Imam potrebu da me se tretira kao i sve druge građane

Ibrahim Dizdarević živi u Bužimu i ima diplomu bachelora prava. Ipak, kvalifikacija i znanje koje ima ne pomažu mu da dođe do posla. Mnogo je značajnija njegova druga karakteristika, kao prepreka zapošljavanju – on je osoba s invaliditetom.
Piše: 
Ana Kotur
Podijeli ovaj članak: 
Ibrahim je je osoba s invaliditetom, otkad je 1995. ranjen u predjelu kičme i postao korisnik kolica. Ranjen je vatrenim oružjem, a i dvadeset godina poslije ranjavanja, na sudu, kaže, dokazuje krivicu odgovornih. To ga nije spriječilo da živi običan, jednostavan život i da se školuje u okvirima u kojima mu je duštvo to dozvolilo.
 
"Diplomirao sam na Pravnom fakultetu u Bihaću, što mi je i dalo osnov da se borim protiv diskriminacije osoba s invaliditetom. Pokušavam i sopstvenim pimjerom dokazati da smo samo normalni ljudi, koji imaju potrebu i pravo da rade, budu samostalni, žive normalno", kaže Ibrahim.
 
Javnosti svoje lokalne sredine obratio se otvorenim pismom, objašnjavajući da su osobe a invaliditetom građani drugog reda u Bosni i Hercegovini. Kaže, prvi put, nakon što malo šta zavisi od njega, svjestan je sa koliko diskriminacije se susreće u svakodnevnici.
 
"Život sa kolicima je drugačiji od života mimo njih. Djeluje banalno, ali bez pravilne i pravovremene uloge društva, osoba s invaliditetom ne može sama da zadovolji čak i bazične potrebe. Recimo, ako ste u prostoriji u kojoj vas stepenik dijeli od česme na kojoj ćete se napiti vode, kao korisnik kolica, u ogromnoj ste opasnosti da ostanete žedni i ugroženi", opisuje on.
 
Svakodnevni život sa predrasudama nosi puno problema – u obrazovanju, u zapošljavanju, zdravstvenoj zaštiti, učešću u javnom životu. Kaže, mnogo njegovih izbora je bilo unaprijed određeno uslovima na koje nije mogao uticati - arhitektonskim barijerama, koje se društvo gotovo i ne trudi ukloniti.
 
"Živimo u društvu koje nema svijest o osobama s invaliditetom. Ili institucije ne znaju da postojimo, osim kao pacijenti kojima je potrebno liječenje, ili problematici, čak i kad postoji zakonski okvir, ne pridaju dovoljno značaja. U Bužimu je jako nizak stepen prilagođenosti javnih istitucija, niska je pristupačnost za osobe s invaliditetom, a vjerujem da je slična situacija i u ostalim gradovima BiH", ocjenjuje on.
 
 
Iako je jedan od rijetkih koji su uspjeli da ne utonu u prosječnu sliku osobe s invaliditetom, svjestan je da je prosječna slika osobe s invaliditetom ono što je odredilo i prepreke sa kojima će se susresti u potrazi za poslom.
 
"Osobe s invaliditetom u većini slučajeva imaju niži stepen obrazovanja i zato spadaju u posebno ugroženu grupu koja je slabo tražena radna snaga na tržištu rada. Pored slabijeg obrazovanja, postoji još niz negativnih faktora koji utiču na zapošljavanje kao sto su predrasude, nedostatak radnog iskustva, neinformiranost poslodavaca", kaže.
 
Molbe za posao je slao na nekoliko adresa, i kao većina kolega s invaliditetom, odgovor nikad nije dobio.
 
"Ja nisam odustao, bez obzira na sve barijere, odlučio sam se za fakultet u sredini u kojoj mi je svako kretanje zavisilo od postojanja rampe na bilo kojem ulazu u instituciju. Tako je i sa poslom, apliciram gdje je moguće da radim, jer je većina institucija neprilagođena. Pokušavao sam i preko entitetskog Fonda za profesionalnu rehabilitaciju, ali dosad - ništa", nastavlja Ibrahim.
 
Od borbe za ravnopravnost u društvu koje dijeli građane, ne posustaje.
 
"Moja najznačajnija potreba, kao i ostalih osoba s invaliditetom, jeste da budemo tretirani jednako. Ako sam dosad morao sam da prevazilazim i rješavam barijere sa kojima se susrećem, država, njene instuticije i društvo u cjelini, konačno se moraju više uključiti u rješavanje problema zapošljavanja osoba s invaliditetom", ističe.
 
Ipak, i u ovako nepovoljnoj situaciji, vjera u sposobnost osoba s invaliditetom da izađu na tržište rada i bore se za poziciju shodno sopstvenim mogućnostima ga ne napušta.
 
"Ako nam društvo pruži priliku, koja je više pravo, da se dokažemo, možemo da odgovorimo na potrebe tržišta rada. Vrlo je interesantno – znate li koliko institucija ima zaposlene osobe koje koriste kolica? Pukim uvidom bi se došlo do zaključka da su ljudi s invaliditetom nedovoljno uposleni od države u kojoj žive i koja ima obavezu da ih zapošljava. To ne znači da osobe s invaliditetom manje vrijede, nego da država ne shvata značaj pitanja zapošljavanja i rada ove kategorije svog stanovništva", kaže Ibrahim.
 
Odgovornost, smatra, snose dijelom i poslodavci.
 
"Ako ne poznajete zakonske mogućnosti i ako se ne borite, kao poslodavac, da budu još veće, dio krivice je i na vama. Neophodna je aktivnija uloga udruženja poslodavaca u rješavanju ovog pitanja, jer se ona dosad nisu bavila ovim. Moje je mišljenje da poslodavac dobija kvalitetnog uposlenika, koji je višestruko motivisan da se ostvari na radnom mjestu i da pozitivno utiče na poslovanje preduzeća. Uostalom, to je pitanje i društvene odgovornosti poslodavca i pozicioniranja firme u javnosti", reći će.
 
I dok Ibrahim, kao i mnogi drugi u sličnoj situaciji, pokušava objasniti da nije građanin drugog reda, stav društva u kojem živi o njegovim realnim potrebama presporo se mijenja.
 
"Društvo će postati inkluzivnije tek kad se promijeni svijest, a to je najteži posao koji imamo. I najduže traje. Bojim se da su tu zakazala i udruženja osoba s invaliditetom i postojeći savezi, jer se tek malobrojni odlučuju na djelovanje u interesu svih, a ne isključivo za sebe", zaključuje sagovornik.
Ostavite komentar