Bolji život za djecu bez roditelja nije moguć bez podrške države
Nedostatak zakona kojim se reguliše oblast hraniteljstva je jedna od ozbiljnih prepreka za proces deinstitucionalizacije domova za djecu bez roditeljskog staranja. Državne institucije ne vide interes da se aktivnije bave ovim pitanjem, a razlog je već dobro poznat - ovaj proces iziskuje finansijska sredstva, a država ga navodno nema, barem ne za ove namjene.
U međuvremenu, hraniteljstvo je tema o kojoj se u javnosti govori, ali nerijetko u negativnom kontekstu. Na žalost, često se dešava da čujemo, ili pročitamo priče o zlostavljanju djece od strane hranitelja.
UNICEF i organizacija Hope and Homes for Children (HHC) aktivno rade na procesu deinstitucionalizacije. “Najviše pomaka u transformaciji institucije za djecu bez roditeljskog staranja je do sada napravljeno u Tuzli gdje UNICEF i HHC rade od 2011. godine. U decembru 2012. godine, Ministarstvo za rad, socijalnu politiku i povratak Vlade Tuzlanskog Kantona je usvojilo projekat Transformacije institucije za djecu bez roditeljskog staranja u niz novih usluga za podršku odrastanja djece u porodičnom/obiteljskom okruženju”, rekli su nam iz UNICEF-a.
U Republici Srpskoj je u toku protekle godine deset Centara za socijalni rad bilo uključeno u treninge u oblasti hraniteljstva, napravljenih na osnovu podzakonskog akta o hraniteljstvu. U FBiH je napravljen nacrt Zakona o hraniteljstvu, čije se usvajanje očekuje u toku ove godine.
''Ukoliko bude usvojen u predloženom obliku, zakonom će biti osigurano da sva djeca bez roditeljskog staranja do 5 godina starosti obavezno budu smještena u porodicu, umjesto u institucije. Također, za hranitelje će biti uvedena posebna naknada, te detaljni izdefinirani kriteriji za prijavljivanje za hraniteljstvo, čime bi se trebalo doći do kvalitetnijih hranitelja“, rekla nam je Aleksandra Babić-Golubović iz HHC-a i dodala da je i u Republici Srpskoj istovremeno donesen Pravilnik o hraniteljstvu koji na sličan način uređuje ovu oblast.
Tri doma u procesu deinstitucionalizacije
U proces transformacije trenutno su uključene 3 ustanove u FBiH za djecu bez roditeljskog staranja: Dom za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli, Dječiji dom Mostar i u Dječiji dom Bjelave u Sarajevu. Projekte vodi Hope and Homes for Children uz finansijsku podršku UNICEF-a, a njihov krajnji cilj je da se ove ustanove transformiraju u niz drugih usluga za djecu i porodice, koje će se pružati u zajednici, a koje će imati za cilj očuvanje bioloških porodica i odrastanje u porodičnom okruženju.
''Trenutno je proces u dječijem domu u Tuzli najdalje odmakao. Od ukupno 96 djece koliko ih je bilo u ovom domu prije 2 godine, trenutno se njih 40 još uvijek tamo nalazi, dok je većina vraćena u svoje biološke porodice (gdje je to bilo moguće), usvojena ili smještena u hraniteljstvo“, rekla je Babić-Glubović.
''Resorna entitetska i kantonalna ministarstva zaista pozitivno reagiraju i podržavaju započete reforme, te ih pokušavaju pratiti donošenjem relevantnog zakonodavstva i profesionalnih standarda. Međutim, ono što nedostaje je adekvatna finansijska podrška procesu reforme od strane nadležnih vlasti. Zbog toga je cjelokupna reforma još uvijek većinom ovisna o finansijskoj potpori od strane međunarodnih organizacija, mada se uskoro očekuju i ranije odobrena sredstva u okviru fondova predpristupne pomoći Evropske unije (IPA)“, rekla je Aleksandra Babić Golubović.
Jesmo li uopće spremni za deinstitucionalizaciju?
Još jedna organizacija koja aktivno učestvuje u procesu deinstitucionalizacije domova za djecu bez roditeljskog staranja je SOS Dječija sela BiH, koja je direktno učestvovala u procesu u Tuzlanskom kantonu i intenzivno sarađivala sa nadležnim ministarstvom i Dječijim domom „Tuzla“.
Iz SOS Dječija sela BiH su nam rekli je BiH spremna za proces deinstitucionalizacije i da je dokaz tome postojanje, kako su rekli, savjesnih vladinih službenika u BiH i „kritična masa“ NGO koje se bave unapređenjem statusa djece. Međutim, i oni podsjećaju da u procesu nešto nedostaje.
„Svijest državnih institucija o značaju ovog procesa mora biti sinhronizirana jer ovaj proces ima i finansijske implikacije. Izdaci za preventivni rad su manji nego izdaci potrebni za sanaciju posljedica, tako i u sistemu dječije zaštite“, rekao je Siniša Baljo iz SOS Dječija sela BiH.
On takođe kaže da je zvanično nemoguće pronaći organizaciju, instituciju ili pojedinca koji neće iskazati spremnost za rad za dobrobit djece.
Naravno, svi ih vole i svi kažu da su djeca naša budućnost. Ali, to je sve u domenu deklarativne podrške, dok konkretna daleko zaostaje.
Iz SOS Dečija sela BiH kažu da je deinstitucionalizacija svakako potrebna i da je za dijete uvijek bolje rješenje da ne bude u domu. Oni smatraju da domovi za djecu ne podržavaju stvaranje kvalitetnog odnosa između djeteta i osoba zaduženih za brigu, tako da je znatno kvalitetnija opcija ona koja nudi stalnost osobe za brigu i individualni pristup - hraniteljska porodica.
„Uz adekvatan i kontinuiran monitoring, jasne uloge i odgovornosti u zaštiti najboljeg interesa djeteta, podršku djetetu i osobi zaduženoj za brigu, izlazak djece iz velikih domova je bolje rješenje“, rekao je Baljo.
„Veliki broj djece koja su trenutno u institucijama mogla bi se, uz adekvatnu podršku, vratiti svojim biološkim porodicama, ili živjeti u hraniteljstvu kao daleko povoljnijem obliku zbrinjavanja, naročito za bebe i djecu predškolskog uzrasta. Međutim, centri za socijalni rad trenutno nemaju kapacitete da adekvatno rade na podršci biološkim porodicama, kao ni na razvoju i monitoringu hraniteljstva“, rekla je na kraju Aleksandra Babić-Golubović iz HHC-a.
U BiH se trenutno nalazi oko 3000 djece bez roditeljskog staranja, ali ne odrastaju svi u institucijama. Oko 1000 djece bez roditeljskog staranja smješteno je u domove, kao i oko 1000 djece s poteškoćama u razvoju koja također žive u institucijama. Ostala djeca odrastaju u srodničkim i nesrodničkim hraniteljskim porodicama.
