Jovana i Đorđe Stevanović: Brat i sestra oštećenog sluha i izuzetnog talenta

U mjestu Karakaj kraj Zvornika kažu da od dječaka samo možda Andrej igra bolje fudbala od Jovane Stevanović. Drugi opet kažu da su tu negdje, s tom razlikom što je Jovana nedavno pozvana u nacionalnu selekciju BiH u konkurenciji kadetkinja. Ispred kuće, na poligonu, u školi, Jovana Stevanović se ne odvaja od fudbalske lopte. Ima 14 godina i pohađa područnu osnovnu školu u Karakaju.
 
Na ulazu u školu nas je dočeko njen najbolji drug Slađan Grujić, koji se s dječijim kezom ponudio da nam pomogne, da nam bude prevodilac. Slađanova mama je gluhonijema, pa on zna znakovni jezik i može nam prevesti sve što Jovana kaže. Ispostavilo se da baš i ne može, jer ni sama Jovana ne zna znakovni jezik. Ipak, njih dvoje komuniciraju sasvim dobro. Malo govorom, malo čitanjem sa usana, a malo i pokretima ruku, koji su vjerovatno neka njihova verzija znakovnog jezika. Dok smo sjedili u školskoj prostoriji za odmor, ispričali smo se o svemu i svačemu, a najviše o fudbalu. 
 
Jovana trenutno nastupa za Radnik Bumerang iz Bijeljine i kaže da joj je lijepo tamo. Inače, navija za Crvenu Zvezdu, i nema najdražeg fudbalera, na šta Slađan dodaje da je prije govorila da joj je najbolji Ronaldo. Gleda sve utakmice na televiziji i zna sve igrače. Oštećenje sluha joj ne utiče na igru i kretenje po terenu. Kaže da ima još nekoliko djevojčica u Karakaju koje igraju fudbal, a jedna od njih je i Dejana. U kampu reprezentacije u Zenici bilo joj je super, a posebno joj je drago što su zbog nje organizovali učenje znakovnog jezika. 
 
Na to sve Slađan dodaje: - Ona stalno igra fudbal s nekim. Nekad igra i sa mnom. Igra baš dobro, bolje od mene, bolje od sviju, samo je s Andrejom tu negdje. Mi smo stalno zajedno, jer baš dobro znam pričati s njom.  
 
Nastavnica fizičkog vaspitanja Sanja Kalajdžić kaže da Jovana ima izuzetne motoričke sposobnosti, te da nije dobra samo u fudbalu već i u ostalim sportovima.
 
 
- Našli smo neki modus da možemo da razgovaramo s njom. Ona može donekle da govori i čita s usana, tako da joj uvijek morate biti u vidnom polju kad joj se obraćate. Kad joj nešto ne mogu objasniti, onda je tu Slađan da mi pomogne. Pored Jovane, imamo još djece sa oštećenjem sluha, tako da imamo i nekog iskustva u radu s njima. Nastavnici nisu profesionalno obučeni da rade s takvom djecom, ali eto snalazimo se nekako. Oni pohađaju nastavu po posebnom programu, i njim se uglavnom gleda kroz prste. Takva djeca se ne obaraju na godinu, jer postoje stvari koje oni ne mogu da rade. Odgovaraju usmeno i uglavnom ih se tako ocjenjuje, govori Sanja Kalajdžić. 
 
Jovanin dvije godine stariji brat Đorđe je također završio područnu školu u Karakaju. I on ima oštećen sluh, ali i izražene motoričke sposobnosti. U njegovom slučaju, to se odrazilo na izuzetan talenat za crtanje. U to smo se imali priliku i uvjeriti kada smo posjetili njihovu kuću u Karakaju. Dočekala nas je njihova majke Ilinka, izuzetno ljubazna žena koja je sve podredila odgoju djece. Njenu suprug, Jovanin i Đorđetov otac, Dragan, nije bio kod kuće. Bio je na poslu. Radi o komunalnoj službi i sa prekovremenim satima ima platu od 600 KM . Majke Ilinka je domaćica. Đorđe i Jovana primaju po 90 KM dječijeg doplatka i to je gotovo sav novac kojim porodica Stevanović raspolaže.  
 
- Prije osam, u sklopu akcije „Pobijedimo tišinu“, Đorđe je bio prvo dijete kojem je ugrađen kohlearni implant. Poslije je ugrađen i Jovani. Sama operacija je koštala 20 hiljada eura. Tada su u Banjaluci bile dvije grupe djece, oni koji ne čuju i uče znakovni jezik, i oni kojima je ugrađen kohlearni implant, i koji su upućeni na slušanje i redovne aktivnosti. Doktori su izričito zahtjevali da se oslone samo na slušanje, te da ne uče znakovni jezik. Tako da njih dvoje uopšte ne poznaju znakovni jezik. Njima taj implant do sada baš i nije puno pomogao, ali to zavisi od djeteta do djeteta, kaže Ilinka. 
 
Kohlearni implant je sistem koji se sastoji od dva dijela međusobno povezana magnetom. Unutarnji implant provodi električne signale direktno do slušnog nerva, a vanjska jedinica, audio procesor, snima zvuk iz okoline i vrši njegovu obradu na osnovu programa koji je trenutno aktivan. Procesor u sebi sadrži jedan ili više različitih programa koji određuju način na koji će zvuk biti prezentovan. Programi se podešavaju prema individualnim potrebama korisnika.  
 
- Stalno je potrebno pojačavati te implante, tako da često dolazimo u Sarajevo, tamo kupujemo sve u vezi toga, a to se brzo i kvari, stalo nešto treba mijenjati, tako da je bolje da nas ni ne pitate u vezi toga. Najobičniji kabl za implant, koji se može pokvariti svakih 7 dana, košta 70 eura, da ne pominjem ostalo. Baterije za implant treba kupovati skoro svaka tri dana, katastrofa. Pokušavamo naći neku finansijsku pomoć, ali bez uspjeha. Neki dan sam dobila odbijenicu iz opštine. Ali opet, mi se nekako puno ne žalimo, sve nam se vrti oko djece, najvažnije nam je da oni imaju, i nekako to i uspjevamo, kaže Ilinka.
 
Jovana je fudbal počela igrati za Ženski fudbalski klub Radnik iz Karakaja, a onda je prešla u Radnik Bumerang iz Bijeljine, gdje je već tri godine i niti jednu utakmicu nije propustila. Sa 25 postignutih golova druga je najbolja golgeterka u kadetskoj ligi BiH.
 
- Dva puta sedmično je vodimo na trening u Bijeljinu, do koje ima 50 kilometara. Ponekad je ne možemo odvesti zbog posla. Inače, ona i ovdje trenira, ide na stadion na trčanje. Obavezno idemo na sve njene utakmice u Bijeljini, nema ništa ljepše, srce puno. Kada vidim koliko nju to usrećuje, ja ne mogu biti sretnija. Nedavno je bila i na tom trodnevnom kampu reprezentacije. Kaže da joj je bilo odlično. Danima je bila pod utiskom, samo je listala fotografije iz Zenice, priča Ilinka. 
 
Đorđe se također sprema na put za Bijeljinu. Od 1. marta bi trebao krenuti na Umjetničku akademiju u sklopu Slobomir Pavlović univerziteta u Bijeljini. Njegov talenat za crtanje nije ostao neprimijećen. S obzirom da još uvijek nije završio srednju školu, u Bijeljini će za početak provesti mjesec dana, a poslije će, zavisno od toga kako se uklopi, pokušati naći neki način da paralelno završava srednju školu i pohađa Umjetničku akademiju. Đorđe zasad crta isključivo olovkom. Najviše voli crtati portrete prijatelja i likove iz serija. Često i proda neki od portreta, te i tako ponešto zaradi. 
 
 
- Sa Umjetničke akademije su ga tražili jer smatraju da je izuzetan talenat. E, sad se ja brinem kako će se on tamo uklopiti. Ima mjeseca dana probnog perioda, škola ga je pustila, i tamo će živjeti u studentskom domu. Malo sam kao roditelj uznemirena, javlja se taj osjećaj kao da gubim djecu, da će svako otići svojim putem. Mi smo imali taj svoj neki mir, a sad kako su njih dvoje u centru pažnje javnosti, to sve kao da me je oduvalo. Nadam se da će sve biti dobro, ne krije zabrinutost majka Ilinka. 
 
Jovana i Đorđe nikada nisu bili ni na koji način diskriminirani od strane sredine, tvrdi Ilinka. Omiljeni su među djecom i sasvim normalno funkcionišu u društvu. Zapravo, od njih dvoje društvo može samo imati koristi, prije svega naučiti kako se živi sa drugim i drugačijim, što Jovana i Đorđe svako jesu. Ne toliko zbog oštećenog sluha, koliko zbog izuzetnog talenta za fudbal i crtanje.  
 
 
 
Ostavite komentar