Pomoć mladima bez roditeljskog staranja potrebna i nakon izlaska iz domova

Djeca i mladi bez roditeljskog staranja, izostavljeni su iz državnog sistema koji nema riješen plan unapređivanja njihove ličnosti tokom boravka unutar dječijih domova, a osobito po izlasku iz njih, kada obično bivaju prepušteni sami sebi.  

 

U Dječijem domu "Mostar" trenutno živi 28 dječaka i djevojčica od kojih je većina sa poteškoćama u razvoju i mentalnim poteškoćama. Tužna je činjenica da nakon 18. godine moraju napustiti dom, bez riješenih egzistencijalnih pitanja. Država im u tom slučaju omogući kolektivni smještaj u pojedinim ustanovama, ali bez osnovnih životnih uvjeta i slobode kretanja. 

 

Međutim postoje udruženja humanitaraca koja pomažu toj populaciji. Jedno od njih je mostarsko udruženje "Naša Djeca - Our Kids u BiH", koje djeluje od 2009. godine, i zbrinjava bivše štićenike dječjeg doma s razvojnim i mentalnim poteškoćama, unutar stambene jedinice u kojoj trenutno žive četiri djevojke. 

 

Zejna, Ilma, Đana, i Aida prošle su kroz obuku osamostaljivanja koja im je pomogla da izgrade svoju emotivnu, moralnu, socijalnu i estetsku stranu ličnosti, te da steknu odgovornost i radne navike onoliko koliko je u njihovim mogućnostima. One, također, rade u zaštitnoj radionici Second hand, te na taj način zarađuju džeparac i integriraju se u društvenu zajednicu.

 

Nakon buđenja i jutarnje kave, jedan dio djevojaka počinje s radom u Second hand radionici, dok ostale pripremaju ručak i sudjeluju na kreativnim radionicama. Poslijepodnevne sate provode u druženju, šetnji ili na treningu. Ta mala zajednica odiše toplinom, suživotom i ogromnim potencijalom.  

 

"Mi smo nešto suprotno instituciji, zato jer je ovdje djevojkama omogućen porodični život uz slobodno kretanje i pravo na rad. Nažalost, mi nemamo kapaciteta za više njih u budućnosti, ali namjeravamo tražiti od grada da nam se da neka kuća ili stan na korištenje. Mi plaćamo najam za kuću u kojoj trenutno djevojke žive, od humanitarnih donacija ljudi koji odvajaju od svojih porodica da bi ovoj djeci nešto omogućili",  kaže humanitarka i pedagogica, Lejla Pehilj, koja radi u udruženju od njegovog osnivanja. 

 

Udruženje je uočilo deficite državnog sistema, i potrebe navedene populacije, te je zahvaljujući donatorskim sredstvima  sugrađana u iseljeništvu, kao i lokalnih donatora, krenulo u humanitarnu misiju pružanja podrške i pomoći navednoj populaciji. 

 

"U radu sa djecom bez roditeljskog staranja, spoznala sam jednu posebnu toplinu i ljubav, tako da često običavam reći da su djeca bez roditeljskog staranja i osobe sa razvojnim teškoćama nepresušni izvor ljubavi prema drugima", ističe Aida Kajan, zamjenica predsjednika udruženja, koja, također, koordinira projekte u udruženju od 2013. godine.

 

Ona ističe da je važan ogranak u njihovom radu i projekt personalne asistencije koji se implementira unutar Zavoda Pazarić, s ciljem oplemenjivanja životne svakodnevice djece s najtežim oblicima razvojnih teškoća, po principu jedan njegovatelj za jedno dijete.

 

"Tu postižemo jako dobre rezultate koji se očituju kroz napredak djece u usvajanju novih vještina", kaže  Kajan.

 

Putem inicijative "Pomoć bivšim štićenicima" zbrinute su i dvije djevojke, bivše štićenice dječjeg doma, bez poteškoća u razvoju, koje su osposobljene za samostalan život i zaposlene unutar udruženja.  

 

"Sad se osjećam sigurno i imam mnogo više samopouzdanja, a, također, ne zavisim ni od koga, sretna sam i zadovoljna. Trenutno radim u butiku Second hand 'Naša djeca', a ubuduće se namjeravam profesionalno baviti šminkanjem", kazala je dvadesetogodišnja Sanela Efendić.

 

Udruženje djeluje i pri samom dječjem domu unutar kojega se održavaju razne edukativne radionice, i gdje se, uz stručni tim i volontere, pomaže njegovim štićenicima u obavljanju školskih zadataka. Pored toga, sa njima se ostvaruje jedna neraskidiva veza i pruža im se prilika da ostvare svoje ideje i napreduju u životu. 

 

"Ljudi nemaju toliko razvijenu svijest prema djeci bez roditeljskog staranja, međutim, udruženja koja se bave tom populacijom na našim prostorima ipak su učinila određene  pomake", smatra Lejla Pehilj.

 

 "Oni nisu nimalo drugačiji od naše djece, oni su zapravo svi naša djeca iako su osuđeni da odrastaju sami. Zašto da im onda to mi otežavamo ", zaključuje Pehilj.