u crnoj jakni u sekundi je već "iznosio" Martinu iz prodavnice, držeći ju za miške. Prodavačice, kojima se boja polako vraćala u lice, gledale su za njima i koristile priliku progutati još jednu energetsku pločicu. Čuvarica parfema je s čašom šećera i vode, onako u klompama, izišla za njima iz prodavnice.
''Sram te bilo, sram!'' drao se gospodin u ispeglanim farmerkama, mlatarajući rukama i zveckajući teškim, zlatnim satom. ''ZA OSMI MART! Kako te nije sram! Da te nikad više nisam vidio. A ja da ti učinim uslugu, jadna, nezaposlena... ''
Martina je, hodajući cestom, polako skidala ružičaste salonke, ružičastu balerinsku suknju od tila koju su joj to jutro dali da obuče, polako odvezala visoki konjski rep svezan ružičastom gumicom za kosu, iz torbe izvadila bocu vode i polila se njome po glavi, i bosonoga odšetala do auta. Prodavačica-čuvarica parfema pokušala ju je dozvati, ali nije mogla od smijeha. Bio je to zadnji put da je popila tabletu za smirenje na Dan žena, u cijeloj svojoj radnoj karijeri.
