Zavod Drin: Vlast ne zna da provede presudu iz Strazbura

Tri osobe smještene u Javnu ustanovu "Drin" u Fojnici: Zuhra Hadžimejlić, Marcel Crepulja i Esad Busovača su se krajem 2012. godine, krajnje jednostavnim pismima i bez posredovanja advokata, obratili evropskom Sudu za ljudska prava u Strazburu tvrdeći da su "protiv svoje volje zatvoreni u tu ustanovi" i zatražili da Sud obezbijedi da budu pušteni. 

 

Sud u Strazburu je njihovo obraćanje prihvatio kao osnovano i 3. novembra 2015. godine donio presudu kojom je utvrđeno da je država BiH prekršila Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda jer je osobe koje su se obratile Sudu "dugi niz godina držala smještene u ustanovi socijalne zaštite bez valjanog pravnog osnova, odnosno bez sudske odluke i bez kontinuirane sudske kontrole opravdanosti i smisla njihovog prisilnog zadržavanja u ustanovama socijalne zaštite".

 

Presudom je državi BiH naložio da "bez odlaganja osigura sudsko ispitivanje nužnosti smještanja osoba lišenih poslovne sposobnosti u ustanovama socijalne zaštite", a aplikantima dosuđena  novčana kompenzacija za nematerijalnu štetu usljed povrede njihovih osnovnih ljudskih prava u ukupnom iznosu od 81.250 eura. 

 

Vlasti u FBiH, u čijim ingerencijama je ova Ustanova, ne znaju kako da provedu presudu. 

 

Procjene govore da je u BiH, odnosno u FBiH, oko 700 osoba u sličnoj ili istoj situaciji i neki od njih su se već obratili nevladinoj organizaciji "Vaša prava" koja pruža besplatnu pravnu pomoć i koja je zastupala tužioce u ovom predmetu.

 

"Mi znamo za taj problem i više puta smo pokretali razgovore o tome kako da ga riješimo, ali ne možemo sami, nego trebamo raditi zajedno sa Ministarstvom za rad i socijalnu brigu u Vladi FBiH, ali oni smatraju da je u tom slučaju sav posao na nama", kažu u Ministarstvu zdravstva u Vladi FBiH. 

 

Pojašnjavaju da su osobe sa duševnim smetnjama u njihovoj nadležnosti dok su akutno bolesne, ali ako je riječ o hroničnoj bolesti i ako o tim osobama nema ko da brine zbog čega im je potreban smještaj u ustanovama socijalne zaštite - oni nisu zdravstveni problem.

 

U Ministarstvu rada i socijalne brige u Vladi FBiH ministar Vesko Drljača objašnjava da se "prava na smještaj u ustanovu socijalne zaštite u FBiH ostvaruju u skladu s kantonalnim propisima iz oblasti socijalne zaštite, a na osnovu odluke općinskog organa socijalnog staranja uz odobrenje i finansiranje ili sufinansiranje troškova smještaja od strane resornog kantonalnog organa socijalnog staranja". 

 

"Federalno ministarstvo rada i socijalne politike upoznato je da je donesena odluka Evropskog suda za Ijudska prava u Strazburu u predmetu Hadžimejlić i drugi protiv BiH. Medutim, još nismo službeno zaprimili navedenu presudu, te samim tim nismo upoznati koje su obaveze BiH i ovog Ministarstva i koje aktivnosti treba preduzeti u cilju njenog izvršenja", piše ministar Drljača. Piše i da Ministarstvo na čije je čelu nema informacije o tačnom broju Odluka Ustavnog suda BiH koje se odnose na ovu problematiku, ali pojašnjava i da je Ministarstvo upoznato s problemom smještaja osoba s duševnim smetnjama u ustanovama socijalne zaštite. 

 

U Javnoj ustanovi Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidnih lica "Drin" nisu iznenađeni ovom presudom jer su i ranije od Ustavnog suda BiH dobili slične.

 

"Mi ove ljude ne možemo pustiti jer to nije u njihovom interesu. Imali smo ranije slične slučajeve i iskustva su nam loša. O njima nema ko da brine, a samo nekoliko dana bez redovnog uzimanja lijekova dovešće ih u dosta loše stanje. Dakle pitanje je ko će o njima brinuti i gdje će živjeti ako ih mi pustimo iz Zavoda", kaže Adis Ramić, socijalni radnik iz "Drina" koji prati ova tri stanovnika te institucije. 

 

Socijalna radnica iz Vareša, Nihada Gondžo, inače zakonski zastupnik jednog od stanovnika "Drina" na koje se odnosi ova presuda, kaže da iz ustanova mogu biti puštene samo osobe koje mogu funkcionisati samostalno.

 

"Mi smo ranije imali slične slučajeve i ljudi su uglavnom završavali u bolnicama, u zatvoru ili na ulici i na kraju opet u Zavodu. Ako govorimo o osobi na koju se odnosi presuda - mi iz Zavoda redovno dobivamo izvještaj o njegovom zdravstvenom stanju i nikada još nije bilo procjene da je on spreman za samostalan život i nikada nije sugerisano da ta osoba bude puštena. On je inače u Zavod upućen iz bolnice, u koju je doveden u jako teškom stanju, na prijedlog nadležnog ljekara i u tom slučaju nismo išli na sud jer je on u Zavod upućen po Zakonu o socijalnoj zaštiti", pojašnjava Gondžo.   

 

Advokat koji je zastupao stanovnike Zavoda "Drin", Nedim Kulenović iz "Vaših prava" pojašnjava da je u ovom slučaju riječ o protupravnom lišavanju slobode.

 

"Ovi ljudi su smješteni u 'Drin' bez primjene standarda kontrole koje podrazumijeva evropska Konvencija o ljudskim pravima i to je praktično protuzakonito lišavanje slobode. Oni su završavali u Zavodu jer su jednom trenutku imali određenu dijagnozu koja se ticala određenih psiholoških smetnji, paranoidnu šizofreniju ili slično, to su bili teški trenuci za njih i tada bi bili hapšeni i smještani u psihijatrijske ustanove koje rade u skladu sa Zakonom o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama u FBiH koji je propisivao proceduru koja je u skladu sa evropskom Konvencijom i koja nalaže određene periodične provjere njihovog stanja. U skladu s tim oni su trebali, nakon što ljekari utvrde da su bolje i da nema potrebe da budu zatvoreni, biti vraćeni u prirodnu sredinu, a ne u druge ustanove, ali oni su upućeni u ustanove socijalne brige čiji rad je regulisan Zakonom o osnovama socijalne zaštite i zaštite civilnih žrtava rata i porodica sa djecom."

 

Kulenović pojašnjava da su u Zavod "Drin" upućeni jer njihovi staratelji - član porodice ili centri za socijalni rad u kojima je jedna osoba staratelj stotinama ljudi i iz sasvim objektivnih razloga nema vremena da posjeti jednu osobu i da radi aktivnije na njenom slučaju - nisu bili u mogućnosti ili nisu željeli da brinu o njima.

 

"Naime u ovakvim slučajevima porodice nerijetko nisu spremne da se brinu o ovim osobama i daju pristanak da njihovi štićenici budu smješteni u te ustanove, ali tada, pošto više nisu u psihijatrijskoj ustanovi, nego u ustanovi socijalne zaštite, Zakon koji reguliše rad tih ustanova ne predviđa redovne provjere njihovog zdravstvenog stanja i kada jednom budu zatvoreni – to može da traje godinama. U konkretnom slučaju najradikalniji primjer je primjer Esada Busovače koji je u "Drinu" već 15 godina", pojašnjava Kulenović. 

 

Prema aktulenim zakonima, osobe sa duševnim smetnjama mogu biti upućene u ustanove socijalne zaštite, ali o tome mora postojati odluka suda koja u konkretnim slučajevima koje je razmatrao Sud u Strazburu ne postoji. 

 

Istovremeno, evropski Komitet za sprječavanje torture (CPT) preporučuje da nadležna tijela poduzmu sve potrebne korake kako bi osigurali da sve osobe koje su predmet postupka oduzimanja poslovne sposobnosti moraju lično biti saslušane od suda, moraju dobiti kopiju sudske odluke i moraju biti obaviješteni, usmeno i pismeno, o mogućnosti i načinu žalbe na odluku kojom im se oduzimaju poslovne sposobnosti. CPT takođe preporučuje da vlasti u svoje nacionalne norme koje uređuju skrbništvo nad nesposobnim odraslim osobama ugrade načela evropske pravne zaštite u toj oblasti. Inače BiH je 2002. godine ratifikovala evropsku Konvenciju za sprječavanje mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja i dužna je poštovati je.  

 

Kulenović smatra da iz ove presude BiH i njene institucije treba da izvuku pouku da trebaju da mijenjaju relevantno zakonodavstvo jer postoje stotine sličnih slučajeva, a ova presuda s početka novembra svima njima omogućava da idu direktno na Sud u Strazburu.

 

"Mora se izmijeniti zakon i mora se periodično vršiti kontrola njihovog stanja i vještačenje, provjera da li i dalje treba da budu lišene slobode i poslovne sposobnosti. Nije održiva situacija da se ljudi na osnovu odluke centara za socijalni rad koji je organ uprave smještaju u stanove i da tako žive deset i više godine. Novac koji bi BiH u tom slučaja trebala isplatiti nije zanemariv, ali nije najveći problem", pojašnjava Kulenović. Mogući problem za provedbu presude vidi u nepostojanju takozvane pilot-presude koja vlastima objašnjava šta treba da urade.  

 

"Da smo imali i pilot-presudu proces bi bio mnogo jednostavniji, pod uslovom da ima političke volje jer kod nas sve zavisi od politike. Sada imamo desetine osoba koje imaju istu situaciju i oni će ići na tužbe, a mi ćemo ići u proceduru koja će rezultirati tom pilot- presudom koja može pomoći", kaže Kulenović.

 

Prema aktuelnim procedurama, lokalni centri za socijalni rad i sudovi oduzimaju poslovnu sposobnost i smještaju osobu  u zavod, kantonalne vlade daju saglasnost za smještaj i plaćaju ga, a entitetska ministarstva su vlasnici zavoda. 

 

"Ovo je sada strukturalni problem i nužno je hitno pristupiti harmonizaciji relevantnog zakonodavstva u BiH sa standardima ljudskih prava koja proizilaze iz evropske Konvencije o ljudskim pravima i spriječiti dalja kršenja ljudskih prava. Ministarstva koja imaju nadležnost za rješavanje ovog problema su Ministarstvo rada i socijalne politike FBiH, Ministarstvo zdravstva FBiH i kantonalna ministarstva zdravstva i ministarstva socijalne politike. Oni trebaju implementirati presudu i to na osnovu svojih ustavnih nadležnosti", kaže Haris Haverić, direktor SUMERO, organizacije koja štiti prava osoba sa duševnim smetnjama. 

 

BiH je u skladu sa dokumentima kao što je UN-ova Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, obavezna da uspostavi održiv proces deinstitucionalizacije, napravi strategiju i akcioni plan transformacije zavoda, usvoji nove zakonske propise, te implementira postojeće koji obezbjeđuju preduslove za deinstitucionalizaciju, da obezbijedi povratak osoba iz zavoda u svoje lokalne zajednice, uspostavi adekvatnu podršku svim osobama s invaliditetom u lokalnim zajednicama, radi na podizanju svijesti javnosti, te da država i svi nivoi vlasti podrže proaktivni pristup organizacija civilnog društva ili udruženja građana u njihovim nastojanjima da razviju održive modele socijalnih usluga u svojim lokalnim zajednicama.

 

Zdravstvene vlasti u FBiH za ovaj problem znaju jer ih je o tome 2014. godine obavijestio Centar za socijalni rad kantona Sarajevo koji je nakon nekoliko istovjetnih presuda Ustavnog suda BiH zatražio instrukcije. Naime US BiH je donio više presuda koje su istovjetne sa ovom novembarskom iz Strazbura, samo što su odštete bile manje. No osim jednog radnog sastanka socijalnih radnika ništa se više nije desilo.

 

Prema dostupnim informacijama, nakon presude iz Strazbura u toku je uspostava tima koji će "pokušati da Ustavnom sudu BiH bolje objasni situaciju sa osobama sa duševnim poteškoćama smještnim u zavode ako bi sudije bolje razumjele problematiku i donosile presude koje bi, kako kažu socijalni radnici, bile primjerenije situaciji na terenu i kako bi bila spriječena moguća šteta koja bi nastala puštanjem ovih ljudi na slobodu".

 

No iz organizacije SUMERO nude rješenje.

 

"Rješenje je da osoba postepeno prođe proces procjene potreba i želja, da dobije adekvatno okruženje koje bi bilo lokalna zajednica i stambena jedinica, te dobije asistenta za podršku i edukaciju u smislu prava i obaveza u lokalnoj zajednici, kao i edukacija za profesionalnu rehabilitaciju i osposobljavanje", kaže Haverić i pojašnjava da je Sumero napravio sistem, odnosno platformu servisa podrške koji nudi lokalnim zajednicama i kantonima kao održiv model socijalnih usluga za osobe s intelektualnim teškoćama koji je moguće sprovesti i za druge vrste osoba s invaliditetom.

 

"Svako od nas bi imao problem nastaviti samostalno život poslije 5, 10 ili 20 godina zatvorenog, isključenog i ljudski nedostojnog načina života. Problem je tada sve: i ljudi koji vas gledaju i korištenje socijalnih, obrazovnih i drugih usluga jer su loše postavljene ili ne postoje i mali broj lokalnih zajednica koje prihvataju socijalne usluge za ovu kategoriju ljudi. Problem je i naći krug izgubljenih prijatelja jer familije tu skoro da i nema", kaže Haverić.

 

U konketnom slučaju tri stanovnika Zavoda "Drin" čekaju izvršenje strazburške presude. Marcel, metalostrugar koji je godinama radio na građevini i ispekao razne zanate u toj oblasti, vjeruje da bi sa novcem od obeštećenja mogao popraviti očevu kuću i kupiti stado ovaca i koza i baviti se stočarstvom. Zuhra, nastavnica srpskohrvatskog jezika i književnosti u penziji, vjeruje da bi mogla živjeti sa sestrama i njihovim porodicama u kući njihovih roditelja gdje ima svoju sobu.  Esad, ljekar u penziji, se pribojava života van Zavoda jer je star i loše čuje, a u Zavodu je već skoro 15 godina, pa sumnja da bi se snašao sam.