Žene sa invaliditetom: bez prava na reproduktivna prava

Reproduktivna prava su dio ljudskih prava svakog čovjeka. U kontekstu donošenja novih života na svijet, vrlo su specifična reproduktivna prava žena. Još su specifičnija reproduktivna prava žena sa invaliditetom.
Piše: 
Ana Kotur
Foto: 
www.thestar.com
Podijeli ovaj članak: 
U zemlji u kojoj ne postoji edukacija o seksualnom i reproduktivnom zdravlju prilagođena osobama sa invaliditetom, pokušali smo pronaći odgovor kako se neke od žena sa invaliditetom snalaze sa ginekološkim pregledima ili planiranjem majčinstva i na koje sve prepreke nailaze.
 
„Medicinsko osoblje i ljekari su bili, u najmanju ruku, iznenađeni, jer se jako mali broj žena sa invaliditetom odluči na majčinstvo. Ipak, imala sam bezuslovnu podršku svoje ginekologice i doktorice koja me je porodila“, kaže nam Mersiha Fazlić, majka uskoro jednogodišnje djevojčice.
 
Mersiha je rođena je bez gornjih i donjih ekstremiteta i koristi kolica.
 
Navodi da je njena životna  želja bila da ima dijete i da joj nije bilo teško da se odluči na taj korak.
 
„U okolini sam naišla na pozitivne komentare, mada je bilo i nevjerice kako ću ja da brinem o djetetu, pa čak i onih ružnih komentara da 'se ne zna na šta će moje dijete ličiti“, objašnjava  Mersiha.
 
Uz bezuslovnu podršku supruga Dževada, od prvog zajedničkog trenutka do danas, ostvarila je želju da bude majka.
 
O iskustvima u porodilištu i prilagođenosti prosječnog bh.porodilišta porodilji sa invaliditetom, kratko navodi: „Imala sam prostora za kolica i mogla sam se kretati“.
 
 
Statistika ne postoji, već samo ''sporadični slučajevi''
 
Klinički centar Univerziteta u Sarajevu i Klinički centar Banja Luka na upit o prilagođenosti odjela ginekologije i akušerstva, daju šture odgovore.
 
U oba dopisa stoji da su i ustanove i oprema prilagođene a osoblje edukovano o porodiljama sa invaliditetom, ali ne pitanje na koji način – nijedna ustanova nije dala odgovor. Nemaju tumače za znakovni jezik, ostaje otvoreno pitanje da li bi se znali ophoditi i pomoći u  kretanju i zadovoljavanju osnovnih potreba ženi sa oštećenjem vida, dok u javnosti postoji tek informacija da Klinički centar Sarajevo ima jedan sto za porođaj za žene sa invaliditetom.
 
U Banjaluci, pak, postoji sto za pregled žena sa invaliditetom u Domu zdravlja, ali se on upotrebljava tek kada se ukaže potreba i ukoliko okolnosti dozvole.
 
„Koliko je meni poznato, u toku redovnog školovanja prosječan student medicine ne može se susresti sa predmetom koji se bavi isključivo seksualnim i reproduktivnim zdravljem žena sa invaliditetom, ali po zaposlenju, doktor može da pođe određene edukacije u pojedinim ustanovama“, kaže Ives Šindrak, doktorica ginekologije i akušerstva.
 
Iako je činjenica da trudnoća žene sa invaliditetom nosi potencijalne rizike veće nego kod žena sa invaliditetom, doktorica smatra daa je konačan izbor ipak na samoj ženi sa invaliditetom.
 
„Ako priroda dozvoli, ako tijelo dozvoli i ako postoje sve pretpostavke za trudnoću, ne vidim zašto jedna žena sa invaliditetom ne bi bila majka. Druga su stvar predrasude sa kojima se žene sa invaliditetom susreću – da li će se moći brinuti o djetetu, hoće li biti korisnica socijalne pomoći i na teret društvu i slično“, ističe.
 
Navodi da se sa nešto većim problemom susreću žene korisnice kolica, a posebno žene koje nemaju osjet od različitih nivoa povrede kičme. „Svaka trudnoća nosi rizik od češćih urinarnih infekcija, neurednog pražnjenja cijeva i proširenih vena. Sjedeći položaj je kod žena korisnica kolica je u tom slučaju sam po sebi rizik, a kod gubitka osjeta kod dijela korisnica kolica otvaraju se još teža etička pitanja“, objašnjava.
 
Predrasudu o nasljednosti invaliditeta pripisuje dijelu društva koji nije medicinske struke.
 
„Postoje stvari koje su nasljedne i stvari koje nisu nasljedne. Nedoumice mogu postojati kad postoji oštećenje ploda, sa jedne i kad dijagnoza  majke, mišljenje vještaka koji smatraju da je dijagnoza u vezi sa porodom i nedostatak kompletnih genetskih istraživanja,sa druge strane, ginekologa navode da ne može da isključi nasljedni faktor. Generalno – jasno je šta jeste a šta nije nasljedno u pogledu invaliditeta, ovo su neke situacije koje ostavljaju prostor za sumnju“, kaže doktorica Šindrak.
 
 
Na pregled me je više pripremao stomatolog nego ginekolog
 
Iskustva sa ginekološkim pregledima žena sa invaliditetom su različita. Biljana Nedić iz Banja Luke navodi da je u početku imala negativna iskustva, ali sada je zadovoljna pristupom svog ljekara.
 
„Sve zavisi od otvorenosti i ljudskosti medicinskog osoblja. Imala sam iskustva u kojima ginekolozi nisu željeli pričati ni o temi seksualnih odnosa, o trudnoći ili slično, ili da u toku pregleda u ordinaciju uđe pet sestara bez da me iko pita odgovara li to meni. Srećom, sad imam doktora sa kojim mogu otvoreno da raazgovaram o svemu i koji u potpunosti brine da se osjećam normalno u samom procesu pregleda“, kaže ona.
 
Isto tako, navodi da je u nekad na više pripreme i saradnje od strane ljekara naišla kod stomatologa, nego kod ginekologa.
 
Za ginekološki sto u Banjaluci zna, ali do sad, kao korisnica kolica, nije bila pregledana na njemu.
 
„Obično se desi da su i prostorija u kojoj je sto i toalet skladište za sredstva za čišćenje, pa je procedura postavljanja stola komplikovana. Ipak, idući put ću insistirati na pregledu na prilagođenom stolu“, naglašava.
 
Po pitanju prilagođenosti Doma zdravlja, i doktorica Šindrak i Biljana su saglasne – nije na očekivanom nivou. Biljana kaže da je i lift koji koristi uzak, a kabine za presvlačenje neuslovne.
Tabu tema među ženama sa invaliditetom i majkama djevojčica i žena sa invaliditetom i dalje ostaje – seksualno zdravlje i edukacija o promjenama kaarakterističnim za određena životna doba.
 
Tako, majke djevojčica sa intelektualnim poteškoćama tek rijetko i stidljivo, mimo medija progovaraju  o načinima na koje su objašnjavale svojim kćerkama normalne i prirodne pojave. Kako jedna  od njih reče, „što je kod svih ostalih normalno, ako se desi mom djetetu, podiže se na nivo uzbune“.
 
Iako nema ništa prirodnije od reprodukcije, čini se da će u Bosni i Hercegovini žene sa invaliditetom još čekati na prirodan odnos društva i institucija prema njihovom pravu na seksualno i reproduktivno zdravlje na višem nivou od ignorantskog.
 
 
 
 
 
 
 
Ostavite komentar