Kako ste danas?

 

Bit će vam neugodno i neću vam se sviđati. Da mi ime ne piše pri vrhu teksta, i da vjerovatno nisam tagovana pri vrhu linka koji će moja urednica i čitatelji podijeliti na društvenim mrežama, začas biste skrolali do dna strane da vidite ko sam, jer kladim se da vas nijedan tekst o protestima dosad nije upozorio da će vam od njega patiti srce i probavni trakt. Zatvorite prozor i idite u BBI, u šetnju, u kadu. Pročitajte nešto lepršavo i neopterećeno, ipak je ponedjeljak. Teško je ponedjeljkom onima koji imaju posao. I onima koji ga nemaju. 

 

Molim vas, prestanite čitati ovaj tekst, posljednji poziv.

 

Posljednji poziv za glasnogovornike lažnoga žala za fasadama zgrada, izlozima tržnih centara u kojima se peru novci, svakodnevnim životom u kojem su uživali a koji su neki nesretnici omeli svojom drskom odlukom da gladni budu javno, da gladni budu glasno, da gladni budu zastrašujuće konkretno -  da napuste tekst. Hvala. 

 

Dvadeset su godina gladni i obespravljeni  uobičajena slika iz priloga na domaćim televizijama. Grupa obespravljenih radnika, prenzionera, majki, supruga, studenata, ljubitelja životinja, davno je postala metafora, prilog u Dnevniku koji gledamo krajičkom oka, ma skoro obrvom, sljepoočnicom ga gledamo, da nam sivilo prizora ne ogaravi oči kao olovo s novinskog papira. Prilog o ljudima koji protestiraju pred vladama, tvornicama, pred ustanovama, obučeni u pedeset nijansi sive, postao je u našim medijima opće mjesto, skupa s ravnim, bezizražajnim glasom reportera, čija je reportaža također tragično puna općih mjesta i izvještačenih žalova. 

 

Isti ti mediji odjednom su nabavili sasvim novo ruho kad su ljudi, obučeni u pedeset nijansi sive, najednom planuli u narančastocrvene plamene jezičke, i njihovo je sivilo suknulo u bosansko nebo, tog dana vedro i tranzicijski plavo. Drugi su se nezaposleni i gladni povukli ustranu i sve to posmatrali, njih hiljade, i cijela je scena bila negdje na pola puta između svih onih demonstracija koje smo gledali kako se dešavaju po evropskim gradovima posljednjih godina, putem tih istih medija, i mirnih, civiliziranih protesta ljudi obučenih u pedeset nijansi sive, a koje gledamo već dvadeset godina. Opće mjesto je tačno. Bosna je mjesto susreta. Ponekad i ovakvih. 

 

Reakcionarni mediji, podatni i jeftini kao i uvijek, već su spremni. Reporterke nazalnoga, piskavoga glasa kmeče kako “ovakomm nijemm gorilomm niti devedesetmm druuugeeeeeeeemmmm“, kao da im je to baš sad, samo od sebe, palo na pamet, pa one slobodarski zaurlale u mikrofon, a dvadesetinešto im je godina, i devedeset druge se i ne sjećaju. Sve to dok nanervirane gospođe na stanicama za komercijalni autobus otpuhuju „BAŽASAČUVAJ“ u fenirane šiške. Shvaćam, traume su ratne, svježe. No molit ću, one postratne, još su svježije. 

 

Srećom, ruž na usnama i puder na obrazima raznih mirjana hrga ostao je netaknut. Voditelji u studijima napudrani su i prekrečeni bolje nego ijedna fasada u Sarajevu, kroz tu se šminku ne vidi nikakva emocija, ali zato im se u izvještačenom glasu osjeti zabrinutost da bi ovo možda moglo eskalirati u, nedajbože, štagod konkretnije od dječjih crteža i vozića ispred skupštine. Strah je opravdan: kad te ljudi civilizirano mole godinama da im vratiš ljudsko dostojanstvo, a ti to ignoriraš, pitanje je vremena kada ćeš osjetiti silinu njihovoga bijesa.

 

I sve stižu, voditelji Al Jazeere, dok lektoriraju twitter komentare na hrvatski, tu, NA LICU MJESTA, dok nam ih čitaju naglas s ekrana, na kojem ih gledamo napisane na bosanskom, usred revolucije, jer to je zaboga najvažnije na svijetu! Stati na branik jednog od konstitutivnih jezika dok vlada gori! Važno je lektorirati Selmu iz Sarajeva, koja je napisala „protest“, a ne „prosvjed“, i da se ne radi o „uslovima“ nego „uvjetima“. Ovim putem apeliram da se Mirjani Hrgi dodijeli nagrada za simultano prevođenje komentara običnih građana s bosanskog na hrvatski tokom izvještavanja s protesta.

 

Drugi, oni više lični i manje profesionalno napudrani, poput Senada Haždifejzovića, imaju drugačiji stajling. Lica koje izgleda kao da je razoreno s onih 12 kila spida koje su htjeli podvaliti demonstrantima, slavni novinar ima valjda najpatetičniji one man show u karijeri, i dvoje članova plenuma iz Tuzle, mirni i nadmoćni, gledaju u kojem će tačno momentu Hadžifejs od silnog čaršijskog kreveljenja pasti sa stolice i srušiti patetične kulise svog nebitnog, mahalskog, prostačkoga studija. 

 

Šta se događa, možete li mi reći šta se događa?, panično pitaju prijatelji iz susjedstva, preko okeana, iz Skandinavije, s odmora, iz svoga doma, i najednom „zabrinuti građani“, dotad klasično konformistični i od vijesti na postalima zainteresirani uglavnom za nove dijete i automobile , odgovaraju im magičnom riječju koju, kladim se, nikad nisu izgovorili u životu, ali koju je medijska mašina spremno proizvela: HULIGANI! 

 

Huligani pale i ruše, i pljačkaju, i kamenjaju! Huligani, po direktivi nekog dubokog grla, pljačkaju pale i ruše! Zabrinuti su građani, nakon 20 godina pljačkanja, rušenja, obespravljenosti, stagnacije, sramote, gladi, nezaposlenosti, nepravde, smrti, korupcije, krađe, rušenja, varanja, oportunizma, laži, tuge i zastrašujuće beznadnosti, shvatili da neko ruši, pali i pljačka, tek kad im je neko pokvario petak. Ne više maloljetni delikventi. Već vandali. Huligani. Vikinzi. Politička korektnost i obzir prema mladosti ove sezone nije u modi. 

 

Čitate li tekst još? Je li vas sram? Želim vam da doručkujete jaja na sramu, da ručate teleće šnicle s prilogom od srama  i večerate voćni jogurt s ekstra velikim komadima srama! Jogosram! Na akciji je u Konzumu. 

 

Ljudi koji s transparentima stoje sa strane, odlučni da ne idu, odlučni da ostanu, ruku praznih od kamenja, oni ljudi što nisu ponijeli jaja da gađaju zgrade institucija jer su se sjetili da je to hrana, ne razilaze se. Ne gledaju televiziju, ne čitaju novine, ne browsaju Facebook, da vas čuju, dragi sugrađani, kako, spremno i u horu, kao krošnja puna režimskih slavuja, diskreditirate sve zbog čega su tu danas.

 

Zbog čega su živjeli 20 godina.

 

Zbog čega su se, iz ovog ili onog razloga (koji ste toliko upetljali u judeomasonske zavjere da ste se počeli međusobno sudarati) odlučili izići na ulice, i prvi put prepoznati jedni druge po kruljenju u želucu, po tikovima koje su im ostavile traume od opomena pred isključenje, po bijesu koji ih sjedinjuje bez obzira na obrazovanost i stručnu spremu, pa čak i tu nacionalnost, koju potajno obožavate,  sve glumeći po domjencima građane i građanke. Da, gospodo vizionari i veliki istražitelji stvarnih razloga. Njima ste se nacerili u lice, ne političarima koji, i sami se sudarajući i rigajući neslućene gluposti za beznačajne portaliće, krstare protestima tražeći sebi saveznike za ostanak na vlasti. Meni ste se nacerili u lice. 

 

Je li vas sram?

Rekli ste mi da sam glupa. 

Rekli ste mi da sam izmanipulirana. 

Rekli ste mi da sam naivna. 

Rekli ste mi da ste se u mene razočarali. 

Rekli ste mi da ne vjerujem sebi i svome malom, crnom, ko kamen tvrdom želucu, nego vašim dokonim teorijama. 

 

Osam godina ne radim ni za koga.

 

 

Na njima svijet ostaje. Na meni ne. Takvu je poruku meni poslao moj rodni grad. Moja draga palanka, sa svojim tradicionalnim bosanskim prebijanjem ljudi koji su došli prisustvovati festivalima s queer tematikom. 

 

Zar ti, Dijala?! Zar ti ovo podržavaš, zar si ti toliko naivna, zar ne vidiš da je Nevidljivi Ružičasti Jednorog, u saradnji sa Avengersima, ispinovao ove gladne i bijesne stomake? Zar ti, obrazovana na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, toj tužnoj, hladnoj instituciji koja ljubi mediokritete i u krilu nina poslušne studente koji uče iz knjiga izdatih 1953., pa da podržavaš proteste i revolucije? To je tako out. Podijeli, Dijala, smiješnu sličicu. Zašto si snuždena? Hajmo podijeliti smiješnu sličicu na Facebooku, da nam svima bude šega.

 

Nije mi smiješno. 

Nije mi šega. 

 

Žao mi je. Morate me shvatiti. Moja ljubav prema komičnoj strani poraća umrla je sedmoga februara 2014.

 

Šokirani su ljudi koji mi pišu, da me pitaju šta se to događa. Ima među njima i poneki prijatelj, njemu naišaretim lako, ali ima i onih koje nije zanimalo niti kako sam, niti jesam li živa, dok nije Sarajevo počelo da gori.  Zašto je, osim radnika crnih nokata, huligana iz tehničke škole, ubačenih elemenata iz političkih stranaka, inteligencija tako bijesna, pitao je jedan od njih. Zašto je inteligencija bijesna i necivilizirana? Vi to ozbiljno? Jeste mislili da smo bijesni od jučer? Jeste mislili da smo se prije dvije sedmice odlučili biti bijesni, jer nam je dosadno, zima nije bila čemu, propali su planovi za skijanje na Jahorini? Ko ste vi? Živimo li mi u istome gradu? U istoj zemlji? Hodamo li mi istim asfaltom? Ko ste vi meni? Ko sam vama ja? 

 

Dragi sugrađani. Je li još čitate tekst? Jako je ličan. Takva sam oduvijek, veoma lična. Tri dana sam glumila da sam offline, tri dana sam ležala skvrčena kraj laptopa, ugašenog. Gadio mi se moj kompjuter, sedam godina star, al' još u funkciji. Povrijedili ste me. 

 

Povrijedili ste mene, i hiljade ljudi koje ste dosad morali čuti u silnoj karnevalskoj buci nacionalista, lobista, spinera, satiričara i političara, a niste. 

 

Tri sam dana, a to je za mene puno, u kratkim i bolnim izletima na internet, povraćala želučani sadržaj i gutala gastale, gledajući kako moje bivše kolege novinari na portale stavljaju slike selebritija s protesta, pa to isto dijele na društvenim mrežama, kao da se radi o Vogue magazinu. Jesu li ikome pali na pamet ljudi koji nisu na tim slikama? Je li znate, dragi sugrađani, da ljudi koji nisu na tim slikama, već noćima ne spavaju, ne jedu, ne pišu, ne sviraju, ne ljube, ne napijaju se, ne hvataju objektive kamera? Je li znate da postoji mogućnost da su među njima ljudi s kojima ste se smijali, bjesnili, bistrili politiku, sanjali o novim svjetovima, pričali o mjestima koje ste posjetili? Znam da znate. Zašto ste odlučili smijati im se u lice? 

 

Nisu li, makar zato što znate da im je srce na pravom mjestu, zaslužili od vas civiliziranije suprotstavljanje mišljenja, i malo više poštovanja, o vi ljubitelji civilizacije, pristojnosti i poštovanja? 

 

Tri dana sam povraćala svoj želučani sadržaj i tri dana nisam dotakla tipkovnicu. Moja je sreća što sam, u deset godina svog neradnoga vijeka, naišla na urednice koje razumiju moju bolest. Moja je urednica zamijenila senzaciju i ekskluzivu za mir moje duše, i ja pišem ovaj tekst kad su već svi rekli sve. I crna mi slova titraju na bijeloj podlozi i možda zaspim sutra. Možda već zaspim večeras. 

 

Hvala vam, dragi sugrađani i poštovane kolege novinari i pisci, što ste stali na stranu onih kojima odbrana ne treba. Što ste odbranili NJIHOV grad, njihove zgrade, njihove plaće, njihove prodavnice. Sad napokon i bez trunke sumnje znam gdje živim. 

 

Jedino mi nije sasvim do kraja jasno kako je moguće da se za dvadeset godina šačica sretnih ljudi kojima ovi protesti i njihovi razlozi nikako nisu bili jasni, nisu zapitali je li pravedno da su njihove napojnice konobarima u visini nečije socijalne pomoći ili dječjeg doplatka? Kako se urednici portala nisu zapitali je li pravedno da informiraju javnost o situaciji u vlastitoj im zemlji, istovremeno ne navodeći imena fabrika čiji radnici protestiraju, jer su rečene fabrike njihovi sponzori?  Je li pravedno da se, kao novinari i pisci, s tih istih portala rugate demonstrantima? Je li pravedno da su vaši honorari četiri puta manji od plaća vaših urednika, kojima prodajete svoj integritet za kratki bljesak plitkog humora i senzacije?

 

Drage nepoštovane i ogađene mi vlasti, vama se zadnjim obraćam, jer to najmanje zaslužujete.

 

Hoćete da vam kažem da se predajem? Da ste pobijedili? 

 

Hoćete da vam kažem da na vama svijet ostaje? Ovakav svijet, sigurno da. Svijet o kojem svojim tijelima i svojim glavama sanjaju prijatelji koji već danima, na plenumima, rade vaš posao, onaj je u kojem ima mjesta za sve nas. 

 

Jer, u vašem svijetu, ja nisam ničija nada. U vašem svijetu, ja sam savršeno pomirena i divno sretna zbog činjenice da, najvjerovatnije do kraja svojih najaktivnijih radnih godina, neću služiti nikome i ničemu. To je jedini pojam slobode koji sam ja, u dvadeset i prvom stoljeću, u zemlji za koju kažu da je u Evropi, stekla. I kao Camusov Sizif, naučila sam ju voljeti. 

 

Sada ću ju i iskoristiti. Protiv vas.