Vratiti osmijehe na lica
“Da sam u kući, čini mi se da bih poludjela od dosade. Živim sama, a ovdje se osjećam odlično. Oni su mi druga porodica, a ovo mi je drugi dom. Za osobu koja ostane sama, imati nekoga ko će sa vama sjediti, dočekati vas vesela lica i otvoreno razgovarati o svemu sa vama, je neprocjenjivo”, kaže Ramiza Dedić, članica Centra za zdravo starenje iz Sarajeva. Otvaranje Centra je finansirala Općina Novo Sarajevo, koja djelimično finansira i njegov rad.
“Prije nego što je Centar otvoren, razgovarali smo sa neuropsihijatricom Centra za mentalno zdravlje u Novom Sarajevu i saznali da je glavni razlog ili, uslovno rečeno, dijagnoza zbog koje se osobe treće životne dobi javljaju njima zapravo duboka depresija koja nastaje zbog usamljenosti. Tada nam je bilo jasno da smo na pravom putu. Centar za zdravo starenje zaista ima svoje mjesto u društvu kada su u pitanju sprečavanje usamljenosti ili socijalna inkluzija osoba treće životne dobi, zanemarenih ili marginaliziranih u društvu”, rekla je za portal Diskriminacija.ba Sejdefa Bašić – Ćatić, direktorica Centra za zdravo starenje.
Preventivno-korektivna gimnastika na dnevnoj bazi, razgovor uz kafu ili čaj, brojne radionice, turniri u raznim igrama, proslave značajnih datuma, izleti – samo su neke od aktivnosti koje se ovdje organizuju. Ono što za mnoge predstavlja posebno zadovoljstvo jeste korištenje interneta, jer na taj način imaju priliku razgovarati sa porodicom koja živi u inostranstvu. Imati osjećaj da nečemu pripadate i da postoji mjesto gdje ćete biti rado dočekani dovoljno govori o važnosti postojanja ovog mjesta.
Ružica + Mustafa
Članovi i članice su uglavnom samci. “Djeca su otišla svojim putem, bračne partnere su ili izgubili ili su razvedeni. U našoj državi su penzioneri većinom zapostavljeni, brinu se sami o sebi i nemaju preveliku podršku. Njihov dan se zasniva uglavnom na plaćanju režija, sjedenju u parku..., a ovo što mi ovdje radimo ima za cilj socijalizaciju naših članova. Ovdje se druže sa svojom generacijom. Jednostavno – kvalitetno ispune svoj dan”, objašnjava Minela Kahriman, socijalna radnica Centra.
“Dvoje samaca/udovaca, Ružica i Mustafa, upoznali su se u Centru, počeli živjeti zajedno, pa smo ovdje organizirali i jedno malo vjenčanje. A ne bih rekla da je na kraju čak bilo malo – bilo je sigurno 150 svatova. Veselili smo se i zaista je bilo prelijepo. Njih dvoje i danas uživaju u zajedničkom životu”, dodaje direktorica Sejdefa Bašić – Ćatić.
“Prije je ovo bila mjesna zajednica i tu su moja djeca nekad prije pjevala, svirala i igrala, a ja sam to samo nastavio pod stare dane. Obično sam svaki dan ovdje, uglavnom se tu družimo, a kada je lijepo vrijeme, ide se na izlete – Bijambare, Igman, Konjic, svuda pomalo. Igramo šaha, kartamo se i igramo razne druge igre, ali ja najviše igram šule, igru u kojoj sam prošle godine osvojio zlatnu medalju na našem turniru”, pohvalio nam se Mujo Poprženović, koji je također učestvovao i u scenskom performansu Sedma soba.
Samo da se Centar ne zatvori...
Na početku su vrata Centra bila otvorena za stanovnike/ce svih opština, ali kada kapaciteti više nisu mogli odgovoriti prevelikom interesovanju, prioritet se morao dati građanima i građankama opštine Novo Sarajevo. “Na žalost, iako to na početku nije bio slučaj, Centar je danas otvoren samo za stanovnike/ce opštine koja ga je i izgradila. Bili smo primorani da, pored uslova da članovi/ce imaju minimalno 60 godina, uvedemo i taj da su nastanjeni u Novom Sarajevu. Imamo nezgodne situacije da moramo vratiti mnogo ljudi koji nam se obrate. Stoga je i potreba za otvaranje sličnih ustanova vrlo jasna. Sve vrijeme smo nastojali što više promovirati ovu ideju i rezultate našeg rada s ciljem da skrenemo pažnju na potrebu da se za ovu populaciju napravi nešto slično i u drugim opštinama i dijelovima države. Dobar je pokazatelj to što su nam se nedavno javili iz Općine Stari Grad, gdje su veoma zainteresovani za otvaranje centra, a interes je također vidljiv i u Općini Novi Grad, u Tuzli te u Konjicu. Drago nam je što se ova ideja polako širi”, rekla je direktorica Sejdefa Bašić – Ćatić.
“Problem koji vidimo i želimo odgovoriti na njega jesu potrebe ljudi koji su zatvoreni između četiri zida, koji zbog slabe pokretljivosti ne mogu doći u Centar. Jedna ideja je da te ljude barem jednom sedmično dovodimo ovdje, a druga da naš fizioterapeut odlazi u kućnu posjetu, zajedno sa socijalnim radnikom Centra za socijalni rad i studentima, kako bi se tim ljudima malo osvježila svakodnevnica, što bi bilo korisno za njihovo mentalno i fizičko zdravlje”, dodaje ona.
Probleme prate i strahovi, a najveći je strah od zatvaranja Centra zbog nedostatka finansijskih sredstava. Zbog toga je samo članstvo predložilo plaćanje članarine. “Cijena je simbolična – 4 KM. Naravno, uzeli smo u obzir da nekome možda i nisu toliko simbolične, jer tu su i ljudi sa minimalnim penzijama, ali tada uskaču članovi, koji su ponovo na vlastitu inicijativu, otvorili jednu kasu u koju ostave marku-dvije za one koji ne mogu platiti”, objašnjava socijalna radnica Minela Kahriman. Centar je primjer da za sreću osoba treće životne dobi ne treba mnogo. Na nama je da, ako već do sada nismo, shvatimo ove ljude i njihove potrebe. Jer, jednog dana svi ćemo biti Ramiza, Mujo, Ružica...
U nastavku pogledajte još fotografija iz Centra za zdravo starenje Novo Sarajevo.
