Almirova priča

 

 

Nakon što je doživjela prvi šok shvativši da će se njeno dijete cio život boriti s ograničenom pokretljivošću, moja majka Almasa se uhvatila u koštac s tom nevoljom i zajedno sa mnom moje najranije djetinjstvo provela po rehabilitacionim centrima kako bi mi pomogla da prohodam. Ono što je drugoj djeci bio prvi korak,  kojeg se i ne sjećaju, meni je bio dugi niz uspona i padova u pokušaju da se samostalno krećem.

 

Imao sam udove, ali oni nisu slušali moje želje. Majka je bila tu da zamijeni njihovu funkciju. Otac Nadir je pomagao na svoj način, morao je raditi kako bi isfinansirao moje vječito liječenje. Ipak, rastao sam i s vremenom naučio da, iako teško, sam hodam, jedem i pijem. Oblačenje i vezanje patika je išlo dosta teže, ali i to sam nakon bezbroj pokušaja savladao u već poznom djetinjstvu. Bio sam okružen ljubavlju roditelja i svojih bližnjih: djedova, nena, tetaka, daidže, amidže...tako da u tom najranijem djetinjstvu nisam mnogo osjećao teškoće svog hendikepa.

 

 

Prva moja životna bitka počinje sa polaskom u Osnovnu školu Hasan Kikić u Gradačcu, gradu u kojem i živim. Sve sam razumio, ali moje ruke su bile neposlušne kada je trebalo uraditi ono što mozak naredi.

 

Moja prva učiteljica bila je stara žena koja nije imala snage da se nosi sa mojom bolešću. Insistirala je na tome da me roditelji odvedu na kategorizaciju.

 

Iskreno, ja još uvijek ne razumijem sasvim šta to znači, ali znam da je moja majka, koja je vjerovatno i sama prvi put čula za taj izraze, pitala sve kompetentne stručnjake šta treba uraditi. Odluka je pala nakon što joj je učiteljica rekla: „ Donesi mi papire i on će imati sve petice“.

 

Po maminoj logici, nakon kategorizacije, ja bih bio osoba s etiketom koju se niko ne bi ni potrudio da upozna niti joj pruži priliku da što nauči. U uređenim društvima to sigurno nije tako. U uređenim društvima bi mi utvrđivanje stepena invaliditeta pomoglo u učenju, ali naše društvo nije uređeno i ja bih sa papirima sa kategorizacije prolazio kroz školovanje lagodno, ali bih ostao uskraćen za znanje. Moja majka je za mene i sebe odabrala teži, ali korisniji put. U drugom razredu sam prešao u Osnovnu školu Ivan Goran Kovačić koju i trenutno pohađam jer u ovoj školi nisu insistirali na kategorizaciji.

 

Učiteljica Jasminka Beširović je osoba koja je poslije moje majke uložila najviše truda  u moje opismenjavanje. Bila je strpljiva i nesebično se trudila da mi prilagodi gradivo koje sam trebao savladati. Ona će mi uvijek biti simbol humanosti i simbol dobrog učitelja.

 

Zahvaljujući njoj školu sam počeo doživljavati na drukčiji način, učionica mi više nije bila mučionica. Sa novim drugovima iz razreda nikada nisam uspio uspostaviti pravi drugarski odnos, možda zbog toga što su me upoznali u drugom razredu kao „onog novog“, a ne Šišić Almira koji je zajedno s njima prvi put ušao u učionicu.

 

Zahvaljujući nesebičnoj pomoći svoje učiteljice postizao sam vrlodobar i odličan uspjeh radeći po redovnom školskom programu što je za mene veliki rezultat i još jedna u nizu mojih pobjeda nad teškoćama koje je život stavio preda me.

 

U to doba se desio još jedan vrlo značajan događaj u mom životu. Drugog novembra 2009. godine rođen je moj brat Amer, zdrava i prelijepa beba. Svojim dolaskom uljepšao je moj život iako sam s njim morao dijeliti ljubav i pažnju roditelja koju sam ranije sam uživao.

 

 

Pošto sam postao dosta samostalniji nego ranije, moja majka se počela baviti uzgojem cvijeća i otada manje vremena provodi sa mnom što mi teško pada jer sam navikao da je uvijek uza me. Nedostaju mi dugi razgovori s njom koje smo nekada stalno vodili, nedostaje mi i njena ruka na kosi koja me umiruje i daje mi snagu. Razumijem da su teška vremena i da roditelji moraju raditi kako bi nam obezbijedili egzistenciju, zato se navikavam na to da ne mogu stalno biti uza me.

 

Život je ušao u kolotečinu, ali u petom razredu, kada sam u školi prešao u predmetnu nastavu, poteškoće su se ponovo javile. Tu više nije bilo učiteljice koja je čekala do pola narednog časa da završim pisanje kontrolnog sa prethodnog časa. Jedan nastavnik u mom razredu ima jedan čas i ja moram kao i svi ostali učenici kontrolni rad predati na kraju časa iako nisam stigao sve uraditi. Ukoliko brže pišem da stignem sve uraditi, moj ionako nečitak rukopis postaje sasvim nejasan.

 

Neki nastavnici tolerišu moje poteškoće pa mi dopuste da objasnim šta sam napisao, dok drugi ocijene onoliko koliko razumiju. Razumijem ih. Ja sam jedan od stotinu učenika koje moraju ocijeniti i ne mogu se posvetiti samo meni.

 

Moram priznati da ponekad posustanem. Zašto raditi uzaludan posao? Koliko god se trudio postoje kriteriji koje ne mogu zadovoljiti. Ipak,  ustrajavam u svojoj namjeri da dam maksimum od sebe. Na to me motivišu ljudi koji vjeruju u mene. To su prije svega moji roditelji i svi bližnji ali i moji nastavnici u kojima gledam svoje uzore. Među najomiljenijim mi je nastavnica bosanskog jezika i književnosti, Mirsada Karić. Ona je nevjerovatna osoba, puna optimizma, vedra duha i uvijek spremna na šalu. Sa mnom razgovara kao drugarica koja i sama ima četrnaest godina i time me neizmjerno usrećuje.

 

Možda moja privrženost nastavnici Mirsadi dolazi i od sklonosti koju osjećam prema umjetnosti. Naime, pošto nisam mogao trčati za loptom i igrati se napolju, ja sam rastao uz televiziju i svijet priče i filma. Tako se razvila moja bogata mašta. Rađe sjedim sam u sobi i putujem zamišljenim putevima koje sam gradim u svojim mislima nego da se družim sa vršnjacima koji me često povrijede svojim postupcima. U mašti mogu uraditi sve što ne mogu u stvarnosti i to smatram svojom prednošću u odnosu na većinu drugih ljudi jer je to dar dat samo rijetkima. Svoje zamišljene doživljaje često pretočim u pjesmu ili priču.

 

U vezi s tim je i moja životna želja da završim fakultet i napišem knjigu. Vjerujem u sebe i vjerujem da mogu biti dobar u tome jer ja jesam drugačiji, ali ta različitost nikako ne znači i manju vrijednost u odnosu na druge. Ustvari, ja mislim da je svaki pojedinac na neki način drugačiji od ostalih. Ljude drugačijim čini nadmenost, oholost, ograničenost, sklonost ka zločinu i mnoštvo drugih osobina koje smatram većim hendikepom od svoje bolesti.

 

Među osobama koje su ostavile pečat na mom životu je i nastavnica Stanislava Mujkić koja me angažovala u sekciji Film i fotografija čime su se otvorili novi horizonti u mom životu. Već sam napomenuo da sam odrastao uz televizijski program i da mi je film bio izvor životne spoznaje, a sada, angažujući se u radu ove sekcije, moj život je popunjen jednim novim sadržajem koji ga čini ljepšim. Zahvalan sam nastavnici što mi je pružila priliku i samim tim doprinijela podizanju mog samopouzdanja jer svaka pobijeđena prepreka za mene je dokaz vlastite vrijednosti.

 

Poznati pisac Antoan de Sent Egziperi je napisao „Čovjek samo srcem dobro vidi, bitno je očima nevidljivo“. Moj život je pretrpan ljudima koji znaju „gledati“ i koji me čine sretnim.