Za život van zavoda

Mišljenjem da bi trebali svoj život provesti u zavodima, a ne u lokalnoj zajednici, osobama sa intelektualnim teškoćama oduzima se pravo na izbor, a time i pravo da žive poput svih drugih građana i građanki naše zemlje. Kao potpisnica UN Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom, BiH se obavezala na poštivanje i regulisanje zagarantovanih prava ove populacije, entiteti su usvojili politike, a lokalne zajednice rade na akcionim planovima baziranim na ovoj Konvenciji. U ovim dokumentima jasno su definisani pravo na samostalno življenje, pravo na izbor, te mnoga druga prava koja uživaju svi građani BiH. 

Međutim, ''osobama sa inetelektualnim teškoćama ova prava su oduzeta. Iako bi oni sami trebali da odaberu u kojem će gradu živjeti, koju školu pohađati, čime se baviti, umjesto toga, završavaju u institucijama zatvorenog tipa, škole su specijalizirane za nekoliko zanimanja, a prilikom traženja posla javlja se diskriminacija: smanjuju im se mogućnosti zapošljavanja zbog toga što im na diplomama piše srednja specijalna škola ”, rekao je za naš portal Haris Haverić, direktor Saveza organizacija za podršku osobama s intelektualnim teškoćama FBiH SUMERO. Kako bi se prestalo sa getoizacijom, te pružio kvalitetniji život ovoj populaciji i u BiH, SUMERO je pokrenuo projekat Stanovanje u lokalnoj zajednici uz podršku, po uzoru na slične, već zaživjele programe u zemljama EU. Krajnji ciljevi su stvaranje kvalitetnijih uslova za njihov život u lokalnoj zajednici, te osiguravanje poštivanja njihovih prava u skladu sa međunarodnim i domaćim pravnim aktima.

Haris Haverić, direktor SUMERO-a

“Ovim projektom su obuhvaćene smjernice koje bi osposobile osobe sa invaliditetom za samostalan život, sa fokusom na osobe sa intelektualnim teškoćama. Trenutno u Sarajevu, Mostaru i Tuzli imamo mogućnost da ponudimo usluge i podršku svim osobama koje žele da žive blizu svoje porodice, prijatelja, u svom okruženju u kojem su rođeni i živjeli. Postoje stambene zajednice, asistenti, načini da kvalitetnije žive, rade i budu uključeni u sve tokove života. Sa istim resursima koji se i sada izdvajaju za ovu populaciju moguće je stvoriti ambijent za njihov bolji život”, objašnjava Haverić.

Uslovi u zavodima lošiji od zatvorskih

Specijalni izvještaj Institucije ombudsmana za ljudska prava BiH iz 2009. godine najbolje opisuje stanje i uslove u kojima se nalaze ustanove za zbrinjavanje invalidnih lica:  “Sobe u kojima su smješteni korisnici su, bez obzira na to da li se radi o manjoj ili većoj prostoriji, prepune kreveta, koji su često na sprat, tako da se može govoriti o standardu od četiri metra kvadratna po osobi, a koji se zahtijeva za osobe koje se nalaze na izdržavanju kazne zatvora. Iz ovoga se može zaključiti da su osobe sa mentalnim invaliditetom smještene u lošije uslove od zatvorenika koji su počinili krivična djela.” Stanje se nije promijenilo do danas.  

“Pored toga, kapaciteti kantonalnih javnih ustanova za njihov boravak su popunjeni, pa je i ovakav način smještanja neodrživ. Nemoguće je da u tako malom prostoru 450 - 550 štićenika/ca može adekvatno ostvarivati sve ono što ostvaruje svaki drugi građanin/ka, poput odlaska u šetnju ili kino kad to požele, konzumiranja hrane koju vole, nošenja garderobe po vlastitom izboru, samostalnog trošenja novca... To se pokušava postići, ali nije moguće da im se sa trenutnim standardima i načinom na koji funkcionušu institucije to i omogući. A upravo bi se realizacijom ovog projekta odnosno smanjenjem broja ljudi u zavodima, osobama koje ovdje žele ostati, poboljšao kvalitet boravka i života”, kazao je Haverić.  

Sistem socijalne zaštite treba mijenjati

Trenutno u našoj državi postoji šest zavoda u kojima je smješteno 2.000 osoba, od čega oko 120 djece. Rijetki su slučajevi povratka ovih osoba u lokalnu zajednicu. Uglavnom ostaju živjeti u zavodima cijeli život, ali ne zbog toga što su nesposobni, već zbog sistema socijalne zaštite koji ne predviđa podršku za njihov samostalan život. “Ukoliko želite svoje dijete, brata, prijatelja..., smjestiti u zavod i pokrenete proceduru preko centra za socijalni rad, općine ili kantoni će vam obezbijediti sredstva između 700 i 1.500 KM za smještaj u te ustanove. Ista ta sredstva vam općina ili kanton ne omogućavaju ukoliko korisnik/ca želi ostati u vašem okruženju, što je na neki način i oblik diskriminacije – kršenje prava na izbor. Ako je njihov izbor da ostanu u lokalnoj zajednici, za što imaju mogućnosti podrške socijalnog radnika/ce, psihologa/inje, defektologa/inje..., na istim principima kao i u zavodu, a pri tome mogu birati kuda i kada će se kretati i šta raditi, te su izabrali da ne žive u sobi sa 20 kreveta u zgradi ispred koje se nalazi velika ograda, zašto im to onemogućavati?'', pita se Haverić.

Projekat ''Stanovanje u lokalnoj zajednici uz podršku'' nailazi na sve više odobravanja, jer svima postaje jasno kako se radi o nečemu što je održivo, ali i neophodno. Naredne aktivnosti usmjerene su na realizaciju projekta u Unsko-sanskom kantonu i Posavini, a cilj je proširiti aktivnosti na teritoriju čitave države. Republika Srpska je tek prije nekoliko mjeseci usvojila novi Zakon o socijalnoj zaštiti pa se tek sada može govoriti o adekvatnim servisima i uslugama koji u u Federaciji BiH već postoje. “Svima je jasno da se neće moći postići kvalitet života kao u Finskoj, ali takav kvalitet života nemaju ni ostali građani/ke naše države. Ono što nastojimo jeste da izjednačimo život osoba sa intelektualnim teškoćama sa njihovim sugrađanima”, zaključio je Haverić.